Bio je nadareni književnik iz doba moderne, jedan je od onih iz "Kluba 27"

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Fran Galović, hrvatski književnik iz razdoblja moderne, rođen je na današnji dan prije 135 godina, 20. srpnja 1887. u Peterancu kod Koprivnice.

Seosku pučku školu polazio je u rodnom Peterancu od 1894. godine, a od 1898. do 1906. godine polazio je zagrebačku Donjogradsku klasičnu gimnaziju.

Studij slavistike i klasične filologije završio u Zagrebu 1913. Radio je kao učitelj u zagrebačkoj II. realnoj gimnaziji.

Za studija, kao istaknut pripadnik mladohrvatskoga liberalnopravaškog pokreta, pokrenuo i uređivao pravaško glasilo Mlada Hrvatska (1908–09., 1911) te započeo intenzivniju književnu i književnokritičku djelatnost.

Izvedene su mu jednočinke Tamara i Grijeh (1907) te povijesna trilogija o propasti hrvatskoga kraljevstva Mors regni (1908). U zborniku Hrvatska mlada lirika (1914) zastupljen je s devet pjesama.

Za života su mu objavljene četiri knjige: drama Tamara (1907), zbirka pjesama Četiri grada (1913), pripovijesti Začarano ogledalo (1913) i Ispovijed (1914), a glavnina opusa ostala je po časopisima ili neobjavljena, ali dostupna u rukopisnoj ostavštini.

Opsjena

Ja ljubio sam nekoć silno vas
U predvečerje kad ste doći znali,
U zagrljaju divljem zadrhtali,
I kad vam plavi rasuo se vlas.

To najljepši je mladosti mi čas.
I rastasmo se. – Odnijeli vas vali
Života nekud. – Jeste l’ zaplakali,
Kad naše sreće čuste mrtvi glas? –

Ja čuvam još i danas suhi cvijet
U nekoj staroj knjizi, – dar to vaš je bio.
Ja odavna bih sve to zaboravio,

Tek slučajno ga nađoh, i sve mi dušom prođe:
Ta u što naša ljubav? Na moje usne dođe –
Sujet za posve običan sonet!

Cjelokupni mu je književni opus objelodanjen zahvaljujući Juliju Benešiću (10 svezaka, 1942–43). Galovićevo je književno djelo s jedne strane utemeljeno u domaćoj književnoj tradiciji i prožeto pitanjima nacionalne opstojnosti, s druge pak participira u kozmopolitskom europskom estetizmu.

Iako je njegov lirski izričaj ishodišno štokavski, posljednjih se godina života okrenuo zavičajnomu podravskomu kajkavskom idiomu. U štokavskoj lirici uglavnom slijedi Matoša i Vidrića, a u kajkavskom ciklusu Z mojih bregov (objavljen u Književnoj republici, 1925), koji se smatra vrhuncem moderne dijalektalne lirike, pokazuje izvorni talent.

Premda je uglavnom varirao slične motive kao i u štokavskom pjesništvu (povratak, slutnja smrti, rastanak, nostalgija, prolaznost), zahvaljujući kajkavskom substandardu ostvario je izniman modernistički lirski diskurs, utemeljen na podudarnosti između izmjene godišnjih doba i cikličke promjene raspoloženja lirskoga subjekta.

Galovićevo dramsko stvaralaštvo obilježavaju poznavanje domaće dramske baštine i stvaralački impulsi velikih imena onodobne europske drame (H. Ibsen, A. Strindberg, M. Maeterlinck, G. Hauptmann, L. N. Tolstoj, O. Wilde), napetost između realističke zamisli dramske radnje i destrukcije njezina kauzaliteta, žanrovski odabir jednočinke, simbolistička teatralnost, znatna uloga didaskalijâ i lirizam.

Izgubljeni sin

Povratio se. Poznao ga pas
Kraj kućnog praga liznuvši mu ruku
Kroz očajnu i prognaničku muku,
Kad vidje očaj, bol i smrt i spas.

A pred njim jeknu prost i surov glas:
“Što tražiš ovdje? Stojiš tek na bruku!”
I kao jadnom, nemoćnom hajduku
Zatvoriše mu vrata isti čas.

I on otuda je onda pošao
U dalek, dragi gaj, gdje paprat spava u sjeni, –
I javi mu se mladost i raj u uspomeni! – –

Kad ujutro je netko došao,
Na grani ga je našo. – – – A rogovi pastira
Odjeknuli su gajem i poljem punim mira…

Tematski je repertoar za svojih tridesetak drama našao u motivima ljubavi i smrti (Tamara), obraćenja grješnice (Marija Magdalena, 1912), tragičnih povijesnih događaja (Mors regni), seljačkoga (Pred zoru, Mati, 1908) i radničkoga života (Sodoma, 1911).

Galovićevi pripovjedački početci uglavnom pripadaju realističko-naturalističkoj matrici (U jesenjem sutonu, 1907; U sutonu, 1908; Marica, 1908), a pomaci prema modernijim pripovjednim postupcima uočljivi su u noveli Svekar (1912) te posebice u pripovijestima Začarano ogledalo (1913) i Ispovijed (1914), izrazito avangardističkih narativnih obilježja, navodi se u Hrvatskoj enciklopediji.

Unovačen početkom I. svjetskog rata u redove Austro-ugarske vojske, poginuo je na srpskom bojištu u mjestu Radenković, 26. listopada 1914. Iako je bio naklonjen hrvatskim pravašima, nikada nije osjećao mržnju prema Srbima, niti se u ratu želio boriti protiv Srba.

Činjenica da je poginuo s točno 27 godina, svrstava ga u takozvani "klub 27", tj. skupinu utjecajnih i poznatih ljudi koji su pod nerazjašnjenim okolnostima umrli s 27 godina (Brian Jones, Jimi Hendrix, Janis Joplin, Jim Morrison, Kurt Cobain, itd.).

Okolnosti pod kojima je poginuo doista jesu nerazjašnjive, jer se već na njegovom sprovodu na zagrebačkom Mirogoju govorilo o samoubojstvu, ali to nikad nije moglo biti potvrđeno.

Pokopan je 31. listopada 1914. godine na zagrebačkom groblju Mirogoju.

Zaboravljeni perivoj

Zaspale su vode sjajem halkidona.
Pognuto je granje. Stara vila šuti.
Eolova harfa pjeva rasplakano
Kao zvuci mrtvih, srebrnijeh zvona.

Bijel se nogostup borovima muti.
Zaspalo je cvijeće, zaspalo je rano.
U tišini tamo, u dubini jela
Ima izvir-voda. Plačuć mrku stijenu

Ruši se u bezdno tiho kao slutnja.
Kristalna je čaša, prozirna i bijela,
Prikovana zlatnim lancem na kamenu.
Naokolo ponoć. Sumor, mrak i šutnja.

Čekala me ovdje, jedna crna dama
S florom crne svile. Ljudi smrt je zovu.
Pružila mi čašu vode trusovine,

Ne vidjeh joj oči. Sakrila ih tama.
“Evo, ispij, stranče, do dna čašu ovu!” – –
Sumor, mrak i šutnja mistične daljine – –