Fuka s Komadinom

Komadina za Bljesak.info: Mi smo mrtvaci koji moraju slušati jedni druge

Kultura / Kazalište | 27. 02. 2015. u 09:43 Berislav JURIČ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

''Prošlo nam je 20 godina u političkom očijukanju, a rane Mostara se nisu otvarale da se zaliječe nego su se solile'', kaže Dragan Komadina , dramaturg i scenarist i redatelj predstave 'Ajmo na fuka, koja je mostarsku kazališnu publiku, a i one koji nisu najredovitiji posjetitelji kazališta, digla na noge, natjerala na dugi, gromoglasni pljesak i na razmišljanje.

Mostar, njegovo kazalište i pozorište, dočekali su da se o predstavama konačno priča po sadržaju i poruci, a ne po prebrojanim gostima u kazališnim dvoranama. Komadina, kazalištarac koji se, kako kaže, ovim djelom želio odužiti svom gradu i svojoj generaciji, u intervjuu za Bljesak.info ističe važnost činjenice da su mostarsko Kazalište i Pozorište prvi put institucionalno surađivali i ne krije da mu je drago što je njegova poruka naišla na iskreni prijem kod onih koji su predstavu vidjeli. Kaže kako predstava 'Ajmo na fuka ne nudi rješenje, niti ga želi nuditi nego potaknuti na razmišljanje i razgovor.

Bljesak.info: Jesmo li mi živi mrtvaci iz Vaše predstave?

KOMDINA: Nažalost, jesmo. No, ovom predstavom ne nudim rješenje nego samo preslikavam situaciju. Ovo je teatarska dijagnoza stanja i mislim da smo mi itekako živi mrtvaci, da kao zombiji lutamo gradom, zombiji koji nešto traže, nešto pokušavaju, štipaju se za obraze i viču 'Živi smo, živi smo', a zapravo smo živi sahranjeni i to u rovove koje smo iskopali prije svega '93..

O izgubljenoj generaciji
Zato sam predstavu i posvetio generaciji prve polovice 70-tih, kojoj i sam pripadam, koja je bila u ratu. Mislim da su oni najviše nastradali.

Bljesak.info: Jedan komentar na tekst o predstavi na našem portalu kaže kako je čitatelj do predstave mislio da je nekadašnji Mostar nestao s prvim ispaljenim metkom te da ga, unatoč stalnim traženjima, nije uspio naći sve dok nije pogledao predstavu. Napisao je kako je Mostar živ, ne baš zdrav ali da se oporavlja. Što je to predstava potakla u Mostarcima?

KOMDINA: To je veliki kompliment. Meni osobno, a vjerujem i Saši i Robertu (Oručević i Pehar, glumci u predstavi, op.a.). Mislim da ona nije puka nostalgija za onim vremenom, u smislu nekad je bilo ovako nekada onako. Uvjeren sam da ljudi najnormalnije reagiraju i kažu: Zar je vrijedilo to onoga što se dogodilo između tog prijeratnog i tog poslijeratnog Mostara. Zar je to vrijedilo? Ja mislim da nije i ja to poručujem otvoreno: Generacije su uzalud ginule.

 

Bljesak.info: Pa što nam je onda raditi?

KOMADINA: Slušati jedni druge. Slušati i shvatiti da smo stvarno, kao i u predstavi u kojoj su njih dvojica na najisturenijem položaju, osuđeni jedni na druge. Htjeli ne htjeli, u takvim situacijama moraš komunicirati s onim drugim jer ti on postaje najbliži. U jednom dijelu predstave likovi pokušavaju evocirati zajedničke uspomene od prije rata, ali ih je premalo jer su premladi da bi ih imali puno. Zato sam predstavu i posvetio generaciji prve polovice 70-tih, kojoj i sam pripadam, koja je bila u ratu. Mislim da su oni najviše nastradali. A oni su bili nositelji rata jer su bili najpodesniji. Ljudi od 20 godina su najidealniji za rat. Oni su najlakše budale. Što su stariji, ljudi su racionalniji i imaju više toga za izgubiti.

Bljesak.info: U jednom ranijem razgovoru, rekli ste mi kako se odgovorni prema kazalištima u Mostaru ponašaju kao očusi, a sada svjedočimo kako, unatoč tome, iz kazališta kreće jedna potpuno nova, glasna priča. Može li ovo biti poticaj da se odčepi to uho za mostarska kazališta?

KOMADINA: Iskreno, ne znam. S naše strane mi smo se čistog obraza založili da to tako bude. Mi imamo teatarski legitimitet da to tražimo, a hoće li biti odgovora iz onih krugova koji odlučuju o novcu, o statusu kazališta i pozorišta, to ja ne znam. Uvjeren sam da smo čista obraza rekli: Ljudi ovo vrijedi, a hoćete li vi to podržati, eto vas tamo, to je vaša odluka. Ali, ako imate imalo savjesti, trebali biste to uraditi.

Bljesak.info: Dakle, problem mostarskih kazališta je uglavnom novac?

KOMADINA: Ja mislim da da. Prvo, trebamo osigurati ljudima neometane uvjete za život, a onda možemo raditi nekakvu nadogradnju u svim sektorima. Treba nam mnogo ljudi, ali smo ograničeni brojem radnih mjesta, a i ovi što rade ne mogu dobiti punu plaću. Dajte da prvo ovim osiguramo punu plaću a onda da širimo broj ljudi.

Tko bre zavadi?
Uvijek smo mi ti koji smo žrtve, a uvijek su oni ti koji su zločinci. To je ono što smo mi u ovoj predstavi izbjegli. Jedna kolegica iz Zagreba mi je rekla da je očekivala predstavu u tonu 'tko bre zavadi'.

Bljesak.info: Može li se od HNK s tako malo ljudi tražiti veliki projekti?

KOMADINA: Ne može se ansambl sa šest ljudi uopće zvati ansambl. To je apsurd, a pri tome da šalje ovakve poruke i radi ovakve predstave. Ovo je apsurd do kraja, da iz ovakvog konteksta iznikne ovakva predstava dok u puno uređenijim teatarskim sredinama, s puno većim novcem, na primjer u Sarajevu, ja to nisam vidio. Ne da se netko na ovaj način i ovako iskreno, ovako autoironično i otvoreno obračunava s vlastitim traumama.

Bljesak.info: Treba li onda ova predstava biti poruka i drugim kazalištima da i oni otvore neke teme poput ovih?

KOMADINA: Mislim da treba i da je to pravi put ozdravljenja na nacionalnoj razini, na razini cijele BiH. Jer, svi dosadašnji projekti, kada je u pitanju tretiranje prošloga rata su isključivo autoviktimizirajući projekti. Uvijek smo mi ti koji smo žrtve, a uvijek su oni ti koji su zločinci. To je ono što smo mi u ovoj predstavi izbjegli. Jedna kolegica iz Zagreba mi je rekla da je očekivala predstavu u tonu 'tko bre zavadi'. No, toga nema jer nismo mogli biti toliko glupi i ludi. Pa rat još traje. Samo drugim sredstvima i mi to nismo mogli ignorirati jer mi to živimo i osjećamo, pa ne možemo sami sebe do te mjere prevariti.

 

Bljesak.info: Je li predstava mogla imati happy end?

KOMADINA: Jedan mi je kolega rekao smo predstavu završili predzadnjom scenom u kojoj dva glumca vežu sastave, da bi bio happy end. No, mi završavamo u jednom apsurdnom tonu. Njih dvojica na kraju završavaju svoj put na nebu u beskonačnosti. No, ne nalaze svoj smiraj ni gore nego idu u sljedeću rundu, u sljedeći krug pakla. Nema nikakvog iskupljenja, nema katarze. Katarza je samo moguća na jednom osobnom planu, poput ovog komentara na kojeg ste me podsjetili. Mi u strukturi komada ne nudimo mogućnost za to, ali svakoga tko ima bilo kakvu traumu, a svi je imamo, bili posredni ili neposredni sudionici rata svi smo mi PTSP-ovci, predstava poziva na ono: Nemojte ljudi nenormalno krstiti normalnim. Kod nas je sve normala. I to dva glumca stalno ponavljaju, ali u konceptu predstave to je više od fraze. ja sam se igrao tim frazama da bih poručio nešto drugo: Nije normala, nego je nenormala.

Bljesak.info: U predstavi se ističe i tišina. Koliko ona u biti govori gledateljima?

KOMADINA: Ta tišina je dramaturški potpuno opravdana. Ona je dio njihove kazne i navikavanje na to kako je teško početi dijalog. Ja sam inzistirao da ta tišina bude što duža, da u publici izazove nekakvu nelagodu. U trećoj, četvrtoj minuti predstave ona traje 40-tak sekundi što je vječnost za kazalište. Ja sam inzistirao na toj neugodnoj tišini, da se ljuti se pitaju: Zašto ne progovore? Pa, treba im vremena da bi počeli pričati. I gore.

 

Bljesak.info: Kao što i nama, izgleda, treba ovdje dolje?

KOMADINA: Pa kao što i nama očito treba vremena da otvorenog srca kažemo ono što nas tišti. Ali, da bismo se mogli slušati. A ne samo pričati. Jer mi pričamo svi, ali nitko se ne sluša. Nema slušanja, a kakofonije ima koliko hoćete. Nema umijeća slušanja. I na kraju, ta tišina je kao znak da nažalost i oni nisu ništa naučili iz tog kruga čistilišta i iz te lekcije nego im valja sve iznova prolaziti, taj novi ispit, novo iskušenje na nebu. Hoće li ga položiti, to ne znaju.

Bljesak.info: Svi hvale glumu u predstavi. Jesu li mostarski glumci nepravedno zanemareni? Je su li i oni zakopani u taj mostarski glib?

O tišini
Ja sam inzistirao da ta tišina bude što duža,  da u publici izazove nekakvu nelagodu. U trećoj, četvrtoj minuti predstave ona traje 40-tak sekundi što je vječnost za kazalište.

KOMADINA: Pa da iskreno kažem, možda i jesu, ali meni je drago što smo pokazali da je to, kako ste rekli, nepravedno zanemareno. Robert i Saša su idejama i svim ostalim pomagali u nastajanju teksta, i bez njih dvojice i njihove vjere, ovoga projekta ne bi bilo. Uz to, obojica imaju specifičnu težinu, jedan simbolični kapital na svojim stranama. Nisam upao u zamku zamjene uloga iako su mi to pitanje mnogi postavljali. To bi bilo lijepo i možda terapeutski, ali ja sam želio suprotno od toga. Neću teatar kao vrstu alibija u smislu: sad ćemo se mi pomiriti, sad će ovaj glumiti ovoga i pokazat ćemo kako smo lijepi otvoreni šarmantni. Svatko treba preuzeti svoj dio križa, svatko treba govoriti u ime svoje strane pa onda neka iz toga dođe iskupljenje, ma koliko taj put bio dug. Tko zna koliko će nam trebati, ali onda je ta katarza prava i iskrena. Onda je ona tvoja, onda znaš da si nešto napravio. Ja sam odlučio da svatko zadrži svoju stranu.

Bljesak.info: Nakon ovog prvog većeg redateljskog projekta u kazalištu, je li vam se svidjelo držati redateljsku palicu? Što je sljedeći projekt?

KOMADINA: U pripremi imam dramu koja se zove 'Ravna ploča' koja se događa u jednom zabitom selu pod Vran planinom i govori o majci koja umire od raka, a iza sebe ostavlja slijepog sina. Riječ je o teškoj priči, turobnoj i mračnoj predstavi i glumački će biti vrlo zahtjevna. Volio bih ju postaviti u Sarajevu i nadam se da će to biti još ove godine.

Kopirati
Drag cursor here to close