Predstavljeni stihovi šokantnog pjesnika

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Veliki broj zaljubljenika u poeziju uživao je u konceptualnom programu u okviru projekta „Poezija u Kazalištu“, koji je sinoć upriličen u Hrvatskom narodnom kazalištu u Mostaru. Ova je kazališna kuća u suradnji s Američkim kutkom BiH Mostar organizirala predstavljanje poezije jednog od najznačajnijih američkih pjesnika Jacka Gilberta.

O Gilbertovoj poeziji i njegovu životu govorila je prevoditeljica Lora Tomaš iz Zagreba, stihove je čitao glumac i glazbenik Bojan Beribaka, koji je zajedno sa Željkom Martinovićem izveo nekoliko glazbenih numera američkih kantautora koji su govorili slične stvari kao Gilbert, ali kroz drugi medij, poput Boba Dylana, Leonarda Cohena i drugih. Program je vješto moderirala sveučilišna profesorica, glumica i teatrologinja Tina Laco.

Gilbert je rođen 1925. u Pittsburghu, gradu na tri rijeke, tad „gradu čelika“ i teškog zagađenja, u čijim je tvornicama radio kao mladić. Nakon što se nekako provukao kroz fakultet, koji je upisao greškom administracije, odlazi u Europu, gdje radi razne poslove, od novinarskih do ispomoći u maslinicima. Iz Italije je sasvim slučajno poslao rukopis svoje prve zbirke pjesama na jedan natječaj u Ameriku. Zbirka Pogledi na opasnost (Views of Jeopardy, 1962.) osvojila je nagradu Yale za mlade pjesnike. Tad mu je bilo zrelih trideset i sedam godina. Nakon ljubavnih problema vraća se u SAD, iznova osamljen, ali iznenada popularan.

Kritičari su zdušno pohvalili njegov prvijenac. Iako se svojevremeno družio s bitnicima, nije preuzeo njihovu poetiku, i nikada nije bio ovisan o piću ili drogama. Bitnike je smatrao talentiranima, ali odveć glasnima, ćudljivima i pretencioznima, a drogu i alkohol sredstvima koja su zamućivala izravno iskustvo, udaljavala ga od života i vlastita tijela.

„Dok čitate Gilbertovu poeziju, često imate osjećaj kako je u pravu, ali Gilbert nije bio namjerno didaktičan pjesnik. Nije promicao nikakvu veselu životnu filozofiju ili mudrost sažetu za Facebook. Bio je mnogu sofisticiraniji od toga, jer je shvaćao da je život kaotičan, kompliciran, grub i predivan u isto vrijeme. Sva njegova 'mudrost' proizlazi iz uzemljenog, proživljenog iskustva, a drugačijih se vrsta mudrosti pazio“, kazala je Lora Tomaš.

Nakon objave prve zbirke, fotografirali su ga i za časopise Vogue i Glamour, publika je voljela njegova čitanja i redovito plakala na njima. Gilbert se sviđalo da ga hvale, da ga na ljetnim ulicama usred New Yorka zaustavljaju lijepe žene i pitaju za autogram. Ali činilo mu se da sve to nema veze sa stvarnim životom. Vodili su ga na večere, upoznavali s važnim ljudima, ali nakon šest mjeseci takvog života Gilbert je odlučio da je to sve možda zabavno, ali nikako dovoljno zanimljivo. Da slava iziskuje puno truda da se održi, puno cjenkanja i razmjena, kako je jednom rekao. Umjesto toga, uzeo je novac od stipendije Guggenheim kojom je nagrađen 1964. godine, i s bivšom studenticom, sada jednom od najznačajnijih američkih pjesnikinja, Lindom Gregg, otišao je u Europu. Uz kraća razdoblja u Kopenhagenu i Londonu, proveli su nekoliko godina na grčkim otocima Santoriniju, Paru i Rodu. Čitavo je vrijeme Gilbert pisao, ali do objave sljedeće zbirke, Monolithos, proteklo je dvadeset godina.

„Gilbertov je čitav životni projekt bio usmjeren ka tome da otkrije što znači voditi dobar život, s one strane umjetno stvorenih dihotomija. Shvaćao je koliko je važno griješiti, doživjeti neuspjeh“, istaknula je Lora Tomaš, dodavši kako je Gilbert na upit kritičara što je radio tih dvadeset godina između prve nagrađene zbirke i sljedeće publikacije rekao kako je bio zauzet zaljubljivanjem.

„Prije je tu bila Gianna, a sad Linda, pa Michiko… Ljubav, gubitak i žudnja glavne su teme njegove poezije, vjerojatno i razlog zašto ga čitatelji toliko vole, a glavna značajka Gilbertove poezije upravo je jasnoća, njegov je jezik isklesan do savršenstva. Jedna je kritičarka vješto opisala njegovu poeziju rekavši kako su Gilbertove pjesme 'toliko jasne da su šokantne', zaključila je Lora Tomaš.