Antun Branko Šimić: Gorio je sav, i samo je zemlja mogla ugasiti taj plamen

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Antun Branko Šimić, antologijski hrvatski pjesnik, kritičar i prevoditelj rođen je na današnji dan, 18.11. 1898. u Drinovcima kod Gruda, a preminuo u Zagrebu 1925. godine.

A.B. Šimić je u svom kratkom životu objavio jednu knjigu pjesama "Preobraženja" kojom se trajno upisao u povijest hrvatske književnosti i povijest pjesništva u Europi.

 “Preobraženja”, zbirka poezije koja je objavljena 1920. godine jedna je od najznačajnijih poetskih ekspresionističkih zbirki i spada u sam vrh novije hrvatske lirike.

Iako je bio jedan od najboljih učenika, A.B. Šimić nije završio srednju školu, nego se već 1912. godine, počeo baviti književnim radom.

U književnim je časopisima objavljivao pjesme, eseje, književne i likovne kritike, polemika, a napisao je i nekoliko kraćih proza i dramskih fragmenata te započeo i roman "Dvostruko lice", no velik je dio radova ostao u rukopisima i objavljen je tek u drugoj polovici prošloga stoljeća.

Razdoblje njegova književnoga rada obuhvaća samo 13 godina, ali je svojim djelima ostavio velik trag i trajno zadužio umjetnost i kulturu na ovim prostorima. 

Bio je i izdavač časopisa Vijavica, Juriš i Književnik te urednik časopisa Savremenik.

A. B. Šimić sublimirao je u svojim pjesmama krike i povike, razočaranja i zle slutnje, nade i težnje cjelokupna pjesničkog iskustva epohe, izražavajući mnoštvom inovativnih pjesničkih sredstava univerzalne vrednote ljudskog i umjetničkog opstanka. Vlatko Pavletić nazivao ga je "preobraziteljem poezije", a Ivan Goran Kovačić je na vijest o njegovoj smrti napisao "gorio je sav i samo je zemlja mogla ugasiti taj plament". 

Njegove opsesivne pjesničke teme bile su Bog, tijelo, smrt, žena i Hercegovina.