Riječ ‘naši’ provocira svoj antonim i utvrđuje postojanje ‘vaših’ i ‘njihovih’

Tekst članka se nastavlja ispod banera

“Ono što je meni daleko važnije i autorski potentnije jest autoričino suočavanje čitatelja s granicama naših iluzija. Zid je mjesto obiteljske projekcije. Sve što obitelj unutar sebe ne može riješiti (tragičnu smrt majke, emocionalnu hladnoću bake, nejakost oca, depresivnost i izgubljenost djece) projicira u zid za kojeg je daleko lakše se hvatati i u njega zariti nokte, nego li u bilo koji od nabrojanih problema. Sruši li se zid, ruši se i granica njihove iluzije i uvjerenja da su dobro te se ogoljuje njihovo preživljavanje i životarenje. Da ne biste mislili da se bavimo samo tragikom egzistencijalnih tereta, ovo je i jedna vrlo zabavna predstava u kojoj se i puno smijemo našim iluzijama, slabostima i snagama“, izjavila je za Bljesak.info Dorotea Šušak, dramaturginja predstave „Zid“ čije premijerno izvođenje očekujemo ovih dana u HNK Mostar.

Završetak kazališne sezone u Hrvatskom narodnom kazalištu u Mostaru označit će premijera predstave „Zid“, nastale prema istoimenoj drami hrvatske spisateljice i dramatičarke Ružice Aščić,  režiju predstave potpisuje Christian Jean Michael Jalžečić, a dramaturginja je Dorotea Šušak.

Mladi autori i nova predstava

„Zid“ je dramski tekst izabran kao najbolji na prvom Natječaju za najbolji neobjavljeni dramski tekst na hrvatskom jeziku za mlade autore do 35 godina, koji je raspisalo Hrvatsko narodno kazalište u Mostaru u suradnji sa Središnjim državnim uredom za Hrvate izvan RH. Nakon izbora najboljeg dramskog teksta, raspisan je i Natječaj za mladog redatelja koji će režirati prvonagrađeni tekst, a kao najbolja redateljska eksplikacija odabrana je ona Christiana Jean-Michela Jalžečića, kazališnog redatelja mlađe generacije francusko-hrvatskog podrijetla.

U središtu ove drame tri su generacije jedne obitelji koje se skupa s nekoliko stanara na različite načine suočavaju s činjenicom da se ruši zid stare užare koji se nalazi u neposrednoj blizini zgrade u kojoj žive. Borba stanara za zid oronule zgrade postaje metaforom sraza između starog i novog.

U predstavi igraju Miro Barnjak, Ana Franjčević, Ana Ljubić, Ivo Krešić, Nikolina Marić, Robert Pehar, Rafaela Perić, Ivan Skoko i Sanda Krgo Soldo.

Čehovljevska freska iz susjedstva

Borba stanara za zid oronule zgrade postaje metaforom sraza između starog i novog, ali istodobno nam kroz sudbinu dviju sestara, nudi jednu nepretencioznu čehovljevsku fresku iz našeg susjedstva, navode iz HNK Mostar i dodaju kako „ova obiteljska drama koristeći elemente iz širokog registra humora – od ironije do farse, uz duboko autoričino razumijevanje i empatiju za probleme vlastitih likova u svoj njihovoj divergentnosti, spretno pleše na oštrici društvene kritike i intimne, ali u suštini, tople, obiteljske priče“.

Dorotea Šušak, dramaturginja predstave, ističe kako su  svi ‘naši’ prostori dubinski i transgeneracijski poznaju pojam granica, zidova i nemogućnosti unutar samih sebe.

“Poznaju ih senzorički i afektivno, a ne samo kao teorijske koncepte. Već i sama riječ ‘naši’, provocira svoj antonim i utvrđuje postojanje ‘vaših’ i ‘njihovih’ i to je razlog zbog kojih je svaka analiza ‘granice’ razmišljanja i ponašanja plodna za umjetnost. Ta predostrožnost i bojazan je u nama čak i onda kada pripadamo postratnim generacijama jer rat i nije samo vremenski ili prostorno određen“, izjavila je Šušak za Bljesak.info.

Zid propale užare

„Zid“ se ne bavi ratom ni na koji način, dodaje, ali se bavi letargičnošću, obeživotvorenošću i besmislenošću moderne obitelji i pojedinca koji je ekonomski i idejno depriviran, osamljen i sklon autoagresivnom pogledu na svijet.

“'Zid’ je u kontekstu Ružičinog teksta posljednji dokaz jedne propale užare, a obitelj koju pratimo u plejadi seciranih dramskih likova, pokušava spasiti taj zid od rušenja. S jedne strane, autorica nas suočava s temom eksploatacije prostora koji su nekada privređivali, zapošljavali i oko sebe okupljali obitelji, a na kojima danas izrastaju trgovački centri, betonski kompleksi i garaže“, ističe.

Redatelj Christian Jean-Michel Jalžečić i dramaturginja Dorotea Šušak, odlučili su u susretu s ansamblom HNK Mostar otvoriti prostor koautorske suradnje s glumcima i suvremenim kontekstom i stvarnošću Mostara.

“Iz tih sam razloga na kraju prionula adaptaciji nagrađenog teksta autorice Ružice Aščić, duboko poštujući njezine motive i zadatosti koncepta, ali i intervenirajući u razvoj psihologije likova i žive igre s ansamblom. Dakako, kao dramska spisateljica, neminovno sam u to utkala i vlastito estetsko tkivo i sadržajne preokupacije. Utoliko, proces adaptacije jest bio zahtjevan i izazovan, ali i pun užitka koji proizlazi iz kvalitetnog kazališnog procesa“, dodaje Šušak.

Sumnje, šutnje, nestabilnosti u kojima odrastamo

Ovo je priča o intergeneracijskim šutnjama, neutješnosti i sumnjama u vrijednost realiteta koje itekako mogu proizaći iz trajne nestabilnosti prostora u kojima odrastamo, objašnjava, jer, kako kaže, generacije koje danas odrastaju se ne suočavaju samo s krhotinama svojih zajednica, već i s trajnom prijetnjom da će morati odlučiti jednom tijekom života, ostaju li ili odlaze.

“Taj tip nestabilnosti i osjećaja da je život nužno držati u koferu i ruksaku, značajno doprinosi dezavuiranju fikcije sigurnosti i predvidljivosti života“, kaže.

„Zid“ je predstava koju mogu pogledati sve generacije, od baka i djedova pa do Z generacije i onih kojih će tek slijediti, međutim, milenijalaca se predstava dubinski tiče, objašnjava Šušak, i oni će moći prepoznati sebe i svoje obitelji u njoj: sitne i velike mržnje, sitne i velike ljubavi.

“Generacijski su stereotipi također nasljedna činjenica i mislim da puno više od generacijske odrednice, imaju veze s odnosom starih i mladih. Danas to više nije u nužnom smislu ni opreka između konzervativnosti i progresivnosti ili postmodernosti (jer ove značajke nisu više u ekskluzivnom vlasništvu niti jedne generacije), već naprosto o svjedočanstvu vremena i njegovoj događajnosti. Ništa ne ujedinjuje generaciju bolje od narativa koje je proživjela. Ovu našu će nažalost ujedinjavati pandemije, elementarne nepogode i ratovi. No, sada kada to izgovaram, shvaćam da je riječ o još jednom transgeneracijskom toposu. Hoće li nas ujedinjavati ekrani i TikTok?! Na koncu konca, sve se uvijek mijenja i to je jedina stalnost“, rekla je.

„Pravdu nam nisu obećali na rođenju“

Ružica Aščić, autorica drame „Zid“, ranije je kazala kako nam „pravdu nitko nije obećao pri rođenju, borba protiv nepravde često bude donkihotovska groteska“.

“Ovo je priča o nemoći, no u isto vrijeme potrebi da se nešto učini, da se spasi komadić vlastite sadašnjosti od urušavanja. Zid užarije je poslužio kao metafora. Moglo je to biti bilo što drugo. Isto bi bilo da se moćni susjed dao u otimačinu zemlje pristojnih, malih ljudi“, istaknula je Aščić.

Specifičnost „Zida“ ogleda se i u činjenici da ovu predstavu stvaraju autori mlađe generacije čiji je kreativni i umjetnički rad do sada mahom bio samo na nezavisnoj umjetničkoj sceni.

Rad na nezavisnoj sceni

“Rad na nezavisnoj sceni je posebno važan za mladog umjetnika i umjetnicu jer te uči snalažljivosti, beskompromisnosti i inventivnosti. To je kao kada liječnika pošaljete na staž ili rad prije specijalizacije u ordinaciju obiteljske medicine u neku malu, decentraliziranu i seosku sredinu. Tamo će naučiti sve od intramuskularne injekcije do poroda. Tako i umjetnici na nezavisnoj sceni, često nemaju ni sredstava ni materijala za rad, nerijetko volontiraju ili primaju simboličku naknadu, upogonjuje ih mladost i entuzijazam ideje da postaju profesionalcima u svom polju djelovanja, brzo uče iz prakse i izumljuju ono što im nedostaje, a iz toga se mnogo kad izrode kvalitetniji repertoari od onih institucionalnih“, dodaje Šušak.

Nezavisna scena je dobra i u kasnijim godinama za otrežnjenje ega, novu stabilnost i otkrivanje veće slobode (poglavito se to odnosi na izvođače koji su u stalnim ansamblima), mišljenja je Šušak.

“Neki su umjetnici čitave radne živote proveli na nezavisnoj sceni i divim im se na tome. Mislim a je to dobro kada je riječ o izboru, a ne o nuždi i prisili. Kao što je nužno za liječnika da nakon godinu ili dvije krene na specijalizaciju u neki veći kliničko-bolnički centar, tako je i za umjetnike prijeko potrebno da nakon tog perioda ‘vatrenog krštenja’ krenu dobivati prilike u institucionalnim teatrima ili filmskim produkcijama. Institucije nude bolje uvjete rada, ekspanziju mogućnosti autorskog plesa i su igre s većim brojem glumaca i nude snažniju vidljivost i veću dostupnost publike“, zaključila je dramaturginja Dorotea Šušak u razgovoru za Bljesak.info.