Predstavom u HNK Mostar obilježava se 30 godina od nekažnjenog zločina u Vitezu

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U Hrvatskom narodnom kazalištu u Mostaru u subotu, 10. lipnja u 20 sati bit će održana izvedba predstave "Kroz proces 10-6-93" povodom 30 godina od nekažnjenog zločina u Vitezu. Ubojstvo osmero djece 10. lipnja 1993. godine u Vitezu u središnjoj Bosni što su poginula na dječjem igralištu od granate ispaljene s položaja Armije RBiH na dan kada je bilo proglašeno jednodnevno primirje tema je i fokus ove predstave autorice Marine Petković Liker.

Riječ je o trodijelno strukturiranoj predstavi, koja nas po principu mansionske dramaturgije, tzv. dramaturgije stanica, vodi kroz različite prostore unutar zgrade Kazališta. Predstava "Kroz proces 10-6-93" nije agresivno i pamfletski angažirana kad je u pitanju predstavljanje rata i ratnih tragedija. Ona nas prije svega poziva na razumijevanje i suosjećanje za ljude koji žive s ogromnim gubitkom i boli. Autorica je skupa s glumačkim ansamblom uspjela jedan užasan događaj pretvoriti u paradigmatsku predstavu o problemima života danas i ovdje. Danas i ovdje – nakon strašne tragedije i nekažnjenog zločina od prije 30 godina.

"Ovo nije predstava o jednom od brojnih ratnih zločina iz devedesetih, već o ljudskim traumama, a činjenica da se radi o nekažnjenom zločinu čini te traume još dubljim i težim. Izdizanje iznad ovdašnjih neetičkih viktimoloških narativa, koji su, na žalost, prevladavajući, daje ovoj predstavi jedan univerzalni karakter, pri čemu ona postaje predstava o svoj ubijenoj djeci u proteklom ratu, odnosno o traumama s kojima se nose njihove obitelji. Zbog čega je ovo važno? Najviše zbog pravca kojim je krenula Bosna i Hercegovina nakon rata kada je riječ o žrtvama i njihovim obiteljima. Današnja situacija je, nažalost, poražavajuća. I žrtve i zločinci postali su 'naši'. Radi se o jednom zatvorenom uzročno-posljedičnom krugu koji ova predstava suvereno nadilazi. O umjetničkoj vrijednosti ove predstave bespredmetno je govoriti. Po meni, to je savršen komad angažiranog teatra, gdje angažman nijednog trenutka ne narušava integritet artističke strane. O čemu govorimo danas, da parafraziram Carvera, kada govorimo o angažmanu? U čemu se on ogleda? Značaj medija, umjetnosti, humanističkih znanosti je danas u tom smislu devalviran do besmisla. Ipak, postoji način, što je pokazala redateljica ove predstave, a to je ta 'moć empatije' koja je kadra probuditi onaj duševni nemir i zebnju, koje danima osjećate negdje duboko u utrobi nakon odgledane predstave. A to je nešto najviše što umjetnost danas može: otkriti ljudsko biće u nama", napisao je književnik Josip Mlakić u svom osvrtu.