Jedino su priče vječne -  Ivo Andrić može biti miran

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ivo Andrić, naš jedini književni nobelovac, iako je ispisao na stotine stranica posvećenih Bosni i njenim gradovima, nije dospio napisati roman o Jajcu i tamošnjem franjevačkom samostanu Svetog Luke. To je nekakva službena verzija koja je poznavateljima Andrićevog lika i djela poznata, iako je nobelovac boravio u jajačkom samostanu, pregledavao arhiv, kronike i ljetopise fra Ante Kneževića, bosanskog franjevca i intelektualca koji je 'isposlovao' izgradnju tog samostana koncem 19. stoljeća fratarskim lukavštinama, posebnom disciplinom tipičnom za franjevce Bosne Srebrene.

Andrić može biti spokojan

Bosanski su gradovi i mjesta, zahvaljujući, Andrićevoj literaturi postali važni i vidljivi što se i do  danas, na jedan način nastavlja, s hrvatsko-bosanskim piscima, ponajprije Ivanom Lovrenovićem, Miljenkom Jergovićem, Josipom Mlakićem i Željkom Ivankovićem. 

Lovrenovićev Varcar-vakuf u Nestalima u stoljeću i Ulazeći u Varcar, Jergovićevo Sarajevo u gotovo cijelom opusu,  i ne samo Sarajevo nego i primjerice Kreševo jer se u samostanu Svete Katarine odvija radnja jednog od tri dijela romanaGloria in excelsis, Ivankovićev Vareš te Mlakićevi Gornji Vakuf- Uskoplje i Fojnica u romanu Tragom zmijske košuljice. O Jajcu je najviše pisao Ivan Lovrenović, u Nestalima ga je nazvao i 'bosanskim Pompejima', no Andriću se, kako je sam priznao, otelo.

Andrić može biti spokojan ako ga je nekada i mučilo što nije pisao o samostanu Jajcu. Učinio je to sada Josip Mlakić i tako mu, ne samo u vlastito autorsko ime, nego i nas čitatelja, vratio dug.

Ipak, da stvari nisu tako jednostavno kako se čini, potrudio se sam pripovjedač u romanu 'Na Vrbasu tekija'. 'Ispostavilo se' da je Andrić napisao roman o jajačkom samostanu, ali da se rukopis zagubio, no ni to nije do kraja istina, jer se prvo pojavio rukopis za kojeg su oni koji su ga čitali rekli da je 'kao Andrićev'.

I zbilja jest. Mlakićev roman podijeljen je u tri dijela “Na Vrbasu tekija“, “Jajačka kronika“ i “Paučina i promaja“. Prva dva dijela su taj izgubljeni Andrićev rukopis koji je, prema riječima fra Drage Bojića, puno više od romansirane kronike samostana u Jajcu.

Andrićev, ali i naš svijet

Mlakić je rekonstruirao svoj svijet, koji je kao Andrićev, ali i naš – jer su i jedan i drugi – naši pisci i pisci našeg svijeta.  Poslužio se andrićevskom metodom – iščitao je  knjige, kronike, arhive, dokumentarnu građu o samostanu Svetog Luke, fratrima koji su ga 'izgradili' i onima koje je samostan 'izgradio', famoznom fra Anti Kneževiću koji je najzaslužnija osoba jer taj samostan postoji. Čitajući prva dva dijela romana koji na prvoj razini teksta govore o bosanskoj drami, vremenu kada jedno carstvo odlazi, a drugo tek stiže, mržnji i toleranciji među različitim narodima i vjerama, vojskama i ratovima, te specifičnom položaju i ulozi bosanskih fratara u tim 'nevremenima', upoznajemo naš svijet prošlosti  iz kojeg smo nastali  i koji nas je oblikovao tako gadno da nas i ne možemo biti ništa drugo nego višak, nejasna, velika, maglovita i nepoznanica puna proturječnosti unutar hrvatske kulture i njenog sveukupnog identiteta.

Ali još važnije od toga, možda i najvažnije: priča o običnim, malim ljudima, njihovim sudbinama u zemlji gdje se carstva i vojske smjenjuju, a oni opstaju – u isto vrijeme i kao žrtve, ali i ako zločinci. I oni koji bježe i oni od kojih neki drugi moraju bježati, a nije da baš imaju kamo. Fra Anto Knežević, onako kako je predstavljen u ovom, ali i Lovrenovićevom romanu "Nestali u stoljeću“, da je danas fratar,  bio bi prezren, na isti onaj način kako će to kasnije biti u jednom dijelu 'javnosti' i fra Josip Markušić, onako kako je danas kod dijela Hrvata prezren fra Drago Bojić.

U jednom dijelu romana, fra Anti govore o islamu kao pasjoj vjeri čega se on gnuša, pa ipak, kada Turci neki zulum prirede, sjeti se te priče, pomišlja da je to istinito nakon čega brzo odlazi u crkvu da okaje te misli. Dobro bi nam došlo sjetiti se fra Ante Kneževića, svaki puta kada zaustimo da su 'oni', ma koji to bili, svi isti. Fra Anto je ogorčen na osmansku upravu, svjestan je položaja njegovog puka unutar carstva, ali ne vjeruje ni Austro-ugarskoj, naprotiv, ne krije razočarenje jer, kako to biva u svim sukobima „ono najgore što Bosna ima izmiljelo je iz svojih rupa i oni su sada jedina stvarna vlast, kojoj se svi uklanjaju s puta“. Ipak, do posljednjeg je daha, čini se, bio veliki idealist, borac za opću stvar koji je sve te silne sukobe, razmirice, 'uvjeravanja',  naplatio na “mračnim i velikim poljima nesanice“. Takva je sudbina, valjda, svih onih koji su stvarali povijest i ne sluteći da to rade.

Jedan od rijetkih koji je upoznao Tita

Drugi dio romana “Jajačka kronika“ posvećen je fra Josipu Markušiću, nekadašnjem provincijalu Bosne Srebrene i jednom od rijetkih fratara koji je upoznao Tita. Fra Markušiću se u mislima i snovima javljaju ljudi s kojima je za života drugovao. Od Jože Plečnika, velikog arhitekta koji je zaslužan za izgled crkve sv. Ante u Beogradu, fra Ljube Hrgića, pisca i zatvorenika u komunističkim zatvorima, fra Viktora Lovrenovića, mladog fratra koji je bio zaljubljen u Endehaziju i liječenog mentalnog bolesnika koji je ubijen nasred dvorišta, pa do samog Ive Andrića o čijem susretu s Markušićem u samostanu, Mlakić i piše.

Iznimno je dirljiv razgovor fra Markušića i Mehmeda Sarača na obali Vrbasa 1943. godine. Sarač posti, mjesec je Ramazana, a sjedi kraj vode. Predodređen je za nešto više, ali mu je Prvi svjetski rat prekinuo školovanje. Sjedi Sarač pored Vrbasa i 'žeđa', a 'mukotrpan ljetni traje', a fra Josip mu govori: “Ja ti se divim moj Mehmede, volio bih da imam tako tvrdu vjeru kao ti“.

Fra Josipu Markušiću danas se zamjera to što se, navodno, poklonio Titu, međutim, istina je da je fra Markušić do Tita došao zahvaljujući Stipi Bilanu, Jajčaninu, uglednom komunistu koji se izborio da tetrijeb bude zakonom zaštićen u Jugoslaviji i koji je Tita prvi puta, 1969. godine doveo u lov u Bugojno.

Markušić se 'režimu' poklonio u trenutku kada je niz svećenika franjevačke provincije Bosne Srebrene robijao po komunističkim zatvorima, protiv jednog dijela njih su se vodili sudski procesi, ali i kada je ostalima na slobodi, zbog možda krive rečenice napisane u nekom dnevniku, prijetila robija, ako bi OZNA doznala, a znamo da  je OZNA, tih godina sve doznala.

Mlakić, zapravo, piše, o sebi

Fra Markušiću je, kako piše Mlakić, “dodijeljena uloga glavnog tragičnog lika“ jer se “odvija završni čin velike fratarske drame“. Ipak, njegova je, kako to fratri običavaju reći, nakana dijelom uspjela što je, u tim vremenima, nesumnjivo bio dobar rezultat beogradskog pohoda.

Ipak, Markušić ostaje tragičan lik, jer se “sav ljudski život u jednom trenutku svede na bijeg od boli, koja nas kad-tad stigne“.  A ta su vremena, kao i sva prošla, ustvari, velika nevremena u kojima oni poput fra Markušića teško podnose stvarnost. Jer, kako je i sam pisao u svom ratnom dnevniku: “Ako me tko pita: zašto smo ostali tu gdje smo se našli u tolikim opasnostima, što imam reći?! Ali najprije – šta je zapravo opasnost u velikom vremenu?! Jedina je opasnost, da se ne pokažeš čovjekom. Smrt je manja opasnost.“

Ivan Lovrenović u knjizi Ulazeći u Varcar piše „tko ima nasilne iskorijenjenosti, znade da je zavičajnost ustvari teška i neizlječiva - ljubav. Ona obilježava ljude, obilježava i njihove snove. Ona, međutim, obilježava i vezu između ljudi i zemlje“.

A u Bosni, gotovo da nema onog tko to nije iskusio. Josip Mlakić jedan je od njih, također. U trećem dijelu knjige piše o Ivi Andriću, njegovim opsesivnim temama – Bosni i pričama, ali i zavičajnosti i jezik vlastitog djetinjstva. Pišući o Andriću, Mlakić, zapravo, piše, o sebi – rat mu je uzeo mladost, najljepše dane, u razgovorima s prijateljima iz škole nije se dugo mogao sjetiti brojnih anegdota, sukob Hrvata i Bošnjaka u kojem je sudjelovao kao pripadnik HVO-a, ili što bi se u jednom dijelu bošnjačke javnosti reklo, sudionik udruženog zločinačkog pothvata, mu je 'popio mozak'. Vrijeme Mlakić, kao i njegovi brojni sugrađani, dijeli na „prije“ i „poslije“ rata.

Rat je mu je, kao i mnogima u tim krajevima Bosne, uzeo nadu. Bio je njegova dugogodišnja velika prozna tema, posvetio mu je dobar dio svoje karijere profesionalnog pisca i scenarista.

Zemljom vladaju pokvareni ljudi

Tko je oteo Mlakićev zavičaj, rodno selo u kojem je bilo nekoliko hrvatskih kuća i obitelji koje su do rata, lijepo živjeli sa susjedima Bošnjacima, kada je nestao jezik kojeg je naučio od svojih roditelja, baka, djedova? Kada je to postao agresorom na vlastitu domovinu i kada su mu to prvi puta rekli u njegovoj, navodno, drugoj domovini, a kada komšije? Kako to Mlakić danas 'mrzi Muslimane', zbog kojih je to tekstova postao 'ustašom' i 'književno legitimirao Franju Tuđmana, Kolindu Grabar Kitarović“, kako to točno HAZU stoji iza njegovog djela?

Ono najgore što Bosna danas ima je, kako kaže, fra Anto Knežević danas na vlasti. I ne samo u politici, nego dijelu medija, književno-umjetničkim institucijama, akademijama, fondacijama.

Ovom zemljom vladaju, ne samo najgori i pomalo glupi, nego i pokvareni ljudi. Oni piscu otimaju pravo na imaginaciju, pravo na priču, a stvarnost o kojoj autor, kao Mlakić, piše podvode pod dnevno-političke skandale kakvih u BiH ima na izvoz.

Mlakićev je zavičaj isprva otet, uzurpiran, kasnije  trajno nestao u ratu između Hrvata i Bošnjaka, u ratu između dojučerašnjih susjeda i komšija koji su jedni s drugima slavili Bajrame i Božiće. Bosanski su Hrvati možda podnijeli najveći teret tog sukoba: uvučeni u jedan rat u kojem su branili vlastite kuće i grobove predaka, borili se za 'opću stvar' od koje ne da nisu nikada profitirali, nego ih je ta borba stajala života, a za dio komšija nad kojima su počinili ratne zločine, iako malobrojniji i pod opsadom, danas su 'fašisti' i 'uzpovci'. I nema ih više tko obraniti, niti hoće. Više nikog i ne zanimaju, a pitanje je, jesu li ikad.

Hajke protiv mrtvog pisca

U tom međusobnom klanju nije bilo nevinih, možda tek malo više krivih. I jednima i drugima se manipuliralo, lagalo. Kao što se i danas radi.  Danas Hrvata u Mlakićevom selu nema, nema ih tamo još od početka rata i neće ih još dugo biti. Nema Hrvata danas ni u Srednjoj Bosni, ali je sve manje i Bošnjaka. Dojučerašnji neprijatelji, oni koji su dva desetljeća izlazili u različitim kafićima, u gradovima podijeljenim po ratnim linijama, danas se sreću na njemačkim autobusnim kolodvorima.

U jednom takvom okruženju, kada se iz godine u godinu, sve manje djece upisuje u škole, svih nacionalnosti, kada vrtići postaju suvišni i nepotrebni, najveći je, ili jedan od većih 'problema' – Ivo Andrić kojeg prvaci lažne ljevice u BiH časte idiotarijama poput one da je 'gori od Hitlera', smeta im jer ga citiraju Milorad Dodik i Ivo Josipović, vode hajke i linčeve protiv mrtvog pisca i svih živih koji ga i mrtvog brane. Onaj koji je cjelokupni iznos Nobelove nagrade poklonio našoj zemlji za unaprjeđenje biblioteka i zahvaljujući kojem je svako selo u BiH tada dobilo čitaonicu i knjižnicu jer nas samo one, kako je govorio Andrić, “mogu izvući iz tamnog vilajeta“.

Danas nam, zbog sutrašnjice, trebaju veliki pisci i velike knjige, poput ove, ali više od svega, trebaju nam iskreni čitatelji koji su i neloši ljudi. Lako je moguće da se u ovom 'rašomonu' kojeg živimo za stotinu godina pojavi „veliki naučnik“ i otkrije da je u knjizi Na Vrbasu tekija autor stigmatizirao jednu državu, vojsku, vjersku zajednicu. Uostalom, i sam Andrić je govorio da gdje prestaje logika, počinje Bosna. Kod nas je sve moguće i ništa nije moguće.

Ako se to i dogodi, ne bi bilo prvi put. Priča će preživjeti, jer, kako sam Mlakić, u andrićevom stilu završava roman: “Od svih ljudskih tvorevina, dakle, jedino su priče vječne“.