Obitelj je žamor nikad razjašnjenih bolesti

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Dobro bi nam došlo pisati o svojim obiteljima, bez ikakve fikcije, bez romana. Samo ispričati što se dogodilo, ili što vjerujemo da se dogodilo, stoji na koricama romana 'Ordesa' španjolskog pisca Manuela Vilasa nedavno objavljenom u izdanju hrvatske Frakture.

Dijelovi osobnih prošlosti

Ako već ne možemo pisati o vlastitim roditeljima i obiteljima, uvijek možemo čitati o drugima i tuđima, a u ovom ćemo romanu sigurno pronaći dijelove osobnih prošlosti, bolne rezove i one događaje zbog kojih se danas (samo)opravdavamo da smo takvi kakvi jesmo. U Vilasovoj 'Ordesi' naći ćemo i naše neispričane priče, intimne povijesti i naših obitelji i to na vrlo poetičan i autentičan, bolan način.

Manuel Vilas piše o sebi, u prvom licu, glavni je junak romana, ali ne i vlastitog života. Zbog toga, čini mi se, uostalom i piše. Rođen je 1962. godine u Barbastrou u Španjolskoj. Radio je dugo godina kao srednjoškolski profesor, a od 2000. godine je književnik.

Isprva je pisao pjesme, i to nagrađivane, a prozni je  put započeo 2008. romanom 'Espana'. 'Ordesa' je objavljena 2018. u njegovoj domovini i s četrnaest izdanja u manje od godinu dana, Vilasov je roman prodan u više od stotinu tisuća primjeraka.

Postao je svojevrsni književni fenomen, a njegova se Ordesa okitila i famoznom titulom romana 2018. godine. U kasno je proljeće objavljena i kod nas, kod zaprešićke Frakture u sjajnom prijevodu Ele Varošanec Krsnik. I zbog iznimno uspješnog prijevoda, ova je knjiga naša.

Život kao odgođeni sprovod

U 'Ordesi' Vilas, ispisujući vlastitu povijest,  razmišlja i prisjeća se smrti svojih roditelja, sprovoda rođaka na koje nije išao jer mrzi na njima biti. Naravno, tko uopće voli sprovode? Ako vlastiti život često doživljavamo kao jedan, iz dana u dan, odgođeni sprovod, teško je suosjećati s drugima koji odlaze s ovog svijeta, a još teže s njihovima koji ostaju.

Vilas, glavni lik, prosječno je uspješan, ali i prosječno neuspješan pisac nakon što je napustio karijeru prosvjetnog djelatnika. Društvena klasa kojoj je njegova obitelj pripadala bila je srednja, ona koja je nakon Drugog svjetskog rata u Španjolskoj nestala, uostalom, kao i ostatku svijeta. Ljudi, manje više, ili umiru od gladi, ili posljedica prekomjerne težine. Zdrav život, kakav  Vilas definitivno ne vodi, rezerviran je za bogataše.  Zdravlje je danas privilegija elite.

U španjolskoj kulturi u kojoj živi, nitko ne mari za profesionalne pisce, a donedavno je, po priznanju samog autora u jednom intervju, bilo gotovo pa zabranjeno govoriti istinu o vlastitim obiteljima, to se, smatra Vilas, moglo reći samo svećeniku.

U njegovim likovima ugledat ćete sebe

Umjesto katoličkom svećeniku, ili psihoterapeutu, Vilas se, ispovjedio čitateljstvu i sam sebi u isto vrijeme. Sretno djetinjstvo, odrastanje u skladnom braku, harmoničan odnos s roditeljima, radostan, dosadan, isprazan i pravocrtan život, kakav nam se svakodnevno servira, potpuna je laž i teško mogu ikome povjerovati kada kaže da ga je imao ili ima.

Traumatična iskustva s roditeljima, proslave Božića i Badnjaka za koje Vilas piše da ga više voliš ako si siromašniji, osobito Badnjaka koje završavaju svađama, sukobima i keramičkim krhotinama na podovima kuhinja, ono o čemu smo bez razumijevanja šutjeli, krivnja, razočarenje, sram. 

O svemu tome piše Vilas, friško nakon što su mu roditelji preminuli, a njegovi se sinovi, dvojica tinejdžera pretvorili u njega, kao on u svoje roditelje – onaj koji ne komunicira jer nema vremena, jer je uvijek jako zauzet, jer naši roditelji mogu čekati. Brak mu se raspao, neko se vrijeme “liječio“ alkoholom, imao ljubavnicu, u bolnicama u kojima se opraštao s majkom, doživljavao anksiozne i depresivne napade.  Autofikcionalni roman, najintimniji dnevnik dopunjen fotografijama njegovih likova, na kojima ćete ugledati sebe i vlastite roditelje.

Teror idiličnog života

Roman je to svih nas koji ga budemo čitali, bilo da smo roditelji ili djeca. Pogledati u nutrinu života, podijeliti s drugima ono što su nas, barem u Bosni učili, da se nikome i nikada ne govori jer je sramota, hrabro je i danas veliko, pa makar i u literaturi. Osobito jer živimo teror idiličnog života u kojem moramo biti sretni, a sve naše savršeno.

Siromaštvo, piše Vilas, vodi u bijedu, i to moralnu.

“Bez obitelji, tek si vuk samotnjak, pas lutalica. A pse lutalice zlostavljaju, vješaju ih po napuštenim kapijama svih gradova; tamo, na bilo koji oronuli zid iz kojeg proviri greda, tamo ih vješaju, zato što njihova samoća pruža loš primjer“, piše na jednom mjestu.

Što ako nas roditelji, ipak, ne vole? Što ako nas ne znaju voljeti, ili nisu znali voljeti? Može li se roditeljska ljubav i kako zaslužiti? Kako biti dobar sin i dobra kćer i gdje su danas priručnici za takve teme kada za sve živo i neživo postoje? Možemo li zadovoljiti kriterije naših roditelja, a da pritom, ne iznevjerimo vlastite? Na ova pitanja znanost ne daje odgovara, daje ih sam život, ili ponekad književnost stvorena od samog života, iskrenog, istinitog, autentičnog, života koji ne manipulira  da je bio bolji nego jest.

Bez pretvaranja, uljepšavanja, pisana iz one otvorene rane koja će teško ikada zacijeliti. Sve što se može jest naučiti živjeti s time. Utjehe, naime nema, ako i ima, nalazi se u svemu što je ilegalno, zabranjeno, ili vodi u brzu smrt.

Običan čovjek – gubitnik povijesti

Roman je to pun suosjećanja prema običnom čovjeku, gubitniku povijesti. Svatko tko potječe iz obitelji koja je ekonomski propatila, objašnjavao je Vilas u intervjuu, zna o čemu govori.

'Ordesa' je sentimentalno putovanje, puno emotivnosti, ali nimalo patetično. Roman pun sjete, tuge, ljubavi, iz kojeg ćemo, kao iz najdubljih dijelova duše, bilo da smo roditelji ili djeca, vratiti se, barem u sjećanju – našim obiteljima

“Moja je obitelj dolazila iz duge noći poslijeratnog razdoblja, dolazili su iz gladi, tišine, tmine, straha, užasa. Odjednom, šezdesete su bile kao da je čovjek ugledao svijetlo, bilo je radosti jer su ljudi počeli da rade dobro plaćene poslove. Šteta je što se sve što je postignuto, raspršuje“, izjavio je.

Nešto od ovoga osjetili su brojni među nama. Generaciju mojih roditelja, na pragu njihovih tridesetih, zaustavio je rat. Ostali su bez svega i iz ničega morali stvarati, ne samo nove kuće jer su njihove roditeljske zapaljene, nego i nove živote.

S tim strahom da će ostati preko noći bez svega i danas žive. Posebno da će ostati gladni. Ogleda se u to i u njihovim porukama utjehe koje mi izgovaraju kada se brinem oko stalnog zaposlenja, činjenice da od novinarstva više manje kruha i nema. Oni uvijek kažu “nećeš ostati gladna“. Slično je i u Španjolskoj, moje bake i djedovi žrtvovali su se da bi mojim roditeljima bilo bolje – i bilo im je, oni se, pak žrtvuju da bi meni bilo bolje, ali čini se to bolje još uvijek nikako ne dolazi.

Čitajući 'Ordesu', sjetila sam se priča mojih roditelja – o mom djedu koji je prije rata, među prvima u Travniku, imao auto, potom televizoru kojeg je tatina obitelj u Gučoj Gori kupila od djedove bauštelske plaće zarađene negdje u Dalmaciji, pa na koncu i jedne naše – kada smo brat i ja početkom 2000. od mame i tate dobili računalo, tada to veliki broj djece, nije mogao imati.

Pronaći ćemo vlastitu Ordesu

Vilas se prisjeća i telefonskog broja svog oca što me podsjetilo na broj mobitela kojeg je moj tata imao godinama.  “Katkad otvorim tu stranicu i buljim u očevo ime i telefonski broj pokraj njega. Često zovem taj broj, (...), taj broj je liturgija“, piše.

“Nisam pokušavao suditi, ni cenzurirati, ni tražiti račun. Pisao sam voljan da razumijem ono što se dogodilo, i da se, iznad svega, zahvalim na činjenici, da su me majka i otac doveli na ovaj svijet. Ima nečeg univerzalnog za sva ljudska bića, a to je da smo svi mi nečija djeca. Dolazimo na ovaj svijet jer je dvoje ljudskih bića tako odlučilo. Ponekad zaboravimo na to jer se više bavimo društvenim položajem, načinom života, rada. Izgleda da živimo okruženi važnim stvarima i da nismo navikli vrjednovati to odakle smo došli ni da se toga sjećamo. Postojala je volja dviju osoba da me dovede na ovaj svijet i zahvalan sam što su i dalji život, jer je život divan“, rekao je Vilas medijima.

'Ordesa' je sentimentalno putovanje, puno emotivnosti, ali nimalo patetično. Roman pun sjete, tuge, ljubavi, iz kojeg ćemo, kao iz najdubljih dijelova duše, bilo da smo roditelji ili djeca, vratiti se, barem u sjećanju – našim obiteljima i onima koji su nas stvorili. Vlastitu 'Ordesu', mjesto u podnožju Pirineja, pronaći ćemo tamo gdje je obitelj, a gdje je obitelj, tu je zavičaj. Uvijek bol, ali uvijek i ljubav.