Konačno iskren pljesak u Mostaru

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Iako je zadnjih desetak dana odzvanjao Mostarom pljesak falilo je iskrenog aplauza kao što je onaj što je u ponedjeljak navečer četiri puta na binu Male scene HNK u Mostaru izveo glumačku postavu predstave 'Ženski razgovori'.

Prilagođena današnjem vremenu, vremenu pametnih telefona, koronavirusa i kladionice, sa svevremenskom temom muških ženskih odnosa iza kojih se kriju i veliki životni odgovori i pitanja bez odgovora, knjiga beogradskog književnika i novinara Duška Radovića s početka 70-tih nasmijala je mostarsku publiku do suza. A Radović je, kako to reče redateljica predstave Biljana Čakić ''aktualan danas u onom smislu u kojem su međuljudski odnosi i ljubav aktualni, a oni su vječni''.

Glumačka postava Nikolina Marić, Mirela Mijačank Kordić te Ana Franjčević s dvostrukim ulogama, Miro Barnjak koji uspijeva iznijeti tri lika i Ivan Prskalo, konobar koji doslovno ulijeva utjehu ženama u razgovoru ali i postaje pronađena ljubav koju cijelu predstavu čekamo, odradili su odličan posao i ponovno na mostarske daske donijeli nešto novo. A to novo je, iako je redateljica rekla da je bilo svojevrstan rizik, još jedan originalan komad kojim se mostarsko kazalište može pohvaliti.

Uspjeli su, dakle, mostarski glumci odigrati predstavu o kojoj će publika pričati pa je poželjeti i iznova pogledati. Uspjeli su oživjeti vječnu priču ispisanu prije pola stoljeća te pokazati glumačku snagu maloga ansambla. Barnjak se snašao u ulogama hipohondra bez posla, psihijatra koji skriva ljubavnicu i starice koja brine o ljubavi svoje kćeri. Marić i Mijačank Kordić jednako su dobre i u gospođama koje, sretne u svojoj nesreći, dijele ljubavne savjete i u udovicama koje na groblju pronalaze razonodu ali i mudrosti dok je Franjčević zasjala i u mirnoj, u ljubavi nesnalažljivoj djevojci i u ulozi starice koja naoružana lijekovima i rakijom dolazi na groblje da potom procvjeta u ženu u kojoj procvjeta ljubav.

Publika je, dokazalo je to puno gledalište već nekoliko dana i buran, iskren pljesak – a to u vrijeme neiskrenih aplauza valja naglasiti – nagradila trud glumaca i kazališta koje se, nažalost, svako malo i vrlo jeftino, uvlači u političke tragedije u kojima glumci samo izvire iza zastora i nestanu do neke nove, političke potrebe.

Nažalost, ostavljeno je samo mostarsko kazalište, ma koliko netko tvrdio da nije, da se brani od političkih povika koji se ispljunu pa utišaju. Nije, nažalost, Grad smogao hrabrosti pa stao u obranu svoje kuće i obrani o je papirima valjda zbog vaganja koja se u Mostaru moraju odraditi i koja se važu vječno. Niti su se oni koji su izazvali buru dodijelivši novac za gradnju potpisniku ovih redova udostojali odgovoriti na jednostavno pitanje zaslužuje li galama biti galama i vuče li to možda neke pravne sankcije za klevete ili pak procese zbog naplaćivanja rente za gradnju ako se graditi ne smije.

No, to je već priča za one koji uživaju u ispraznim aplauzima i čije daske samo njima znače dok su one mostarske, pitajte publiku, tijekom predstave značile svima.

Uz smijeh, Malom je scenom projurio život kojeg smo možda i čuli, i u monolozima dubina koju kriju i samoća i ljubav. Svoju ulogu odigrao je i kofer preko kojeg na sceni prelazi i sreća i nesreća u jednom životu. Još samo da HNK Mostar raspakira svoj i zagazi u život u kojem će davati ljubav daskama i dijeliti ih s dasaka. I da u koferu nema rukavica kojima su se mnogi naoružali kad je u pitanju kazališno pitanje. Ako ga ima.