Jedan mostarski rođendan: Svečano je bilo gdje je trebalo biti

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Bez velike galame, naslikavanja, šminke i naguravanja u prvim redovima onih koji često ne zaslužuju biti u njima, bez torte koja će završiti u medijima, proslavilo je mostarsko Hrvatsko narodno kazalište 27. obljetnicu osnutka.

Iako nije bilo crvenih tepiha, zdravica, govora u kojima se čestita, obećava i naučenim slovima tapše po ramenu, mostarsko kazalište u srijedu navečer bilo je svečano tamo gdje je i trebalo biti – na daskama.

Naime, povodom 27. obljetnice osnutka, mostarska je kazališna publika, koja je sve mlađa i gladnija, počašćena predstavom 'Ja od jutra nisam stao' autorice Une Vizek.

Riječ je o komadu u kojem se svijet iz muškog okreće u ženski a četvorica prijatelja, koji se okupe na partiji karata, umjesto kartanja ispričaju svoje (muške) jade. Naizgled skromnom, ali vješto iskorištenom scenografijom u kojem nam umjetne brade služe kao piće a vuna kao hrana i dim cigareta, uz uigranu glumačku ekipu, prikazan je jedan svijet koji, uz puno smijeha, duboko kritizira stvari kakve su postavljene u našem društvu.

Mario Knezović, Ivo Krešić, Dražen Pavlović i Ivan Skoko izvrsnom su izvedbom predstavili likove koji su u strahu od svojih supruga ali i od samih sebe, a Jelena Kordić Kuret ponovno se snašla u nekoliko likova i pokazala zašto malo koja predstava može bez nje.

Dobar tekst u režiji Dražena Krešića, uz dobru izvedbu u kojoj glumci pokazuju i pjevačko umijeće, zanimljivu scenografiju i priču koja se ne priča na ovakav način bio je najbolji poklon kojeg je slavljenik poklonio onim vjernima u publici.

A slavljenik ima još puno posla pred sobom, ali i nad sobom. Prije svega, mostarsko bi Kazalište trebalo konačno dobiti krov nad glavom ili barem pouzdan odgovor kad će i kako biti dovršena izgradnja kazališne zgrade jer kazalištu, koje izvedbama ozbiljno grabi naprijed, treba ozbiljniji prostor.