Tina Laco za Bljesak.info: Mladi ostaju gladni kazališta i scenske kulture

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Sveučilište u Mostaru ovih je dana pokrenulo Studentski teatar u kojem će biti mjesta za one koje zanima, ne samo gluma, nego kazalište i izvedbenost u najširem smislu. Tim povodom, za Bljesak.info govori Tina Laco, sveučilišna profesorica, glumica i teatrologinja o kazalištu, dramskoj umjetnosti, kulturnom životu u Mostaru, online nastavi.

Studenti i studentice mostarskog Sveučilišta, počinje Laco za Bljesak.info, oni koje zanima glumačka umjetnost, imali su već mnogo puta priliku iskazati se na sceni.

''Bila je tu Dramska sekcija Filozofskog fakulteta, s Medicinskog fakulteta stizale su nam vrlo šarmantne komedije, Odsjek za engleski jezik i književnost priređivao je odlične predstave na engleskom jeziku. Uz punu podršku Sveučilišta službeno smo osnovali Scenu koja će ujediniti sve one koje zanima ne samo gluma, nego kazalište uopće, teorijski i praktično, mogućnosti scenskog oblikovanja poezije odnosno književnosti, izvedbenost u najširem smislu'', izjavila je Laco.

Scena kao prostor slobode i vlastitog izričaja

Zato zapravo, dodaje, nisu ni  organizirali ''audiciju'' u pravom smislu te riječi nego poziv svima koji na bilo koji način tu vide svoje mjesto.

''Mislim da je baš zato odziv bio vrlo dobar, da će nam se, kako budemo radili, priključiti još studentica i studenata. Meni je osobno prekrasno vidjeti toliko raznolikosti interesa – dolazili su nam s ekonomije, prava, pedagogije, računarstva, dakle, ne nužno s nekih 'umjetnički vezanih' studija, ali kroz različite su vježbe pokazali da upravo kazalište, scenu doživljavaju kao prostor slobode i vlastitoga izričaja'', izjavila je.

Inicijatorica ovog projekta je Marija Bagarić, studentica i koordinatorica za kulturu Studentskog zbora koja je profesoricu, teatrologinju i glumicu Laco pozvala te je vrlo brzo odlukom Senata to postalo službeno

''Tako sam postavljena i za voditeljicu projekta, s obzirom na to da dolazim iz te struke. Planova imamo mnogo, mladi ljudi s kojima radim su nevjerojatno inspirativni i kreativni, prepuni ideja, ali zasad, kao što znamo, moramo se prilagoditi postojećim okolnostima pa oprezno 'doziramo' ono što radimo'', rekla je.

Uskoro prva predstava studentice Bago

Laco ističe kako najprije na scenu postavljaju autorski projekt Valerije Bago “Samo me čekaj dugo“.

''To mi je jako drago, jer bih zapravo voljela da imamo što više autorskih projekata, da naši studenti pišu i da vide svoje tekstove uprizorene na sceni. Za sredinu sljedećeg mjeseca pripremamo uprizorenje nekoliko odabranih dijelova iz 'Judite', u sklopu obilježavanja 500 godina prvotiska  ove, po mnogočemu, najznačajnije knjige hrvatske književnosti uopće'', ističe.

Plan profesorice Laco nije samo raditi predstave, nego, kako kaže, pokazati šarolikost mogućnosti koje scena nudi tako da će tu biti i poezije, i proze, i improvizacije, i mogućnosti za učenje, i gostovanja onih koji se u kazalištu profesionalno bave glazbom, scenografijom, scenskim pokretom itd.

''Sve ono što na bilo koji način studenticama i studentima daje mogućnost da se iskažu, da rade, da djeluju, da se njihov glas čuje, evo, na ovaj način i kroz umjetnost, za Sveučilište je, smatram, značajan, veliki korak prema naprijed'', kazala je.

Ovako šaljemo poruku studenticama i studentima, dodaje Laco,  da svoje razdoblje studiranja mogu obogatiti, dati mu dodatni smisao, da je to razdoblje koje, posredstvom raznih aktivnosti, jest njihov proces istraživanja, sazrijevanja, učenja i usavršavanja u nekim segmentima koji nisu nužno vezani za njihovu buduću struku. Sveučilište kroz takvu vrste podrške raste.

Mladi ljudi ostaju 'gladni'  kazališta i scenske kulture

Odgovarajući na pitanje koliko za Mostar znači studentska scena, Laco ističe kako je nekoliko puta čula da je ovaj grad premalen da bi u njemu funkcioniralo ionako previše institucija, od HNK Mostar, u sklopu kojeg je osnovan Dramski studio, Narodnog pozorišta, Mostarskog teatra mladih, Mostarskog teatra mladih, MTM 1974, Lutkarsko kazalište, Pozorište lutaka; već nekoliko godina – doduše, ne institucionalno, ali u tome smjeru djeluje i Mali teatar, kojeg je pokrenula s kolegom glumcem Ivom Krešićem.

''I pored toga mogu posvjedočiti, s obzirom na to da sam zaposlenica Sveučilišta, a surađivala sam i s osnovnim i srednjim školama: ima još toliko mladih ljudi koji, zbog ovih i onih razloga, na ovaj ili onaj način, ostaju 'gladni' kazališta i scenske kulture'', istaknula je.

To je  temeljni motiv za osnivanje studentske scene, dodaje, otvoreni su za suradnju sa svim institucijama, a na dobro i korist studentica i studenata, koji će u svome, sveučilišnom okruženju, naći prostor za svoj umjetnički izričaj, za druženje, za učenje, za upoznavanje jednog novog svijeta.

Djecu ne treba pridobivati u kazalište, nego podsjetiti na ljepotu koju nose već u sebi

U Malom teatru glumci Krešić i Laco jako pune rade s djecom i to uzrastom od 5-6 godina pa dalje. Kroz taj rad, priznaje Laco, naučila je da djecu, kako odrastaju, ne treba 'pridobivati u kazalište', nego ih samo podsjetiti na ljepotu koju već nose u sebi.

''Svako se dijete rađa s potrebom za igrom, uči imitacijom, djeluje po instinktu. Kada kažemo petogodišnjaku: 'Ti si u džungli i pred tobom je velika opasnost' – to dijete se instantno 'preobražava', 'namaštava', 'zamišlja', bez ikakve zadrške, bez ikakvih dodatnih indikacija, 'postaje' neka životinja, uživljava se u potpunosti u ono što mu je zadano'', istaknula je. 

Primijetila je i da, što vrijeme dalje odmiče, djeca postaju svjesnija sama sebe na sceni, svoga tijela, svoje pozicije u prostoru, javlja se i određena neugodna reakcija na izloženost tuđim pogledima, samopouzdanje pada.

''Mi na različite načine pokušavamo zadržati ili 'nanovo probuditi' tu žar igre u njima, osjećaj da je prostor scene zapravo prostor slobode. U tome smislu, sve ono što će dopustiti djeci da razvijaju maštu i da iz te slobode djeluju dio je umjetničkoga odgoja: od čitanja priča, lutkarskih predstava, igara imitacije, improvizacije, pantomime itd.'', objašnjava Laco.

Povijest nam je pokazala, nastavlja, da kazališna publika zapravo ''ne nastaje'', ona je stalno nekako prisutna jer mislim da nam je potreba za kazalištem urođena poput potrebe za igrom.

Čarolijom umjetnosti život se suprotstavlja smrti

''Dokazalo nam se to kroz mnogo izazove: od zabrana kazališnog djelovanja kroz povijest, protjerivanja glumaca, bojazni da će nove tehnologije ili film 'zamijeniti' kazalište, nesretnih ratnih okolnosti, pa dokazuje nam to i ova pandemija, koja je po meni, oblik ratnog stanja: stanje je 'opsadno', a ljudi se ljute što je ograničen broj mjesta u kazalištu i što ne mogu dobiti kartu'', izjavila je.

Gordana Muzaferija, dodaje,  ponajbolje je to pojasnila: estetsko se rađa iz egzistencijalnog, a čarolijom umjetnosti život se suprotstavlja smrti.

''Mislim da takav prkos, takva iskonska potreba, održavaju i generiraju novu publiku. A kako je preodgojiti? Mogla bih, primjerice, lako, da tako kažem, 'tehnički' odgovoriti: repertoarom. U svojoj doktorskoj disertaciji osobito sam se bavila ovim osjetljivim pitanjem pa uvidjela na koje se sve načine u bosanskohercegovačkoj povijesti pokušavalo 'doskočiti' problemu odgoja i preodgoja publike'', ističe. 

Ljepota teatra leži i u preobražajnoj moći jer publika reakcijama mijenja predstavu

Kako privući ljude u kazalište, nastavlja Laco, kako ih “umjetnički poučiti“, “preodgojiti“, a da se pred njih ne iznose, kako o tome Josip Lešić ogorčeno i sarkastično piše, “šarene đinđuvinđe“.

''Pitanje klasika u kazalištu, novih tekstova, eksperimenata, ravnoteža žanrova, domaćih autora – sve su to kompleksna pitanja koja su povezana s onim što bismo mogli povezati s 'preodgojem publike' i o kojima bih zaista mogla govoriti mnogo više nego što forma intervjua dozvoljava. Ali voljela bih pitanje preusmjeriti ovako: kako zapravo osvijestiti publiku?'', istaknula je.

U onome smislu u kojemu će razumjeti da je kazalište dijalog, dodaje,  dvosmjerna komunikacija, da se u kazalište ne dolazi kako bi se bilo pasivni promatrač u kojega će se injektirati neki, po mogućnosti, zabavni sadržaj, da ljepota teatarske umjetnosti leži u njegovoj preobražajnoj moći: mi, kao publika, “mijenjamo“ predstavu svojim reakcijama, ali dopustimo da i mi, nakon te dvosatne, trosatne, čarolije izađemo izmijenjeni, da učimo i iz loših koliko iz dobrih predstava, uostalom.

''Kazalište je živi organizam koji diše, raste, mijenja se u skladu sa sredinom i vremenom u kojemu djeluje. Pitanje je, dakle, kako prokomentirati i Mostar, i uopće, kazališnih život svih naših drugih institucija u BiH u ovako izazovnome razdoblju, u vremenu zatvaranja, izolacija, straha, egzistencijalnih briga? U tome smislu ja zapravo samo mogu čestitati našim kazališnim institucijama što tijekom takvoga razdoblja nadljudskim snagama iznalaze načine da ostanu u doticaju sa svojom publikom, da joj pokažu snagu umjetnosti kao utočišta'', istaknula je.

Glumice, glumci, redatelji, svi djelatnici, dodaje, zapravo pod ogromnim su pritiskom pokušavajući poštovati sve ograničenosti objektivnih okolnosti, a pri tome ne kompromitirati kvalitetu repertoara ili predstave same.

''Ja bih, međutim, spomenula jedan jako pozitivan pomak u domeni u kojoj je, s pravom, godinama iskazivano nezadovoljstvo i o tome sam i sama govorila mnogo puta: tretman domaćega dramskog teksta u našim teatrima. I baš, evo,  u ovome razdoblju u Mostaru se radila 'Ja od jutra nisam stao' Une Vizek, Sarajevo obilježava veliki jubilej dramatizacijom 'Istorije bolesti' Tvrtka Kulenovića, u Tuzli sam pogledala briljantno 'Kreketanje' prema tekstu Almira Bašovića, nedavna premijera 'Schindlerova lifta' Darka Cvijetića... Vraćamo se domaćim piscima, uočavamo ih, priznajemo ih, biramo ih, na repertoarima su. Je li to slučajnost – ne znam. Ali je za pohvalu, u svakom slučaju'', izjavila je.

Davor Diklić je rekao, napominje Laco, da su se u Sarajevu pod ratnom opsadom u prosjeku odvijala 2,5 kulturna događaja dnevno.

Mostar i kultura: Nije pitanje kvantiteta nego kvalitete

''Nedostaju nam entuzijazam, prkos, kritički odnos prema pojavnostima koje nas okružuju, volja za djelovanjem. Upravo prolazimo kroz jednu vrstu ratnog stanja, biološkog rata, i ja to, između ostalog, vidim kao prostor da spoznamo što nam nedostaje'', navela je.

Nedavno joj je, govori Laco,  jedan poznanik rekao da u Mostaru živi petnaestak godina i da nikada nije otišao na kazališnu predstavu. ''A onda je dodao: 'A baš zadnjih mjeseci ne mogu dobiti kartu nikako, zovem uporno, a mjesta u kazalištu nikad.' Upitah ga, otkud naglo zanimanje, a on dodaje: 'Ne znam. Jednostavno, baš bih volio pogledati predstavu.' Meni je to bio znak jedne male dobivene bitke teatra'', rekla je.

Konkretno, van pandemije, u Mostaru možda ne bismo trebali toliko govoriti o kvantiteti kulturnih događanja, nego o njihovoj kvaliteti, a osobito o problemu organizacije i informiranosti.

''Imam dojam da se tjednima kod nas ne događa apsolutno ništa, a onda u jednoj večeri imate tri predstave na tri mjesta, jednu izložbu i dvije promocije knjige. Onda se žalimo što ni na jednom od pet događa nema dovoljno publike. Nismo baš toliko velik grad da ne bismo mogli malo bolje komunicirati i „posložiti“ događanja tako da svaki od njih dobije zasluženu pažnju. I svakako bismo mogli onda i poraditi na tome da informacija o tome dođe do ljudi'', izjavila je.

Rad na fakultetu, Laco smatra samo jednim i to vrlo malim segmentom djelovanje jer se nikada nije mogla zamisliti kao netko tko će 'uletjeti' u službeni kostim, govoriti satak i pol vremena, izaći van, održati ispite, ocijeniti i to je to.

''Moguće je da i zbog te neke svoje glumačke pozadine predavanje smatram nekom vrstom scenskog događaja. Teatar me ponajviše naučio značaju istinskoga dijaloga i predavanjima tako pokušavam pristupiti. Ali izvan učionice zaista se rado družim sa studentima, razgovaram mnogo s njima na potpuno neformalnim razinama, uključujemo se zajednički u različite projekte i neću pretjerati kada kažem da su mi upravo ta iskustva, ti trenutci neprocjenjivi, nadahnjujući, da je to moja 'karijera': podržati studente u njihovom radu, pomoći im da spoznaju što ih zapravo zanima, što traže, pomoći im da to i ostvare, zajedno nešto osmisliti, zajedno djelovati'', istaknula je.

Na koncu razgovora, Laco se osvrnula i na online nastavu, te istaknula kako smo i prije pandemije godinama slušati o 'tehnološkom napretku', 'premještanju događanja na online platforme', 'robotima koji su toliko napredni da mijenjaju profesore, bankare, pekare', naprecima u domeni virtual realitya.

Online nastava nužno zlo

''Činilo nam se kako čovječanstvo pravi ogromne iskorake unaprijed: pametniji smo, napredniji, stvaramo stvarnost izvan ove naše... A onda se dogodi pandemija u kojoj ne samo da smo mogli, nego smo morali¸ bili smo prisiljeni živjeti u toj nekoj 'alternativnoj stvarnosti' i mislim da nam je svima jasno koliko je duboka tragedija otuđenosti'', istaknula je.

Online nastava, online svijet za nju je, priznaje, bio nužno zlo, ali prije svega zlo.

''U temelju ljubavi koju gajim prema kazališnoj umjetnosti je ponajprije ljubav prema živoj riječi, neposrednosti, „sirovosti“ emocije, dodiru, kontaktu, dijalogu, komunikaciji... Jasno je – nema „virtualne stvarnosti“ koja to može nadomjestiti. Hoćemo li se ikada vratiti na 'ono staro'?  Ne znam. Ali više se bojim da ćemo se vratiti na staro, a da pri tome iz ovoga svega 'novog' ništa nismo naučili'', zaključila je Tina Laco u razgovoru za Bljesak.info.