Na današnji dan je rođena 'usamljena zvijezda'

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Greta Lovisa Gustafsson jedna od najboljih filmskih zvijezda 1920-ih i 1930-ih, rođena je na današnji dan u Švedskoj 1905. godine. Bila je poznata i po legendarnim glamuroznim filmskim ulogama, a poznatija je pod pseudonimom Greta Garbo.

Garbo je četiri puta nominirana za Oskara. Godine 1999. Američki filmski institut uvrstio je Garbo među pet najvećih zvijezda klasične holivudske kinematografije, zajedno sa Katharine Hepburn, Bette Davis, Audrey Hepburn i Ingrid Bergman.

Garbo je svoju karijeru započela sporednom ulogom u švedskom filmu „The Saga of Gosta Berling“ iz 1924. godine. U Hollywood je došla 1925. godine. Odmah je izazvala pažnju javnosti s prvim bezvučnim filmom, „Bujica“ („The Torrent“), koji je izašao 1926. godine; godinu dana kasnije, postala je međunarodna zvijezda.

Djetinjstvo

Njeni roditelji su se upoznali u Stockholmu. Otac Karlo Alfred Gustafssonase radio je na raznim poslovima – uličnom čišćenju, trgovini, fabrikama i mesarama. Oženio se njenom majkom Annaom Lovise, koja je došla iz manjeg mjesta kako bi pronašla posao. Ona je radila u tvornici za proizvodnju džemova. Gustafsoni su bili prilično siromašni. Živjeli u malom stanu, bez tople vode, na Blekingegatanu br. 32. Imali su troje djece (Greta, njena sestra i brat), piše Biografija.org.

Kada se Garbo prisjećala svog djetinjstva govorila je: ''Duge zimske noći bile su vječno sive. Otac bi sjedio u kutu i čitao novine. U drugom kutu, majka bi uzdišući krpila staru odjeću. Mi, djeca, šaputali bismo ili samo sjedili u tišini. Svi smo bili jako anksiozni, kao da se neka opasnost osjećala u zraku. Takve večeri se osjetljivoj djevojci zauvijek urežu u sjećanje. Svi stanovi u kraju gdje smo živjeli, sličili su jedan na drugi-njihova ružnoća uklapala se u sve što je i nas okruživalo''. Garbo je bio sramežljiva sanjarka kao dijete.

Mrzila je školu i voljela se igrati sama. Ipak, ona je bila maštovito dijete, po prirodni vođa. Postala je zainteresirana za pozorište u ranoj mladosti. Upućivala je svoje prijatelje kako da se igraju pozorišta i glume, zamišljala svoje nastupe i sanjala da će postati glumica.

Kasnije je sudjelovala u amaterskom pozorištu sa svojim prijateljima. Kada je imala 13 godina, Garbo je završila osnovnu školu, i, tipično za švedsku radničku klasu u to doba, nije pohađala srednju školu. Kasnije je priznala da je zbog svega toga dobila kompleks inferiornosti.

Zimi 1919. godine španjolska gripa proširila se u Stokholmu, a njen se otac, za kojeg je bila jako vezana, razbolio. Počeo je zbog bolesti izostajati s posla, a za kratko vrijeme više nije ni radio. Garbo je ostala kod kuće i brinula se za njega. Odvodila ga je u bolnicu za tjedne terapije. Umro je 1920. godine, kada je ona imala 14 godina.

Karijera

Garbo se najprije zaposlila u brijačnici, a onda je, na savjet svojih prijatelja, zatražila i prihvatila posao u robnoj kući „PUB“, gdje je radila u sektoru za proizvodnju. Reklamirala je šešire za kataloge trgovina, neke je i dizajnirala, što je dovelo do bolje plaćenog posla kao modela.

Krajem 1920. godine, režiser reklama za trgovinu, počeo je uključivati Garbo u uloge za reklamiranje ženske odjeće. Njena prva komercijalna premijera bila je 12. prosinca 1920. godine, a sljedeće godine bila je angažirana u mnogim drugim reklamama. Tada je započela njena filmska karijera.

Godine 1922. Garbo je dobila ulogu statiste u kratkoj komediji „Lutalica Piter“ („Peter the Tramp“). Na Kraljevskoj školi dramskih umjetnosti u Stockholmu iste 1922. upisala je glumu. Garbo je dobila ulogu u švedskom filmu „Saga o Gesti Berlingu“ („The Story of Gösta Berling“), 1924. godine. Godine 1925. dobila je prvu glavnu ulogu u filmu njemačkog redatelja „Ulica bez radosti“ („The Joyless Street“).

Onda odlazi u Ameriku. Tamo je pomoću filmskog direktora Mauritza Stillera dobila angažman u kući Metro-Goldvin-Mayer. Direktor MGM-a, Louis Mayer, bio je zadivljen njenom pojavom i tako započinje njena uspješna karijera u Hollywoodu.

Hollywood

Greta Garbo je u Hollywood stigla u srpnju 1925. godine. Dobila je prvu holivudsku ulogu Leonore u filmu „Bujica“ (The Torrent“), s glumcem Ricardom Cortezom. Greta je dobila velike pohvale za svoju glumu u ovom filmu, a i sam film je postigao priličan uspjeh.

Sljedeća uloga Grete Garbo bila je u drami „Zavodnica“ („Love“), redatelja Irvinga Thalberga. Iako nije bila zadovoljna scenarijom, gdje je igrala ulogu žene sumnjivog morala, ipak je pristala na ovu ulogu. Kasnije je priznala da se ne voli sjećati ovog filma i njegovog snimanja. U toku snimanja filma javili su joj da je njena sestra umrla. Nisu je pustili da ode sestri na sahranu, jer su se uplašili za ishod projekta. I za ovaj film, Greta je dobila pohvalne kritike.

Plijenila je pažnju okoline. Snimila je još ukupno osam nijemih filmova i postala poznata širom svijeta. Producenti su se plašili da joj daju ulogu u zvučnom filmu, zbog njenog švedskog naglaska.

Prva zvučna uloga bila je uloga prostitutke u filmu „Anna Christie“. Ovaj film su izreklamirali pod sloganom Garbo govori!. Uloga Anne Christie, iz istoimenog filma, joj je donijela prvu nominaciju za Oscar (za najbolju glavnu glumicu). Film je u 1930. godini bio komercijalno najuspješniji, do te mjere da je snimljena i njemačka verzija ovog filma, opet s Garbo u glavnoj ulozi. Sljedeći film u kome je glumila bio je „Romansa“ („Romance“). Ovo je još jedan film u nizu koji je Greti Garbo donio nominaciju za Oskara.

Njen utjecaj u Hollywoodu je porastao. Godine 1931. dobila je ulogu popularne špijunke u filmu „Mata Hari“. Rusku balerinu igrala je u filmu „Grand Hotel“ 1932. godine. Oba filma su postala blockbusteri, koji su ostvarili ogromnu zaradu. Greta Garbo je tada bila na vrhuncu popularnosti, a producenti su interesiranje za filmove koje snima i njen privatan život nazvali garbomanijom.

Godine 1932. istekao joj je ugovor s MGM, ali ga je obnovila uz ultimatum da ima slobodu oko biranja filmova i svojih kolega. Godine 1933. Greta je snimala film ''Queen Christina'' -biografsku dramu o Kristini od Švedske. Garbo je inzistirala da joj partner u filmu bude John Gilbert i uspjela u tome. U pripremi je bio film ''Anna Karenina'', u kome je Greta bila glavna protagonistkinja.

Godine 1936. imala je ulogu glavne junakinje u filmu „Dama s kamelijama“ („Camille“). Za ovu ulogu, treći put je bila neminovana za Oskara. Sljedeće godine igrala je u filmu „Marija Velevska“ („Conquest“). Iako se ovaj film financijski nije isplatio, a i kritike nisu bile pozitivne, ime Grete Garbo izašlo je na objavljenoj listi pet najtraženijih glumica.

Godine 1939. glumila je u prvoj komediji svoje karijere i za nju neminovana četvrti put za Oskara. Film se zvao „Ninočka“ („Ninotchka“). Mnogima je bilo nepojmljivo da Greta glumi u komediji. Ovaj film je reklamiran pod sloganom Garbo se smije!, kao aluzija na slogan kojim se reklamirao film „Ana Christi“, Garbo govori!. Zadnji film koji je snimila bila je isto komedija „Žena s dva lica“ („Two-Faced Woman“), redatelja George Cukor. Film je bio financijski isplativ, ali mu kritike nisu bile naklonjene.

Ovo je Greta Garbo shvatila kao osobni neuspjeh, te donijela odluku o povlačenju iz filmske industrije. Snimila je 27 dugometražnih filmova, u karijeri koja je trajala 20 godina. Radila je neumorno, bez predaha, snimajući filmove jedan za drugim.

Godine 1955. dobila je počasnog Oskara za životno djelo.

Ostalo je zapamćeno da je dala jedan od najkraćih intervjua ikad. Novinar je započeo svoje pitanje: Znate, pitam se…“, a Greta Garbo ga brzo prekinula riječima: ''A zašto se pitate?'', nakon toga, okrenula se i otišla. U dva navrata pokušala je da se vrati svojoj profesiji.

Prvi put 1948. godine, kada je sklopila ugovor od 200.000 dolara za glavnu ulogu u filmu „Vojvotkinja od Lanžea“, po romanu Honore de Balzaca. Projekt je propao zbog nedostatka financijskih sredstava. Osamdesetih godina prošlog vijeka pronađeni su probni snimci za ovaj film i iskorišteni su 2005. godine, za snimanje dokumentarnog filma „Garbo“.

Drugi pokušaj povratka desio se 1969. godine na inzistiranje talijanskog režisera Luchino Visconti. Tada je pristala da odigra glavnu ulogu u filmu „U potrazi za izgubljenim vremenom“, po istoimenom djelu Marcel Prousta. Pored Grete Garbo, angažirao je još dvije filmske zvijezde, Alain Delon i Laurence Oliviera. Film također nikada nije završen, zbog nedostatka financijskih sredstava.

Ljubavni život

Greta Garbo nikad se nije udavala i nije imala djecu. Bila je u mnogim ljubavnim vezama s muškarcima, ali je također ostvarila i brojne sentimentalne veze sa ženama. U ljubavnoj homoseksualnoj vezi bila je s glumicom Monom Martenson.

Dok je prvi muškarac u kojeg se zaljubila bio glumac John Gilbert. Upoznali su se na snimanju filma. Bio je Gretin partner u nekoliko filmova. Bila je to velika ljubav, čak su se trebali i vjenčati. Greta je odustala od vjenčanja, što je kasnije obrazložila riječima: „Plašila sam se da će mi on zapovijedati i naređivati što da radim. Oduvijek sam željela da ja budem ta koja se pita''.

Kada je Akosta objavila memoare 1961. godine, u kojima je javnosti iznijela detalje njihovog odnosa, Greta je prekinula kontakt s njom. Greta je bila i u kraćim ljubavnim avanturama s dirigentom Leopoldom Stokowski, te s ruskom modnom kreatoricom Valentinom Nicholaevna Sanina Schlee i njenim suprugom, Georgeom Schlee. U javnosti se govorilo da je posljednju dugogodišnju ljubavnu vezu Greta Garbo imala s fotografom Cecilom Beaton. Beaton je, isto kao Garbo, imao intimne odnose s oba spola. On je takođe imao namjeru da oženi Gretu, ali morao je da odustane od te ideje. Greta nikada nije potvrdila da je između njih ikad bilo išta više od prijateljstva. Mnogi su poslije glumičine smrti počeli objelodanjivati svoje nekadašnje ljubavne veze s njom.

To su na primjer bili: Zsa Zsa Gabor, Johnny Weissmuller, Mimi Pollak

Kraj života i smrt

Često se za Gretu Garbo mislilo da živi u apsolutnoj samoći. Međutim, to nije bilo tako. Imala je dosta prijatelja, voljela je putovanja, pa je često putovala s prijateljima po Europi. Nije voljela davati intervjue, pa je tako stvorila samozatajan imidž. Na tisuće pisama tjedno stizalo je na njenu adresu iz svih dijelova svijeta, a niti na jedno nije odgovorila. Bila je izrazito anksiozna, a uz to i melankolična. Voljela je umjetnine. U svom stanu imala je slike Pierre-Auguste Renoira i Pierre Bonnarda. Kada je 1951. godine dobila državljanstvo SAD-a, kupila je veliki stan na Manhattenu.

Trideset godina poslije, izliječila je rak dojke, od koga je dugo bolovala. Umrla je od srčanih problema i upale pluća u 84. godini.

Greta Garbo je sahranjena u rodnoj Švedskoj. Bogatstvo koje je stekla, a koje se procjenjuje na 32.000.000 dolara, pripalo je po testamentu njenoj nećakinji.