Nina Mitrović za Bljesak.info: Života vrijednog življenja nema bez rizika

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Nina Mitrović (1978.), hrvatska je dramatičarka, dramska spisateljica i kazališna redateljica, čija je drama „Sretni ljudi“ premijerno odigrana u Hrvatskom narodnom kazalištu Mostar u režiji Ivana Lea Leme.

Mitrović je autorica višestruko nagrađivanih drama, scenarija, radio-dokumentaraca, te jedna od najuspješnijih i najizvođenijih dramskih autorica u povijesti hrvatskog kazališta. U razgovoru za Bljesak.info Mitrović govori o predstavi „Sretni ljudi“, nesretnim ljudima, kazalištu i njegovoj publici, materijalizmu koji smo zamijenili za sve ono što nazivamo empatijom, solidarnošću, odnosima. 

Bljesak.info: Postoje li danas „sretni ljudi“ i tko bi oni uopće bili?

Uvijek postoje i nikad ih nema puno. To su ljudi koji njeguju duboke odnose, imaju prijatelje i familiju kojima mogu reći što im je na duši. Sreća je u ljubavi, kad voliš i daješ, brineš se za drugu osobu. Kad se veseliš sitnicama.

Danas ljudi misle da imaju pravo na sve i da to mogu novcem kupiti, takvi su osuđeni na mizeran život jer nikad neće biti zadovoljni, takvima nešto uvijek fali. Problem je što pritom i dobre povuku sa sobom.

Previše dobrih danas stradava, što od siromaštva, što od straha za budućnost, sve su češći slučajevi puknuća i samoubojstva, dok loši grabe bez trunke morala. To mora dovesti do urušavanja društva i destrukcije. Bijes se nakuplja u ljudima i on će u jednom trenu izaći van. A to neće biti ni lijepo, ni ugodno za život.

Bljesak.info: Smatrate li da u današnjim društvima vlada teror sreće, jedna nesnosna i iritantna parada u kojoj svi svakodnevno moramo biti raspoloženi, sretni, nasmiješeni?

Ne. Ušli smo u novo doba – eru nesreće. Ljude se bombardira strahom i debilnim sadržajima. Tako ih se paralizira da ne bi ustali protiv sistema kojemu je krađa postala sasvim normalna.

Nekolicina uzima sve, dok se većini uskraćuju osnovna prava poput prava na rad i da se tim radom uzdržavaš. Na to ide lažna tolerancija kojoj nije cilj dijalog, već diskriminacija većine od strane manjine.

Uskoro ćemo imati društvo u kojem psi imaju veća prava od ljudi. To je retardacija, ali ne vidim kako je zaustaviti kad se na njoj sustavno radi već tri desetljeća.

Uništeni su stupovi napretka – kultura, novinarstvo i obrazovanje. Posljedice su sad već sasvim jasne.

Bljesak.info: Tko su „sretni ljudi“ u vašoj predstavi i gdje su oni u stvarnom, svakodnevnom životu?

Likovi „Sretnih ljudi“ su obični ljudi koji su došli u kazalište, ali malo tko od njih je tu da pogleda predstavu. Nezadovoljni su i nesretni jer ne vide da je problem, a time i rješenje, u njima samima. Ima tu i par kazalištaraca, tek je njima predstava nevažna.

No s obzirom na to da vjerujem kako čovjek uvijek može naći svoje mjesto pod suncem, dvoje će ljudi slučaj spojiti i dovesti do ljubavi jer su bili spremni sami sebe propitati i sa sobom se suočiti.

Bljesak.info: Može li kazalište danas promijeniti publiku, može li publika promijeniti kazalište?

Kazalište nema što mijenjati publiku, dužno joj je nešto pružiti, a ako se tko u tom procesu promijeni, to je samo bonus. Na daskama je previše političkog aktivizma, to više nikog ne zanima, ljudi su željni priča koje ih se tiču – da osjete da su ljudi i da život ima smisla.

Bljesak.info: Čini mi se da se nikad kao do sad nije govorilo o smislu života, empatiji, solidarnosti, umijeću življenja, tehnikama življenja, a da su ljudi uvijek manje više isti – nesretni, nezadovoljni, duboko frustrirani, željni krvi, osvete?

Formula za dobar život samo je pokušaj uspostave kontrole. Života vrijednog življenja nema bez rizika. I bivanja u stvarnosti, a ne na internetu. Prirodni su zakoni jedini koje se isplati slijediti, a upravo se njih danas želi srušiti da bi nastao kaos.

Empatija i solidarnost idu ruku pod ruku s moralom i poštovanjem. Moralne vrijednosti su ono što nam nedostaje. Trampili smo ih za materijalizam i u tom procesu dokinuli zdrav razum. I sad hrpa pseudostručnjaka otkriva toplu vodu i zarađuje na savjetima koje ni sami nisu sposobni pratiti.

Bljesak.info: Dugo ste godina bili izvan Hrvatske, a tako i izvan bivšeg jugoslavenskog prostora, je li „nesreća“ naša, balkanska drugačija nego u Europi?

Drukčiji smo. Povijest nam nije ista, oni su kolonijalisti, mi nismo, oni vode ratove u tuđim zemljama, mi smo ga u svojoj imali. Ali se ponajviše razlikujemo načinom života što je i bio glavni razlog mog povratka. Kad sam prvi put došla u London, za mene je to bio grad prodaje magle. 15 godina kasnije zapadnjačko je pomodarstvo i kod nas stiglo. Amerikanizirani smo.

Govorimo jedan drugome ugodan dan – Have a nice day – to nije naš pozdrav i ta se lažnost osjeti. Polako to ljudi odbacuju jer su tek sad osiromašeni shvatili da su ih navukli na fol. Upristojili su ih do te mjere da su se ljudi pogubili, nesposobni da se bore za bolji život.

Kod nas sad kukaju nad eurom i brdom kovanica koje teglimo, a kad je trebalo potpisati za referendum za kunu nisu reagirali. Prema tome, tako je jer smo pustili da tako bude.