Kroz proces 10–6-93
Plači, publiko!
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Trebamo li rađati djecu u ovakav okrutan svijet?, zapita se gledatelj više puta tijekom predstave 'Kroz proces 10–6-93' autorice i redateljice Marine Petković Liker čija je pretpremijera izvedena u HNK Mostar u četvrtak navečer.
Upitnik
Zahtjevna predstava i za glumce i za publiku i za tehniku, govori o ubojstvu osmero djece u Vitezu i svemu onome što njihove obitelji prolaze nakon tog zločina za kojeg nitko nije odgovarao i kroz što će prolaziti.
Predstava koja u početku ostavlja dovoljno prostora za razmišljanje pa se pitanje s početka teksta uvuče u gledatelja u ovakvom obliku nije do sada viđena na mostarskim daskama. Gledatelja vodi u tri različita svijeta. Prvo se uz video projekcije i performans upoznajemo s onim što nas čeka i s prostorom kojim će jedna granata zauvijek odzvanjati. Tako kroz more šutnje, u kojem odzvanja pribor za jelo bačen na pod kao znak bezbroj usamljenih objeda bez ubijenih, ulazimo u svijet u kojem sat kuca i svakim kucanjem zakiva upitnik nad pitanjem Zašto?
Potom gledatelj uvučen u život roditelja ubijene djece, intimno, sjedeći u njihovu dnevnom boravku, svjedoči patnji kroz koju prolaze oni što ne mogu vratiti svoju djecu ni vrijeme koje kucka u prostoriji gdje se glumci raspadaju od tuge.
Nevjerojatna snaga
Nevjerojatna je snaga trebala mostarskim glumcima da iznesu svu bol. I imali su je. Publika se, pak, ustručavala u početku prepustiti ali su onda potekle suze. Opipljiva je bila bol u scenama u kojima slušamo ispovijesti roditelja, a u kojima glumci, skoro bez riječi oslikavaju sve ono kroz što prolaze roditelji. Čujemo bezbroj pitanja, ispovijesti o osjećaju krivnje i, sjedeći u životnim prostorima obitelji, pretvaramo se u one koji su izgubili kao oni. A svi smo, kako to u glupim ratovima biva, izgubili sve.
U trećem ''svijetu'', u kojeg gledatelji odlaze pred veliki stol novih svjedočanstava, sjedeći zajedno s glumcima, u vješto posloženim pričama, koje se nadovezuju jedna na drugu, ponovno prolazimo kroz ugašene živote.
Publika cijelo vrijeme ''hoda'' za glumcima iz scene u scenu jer se predstava odigrava u cijelom prostoru kazališta. Publika je cijelo vrijeme intimna s glumcima postajući i sama svojevrsni glumac iako se tuga, a bila je vidljiva na svim licima, ne može glumiti. Na kraju se svi vraćaju na mjesto gdje je predstava počela i gdje sve završava krikom koji traje i nakon izvedbe. Baš kao što traje u Vitezu već skoro 30 godina.
Tugom puno kazalište
Ono što su upriličili mostarski kazalištarci trosatni je zahtjevni projekt nakon kojeg nastaje neobičan pljesak jer se nakon ugašenih svjetala ne osjeća olakšanje kako to bude možda s drugim kazališnim komadima. Ovdje ostaje osjećaj gorčine, bijesa, tuge i izmorenost koju možda ne mogu shvatiti oni koji nisu gubili.
I glumcima je nakon gašenja svjetala trebao zagrljaj jer su, kako sami kažu, čitavo vrijeme bili u borbi na se ne slome na sceni i da ih ne preuzme osjećaj tuge koji je napunio mostarsko kazalište.
Ima li smisla rađati djecu i slati ih u svijet koji ih tako lako ugasi? zapita se čovjek dok u njemu odzvanjaju zvukovi praznih objeda, kazaljki što neumorno bilježe prolazak vremena koje ne donosi olakšanje i suza koje odzvanjaju scenom i kriju se u publici.
I odgovor je – ima. Samo odrasli trebaju biti ljudi.
