Noć s Aleksom: Noć umiranja i rađanja snova

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Neposredno nakon premijere, novinar Boris Čerkuć je, što bi se reklo, već na izlasku iz sale, obznanio vijest kako je to, što je upravo odgledao : „jedna jebeno dobra predstava“.

U svakom pogledu, iz pera ovog vrsnog intelektualca je pohvaljen projekt (i to s punim pravom !), prvi put izveden pred očima zadivljenih gledatelja. Nema mi druge, nego pridružiti se Borisovim dojmovima, ovim „na prvu loptu“, iako će ih on iznijeti i naknadno, kad su se slegli ti prvi, nezaboravni utisci, koje čitam naknadno, kad već završavam svoj doživljaj.

Naravno, uz istu preporuku da to što je „Čas predstava, čas poezija, čas koncert, čas trip, čas teretana….“, postane dio teatarskog iskustva onih koji budu zainteresirani za vidjeti čudo. Ushit i pohvale su takve da se preporuča, Borisovom taktičnom naredbom mostarskim ljudima i gađanima: MORATE POOGLEDATI. Dopunio bi ga u dobroj vjeri, pa još dodao; čak i Vi koji niste namjeravali biti budući gledatelji, budite sat i pol u mraku mostarskog HNK, ukazat će vam se svijetlo, nostalgija svjetlosti, čudo od predstave, upaljen fenjer u mrklom mraku, optimizam sjećanja.

Jarko i optimistično svjetlo je uvijek najljepše kad se izlazi iz tunela. Dakle, ima se što vidjeti. Svako po sebi i za sebi. Ima se što i čuti. Neminovno je prepustiti se opijajućim starim i novima melodijama, divnoj glazbi koja Vas istinski obavija čarolijom zvuka ljudskog glasa.

Čerkuć veli, ako se odlučite pogledati predstavu, dođite u kazalište: „ Opušteni, kao pred dobar koncert.“

Treba govoriti o predstavi

Aleksa kao „bluzer“ i „rock superstar“ očito se izuzetno dojmio našeg Borisa, pa je već sada ovu predstavu svrstao u „gornji dom nekih apsolutnih vrijednosti“. Potpisujem, propisujem i pečatim!

Možda bi bilo bolje, poslije Borisa ništa ne govoriti, ni pisati o ovoj predstavi. Isprika, ostajem samo kod ovog – ne pisati ! Nema se što pametno pisati, niti pametnije nego ostati kod ove sintagme „jebeno dobra predstava“.

Govoriti - svakako : prepričavati - obavezno. U obiteljima, u širim krugovima, na radnim sastancima, u kafićima, na fakultetu, čak i na stadionu. ( Amar Osim, kao jedan od pojedinaca iz reda premijerne publike, sigurno će se potruditi za ovo !). Dakle, svakako treba govoriti o ovoj predstavi.

A možda i više oduševljen nego citirani Boris, žešće od njega ozaren magijom teatra, volio bih pronaći nekog tko će pobiti tvrdnju da je ovo u našem Mostaru „POSEBAN SLUĆAJ“.

Hajde, recite mi da nije poseban slučaj, baš bih volio znati zbog čega ?

Neka cijeli Grad bude jedno, svi kao jedan volio bih da se složimo da je ovo – TO. Formula spasa za izlaz koji vodi ka budućnosti. Konačno ! Dobili smo famoznu formulu u vidu teatarske čarolije. Poruke sa scene, kad ih iščitamo otvaraju neka vrata za zaborav onog čega se ne trebamo sjećati. Uz preporuku što se, ipak, ima i mora, pamtiti iz povijesti. Iz svih, onih prokleto proteklih dana iza nas. Sjećanja koja su važna za njegovati. Da se davno ispričane priče prenose naraštaju koji nema isti kod memorije, kao mi, ljudi u srednjoj, zreloj i poodmakloj dobi.

Sjećanja su zamka koju treba savladati. Izboriti se za ispravna sjećanja, težak je zadatak. Sjećanja mogu biti ljekovita. Ne nužno, svakome, nekima od dijagnoze nema lijeka. Razabrati koja su sjećanja ipak nužna trudi se povijest kao znanost, ali nekad i teatar, kao bolji put do istine. Za sjećanja je poželjno da budu i optimistična.

(Gospodin Darko Dodik je skovao ovu slikovitu sintagmu „optimizam sjećanja“, zahvaljujem mu srdačno na opservaciji koju usvajam.)

Sjećanja Tomaša o Šantiću u tekstu naziva „NOĆ S ALEKSOM“ (kabare agonija ) su sa ovom predstavom postala naše kolektivno blago. Činjenica da je autor teksta otkrio to blago i svim onim koje je pokrenuo na akciju ( redatelj, glumci, suradnici i svi drugi koji su oblikovali vizualni, glazbeni i teatarski habitus ovog izvrsnog projekta), čini sam tekst još više vrijednim. Blago koje su onda svi oni zajedno, za sve nas, koji ćemo sa radošću i dragovoljno ući u salu našeg nedovršenog hrama, pretvorili u blagotvorni estetski i etički užitak. Blago je to veliko, ogromno, blago koje bi ovaj put, ne bi bilo loše da tako bude, moglo biti pravilno raspoređeno.
Svako ljudsko sjećanje je stvarno, ma koliko bilo možda čak i izmišljeno.

Kao što se svaka priča dotjeruje, tako se i sjećanje uštimava, glanca, mijenja i formira kako kome odgovara. Kako se hoće. Nema s tim nikakvih problema ni autor teksta, ni redatelj, nijedan čovjek ne sanja iste snove, sjećanja su zato i važna i nevažna, uvijek moćna, pogotovo kad su pretvorena u nečije snove.

Novi zanos za snove

Sjećanja o Aleksi, sjećanja Aleksina, izmišljena sjećanja na Krležu, Ćorovića, Crnjanskog, Osmana Đikića, Dučića - magijom Tomaševog teksta su ovdje pretvorena u njegove snove. Vješto filtrirana kroz prizmu sadašnjeg (ne) pobunjenog čovjeka. Od koristi za svakog člana društvene zajednice. Od koristi u mentalnom pogledu, za nas što danas živimo u Mostaru. Da bi spoznali koje i kakvo to sjećanje može biti liječenje za kolektivnu svijest.

A koje kao teška rana boli. Pa što nam bude drago od toga što vidimo i čujemo  da nas boli sve više, i nadalje ili da se, još uvijek na vrijeme, izliječimo? Ova predstava rađa neki novi zanos za snove ljudske i potrebu da ožive kroz kulturu sjećanja. Treba nam kultura sjećanja. Općeprihvaćena. Dostojanstvena kultura sjećanja. Baština iz kulturne riznice slavnog Mostara, pretvorena u današnji fragmentiran organizam Grada. Kultura sjećanja koja se oblikuje ovom predstavom mogla bi biti ugaoni kamen temeljac nekih novih nadahnuća i stvaralačkih poduhvata koji nas izdižu iznad prosjeka i provincije.

Zarad razvoja Grada, premda nismo još obavili ni njegovu obnovu, ali hoćemo, jer vrijeme čini svoje. Zbog toga što ubrzano rastu djeca, dok mi strpljivo čekamo. Iščekujemo točku preokreta. Naša internet djece u Gradu koji se sporo obnavlja s njihovim odrastanjem tjeraju nas na nova sjećanja. Mostar za sve oni koji ga ljube i vole rađa se u nekom novom ruhu za svaki lajk u korist ove predstave.

Aleksa – ali ne samo on! Neke nove pjesme u izvedbi Vladimira Mičkovića i Maria Knezovića bacaju novo svjetla i na sjećanja pobuđena ovom vrstom teatra.

Ovakva sjećanja – nadahnuta – „ISTINITA, ali ne i stvarna“ (autor: Tomaš!) iz zaborava godina, neka pobude u nama novu vrstu energije za dane koji teku.

Predstava za mlade i stare

Neka šifra, uzvišen znamen, odgonetka nađena u stvaralačkoj radionici, prvo Marka Tomaša, a onda i svih aktera ove briljantne predstave.

(Pobrojati ćemo ih, ako treba, ali kad publika pohrli u HNK, tražeći kartu više, svi će znati za njih.)

Neka cijeli Grad priča kako, eto, imamo sjajnu predstavu. Dobro režiranu, zanimljivu, jaku, sa intenzivnim vremenskim tijekom u brzim, ali logičnim smjenama povezanih kadrova. Predstavu kakve odavno ne bijaše u Mostaru. Za mlade i za stare. Za sve one što ljube i vole. Da još više vole i ljube. Pa čak i za one što ne ljube i ne vole.

U ovom trenu izostaju sve dalje pohvale, koje bi neminovno trebale uslijediti za svakog aktera i nabrajanje svih protagonista. Iz razloga ograničenosti prostora. Naime, nadahnut potrebom za „subverzivnom akcijom“, odlučujem se za otklon. Bez dopuštenja, ali nadam se uz naknadno odobrenje Ivice Buljana, slijedi jedan kratki prikaz mogućeg izdvojenog mišljenja, s kojim se on nikako ne smije složiti, ali ne smije ni biti protiv, što se iznosi strogo osobni stav običnog gledatelja.

Ivica Buljan je svojim redateljskim pristupom i uz pomoć dramaturga (Robert Waltl) izmijenio tekst Marka Tomaša, a pogotovo završetak drame.

Međutim...Mostar je ovo

Uradio je to u interesu predstave kao cjeline, omogućio istinski, poseban autorski projekt, čarobni spektakl, vizualni i glazbeni uz vjerno poštivanje autorskih prava autentičnog kreatora Aleksinih snova.

Ivica Buljan ima opravdanje za svoj redateljski postupak. Osobno ga je i objasnio u programskoj knjižici. Finale predstave je osmislio dramaturg Robert Waltl, pa je Tomaš „morao“ dopisati monolog Perse Ćerović, kao završno obraćanje publici.

Međutim… Međutim, još jednom….

Mostar je ovo gospodine Ivica Buljan !

Neka ste Vi ovim dramaturško-redateljskim postupkom priredili ogromnu čast Persi Ćorović, kao izuzetnom životnom liku. Neizbježnoj osobi u pjesnikovom životu.Takva heroina teško se može naći. Tu možda i ne bi trebalo biti zamjerki. Zar ona nije bila sestra pjesnika, supruga velikog književnika - ma gdje to ima? Sudbina kao rijetko koja. Rijetkost u svjetskoj literaturi. Zaslužila je Persa da ne bude samo u drugom planu - majka, starateljica, spremačica doručka svom braci, uostalom izrekla je ona gorde i uzvišene misli pravednice u tom svom završnom monologu. Briljantan je to završetak ove predstave.

Međutim…. Opet… Uz okolišanje… Međutim… Kako to zadržati u sebi?

Međutim, ne bih ja bio ja, niti bi Mostar bio Mostar, da se i čuvenom Ivici Buljanu ne mogu uputiti određene zamjerke.

U svojoj „optužnici“ (programska knjižica) Marko Tomaš je istakao da on nema „nikakve mogućnosti obrane“ od onog što ćemo gledati. Otuda i ovaj tragični lament nad završetkom predstavom koja je vrh vrhova. Obrana običnog gledatelja koji tvrdi da sve ono što je počelo sa snovima umirućeg pjesnika Šantića, moralo se završiti sa monologom Alekse K. (duhom pjesnika). Takav završetak je kulminacijska ideju glavnog tvorca. Da Aleksin duh izgovara ono što je spiritus movens ove legendarne predstave:

Privid stvarnosti

„Vojske se kolju, krv se proliva a jedan rat čovjek nikako da pobjedi, najvažniji i jedini iskonski rat o kojem se šuti, onaj sa samim sobom, između mene i (duh Aleksin upire prstom publiku) MENE. Na to se treba usuditi da konačno zagazimo zemlju. Sve drugo je samo neprestana proizvodnja privida iz koje proizlazi privid stvarnosti koji na kraju završava kao stvarnost privida! Vi možda živite u mom zagrobnom životu ali moj raj i moj pakao su u vašim srcima! Mi smo, eto, neodvojivi. Jedna smo ista priča! O snu, o životu!.“

Ne bi oni meni Tomašu tako. Ne bih im ja dozvolio da sam na Tvom mjestu. Završili bi oni predstavu kako ja želim, prema tekstu kako je izvorno napisan. Po mostarski! Nije da te branim, nema ni potrebe. Ni mogućnosti. Nego - neće nama žena o tome da mi muškarci ne znamo ljubiti, da ne znamo reći: „volim“.  Da volimo ratove.

Šantićeva dualnost koja ga je posvađala sa svijetom, to je kraj ove predstave, a ne Persina pridika. Dubokoumna pridika kao vješto iskorištena prilika, trebala je biti neki novi dramski komad sa svojim zakonitostima i iznesenim uvjerenjima.

Ne bih ja da se išta sad promijeniti može, jer više i ne može, a možda i ne treba, uvijek smo dio veće cjeline. Samo mi eto, neki đavo nije dao mira. Sloboda misli ili obrana autora. Valjda nam je ovdje rođenim duša takva, pa ne bih bio živ da ne nađem nešto i protiv onog čemu se divim. Pogotovo kad se divim iskreno i pošteno. „Jebeno dobra predstava“, a ja pođoh uzvodno. Veli Aleksa K: „mišljenje ne može biti bitno sve dok je neizrečeno“.

„… a, Mostar, majko, priča i dalje, zauvijek će pričati“…