Pisac koji je prvi u povijesti dobio Nobelovu nagradu za književnost

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Sully Prudhomme, punim imenom René François Armand Prudhomme, bio je prvi čovjek u povijesti koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost.

Rođen je na današnji dan prije 185 godina, 16. ožujka 1839. u Parizu, a odrastao je u katoličkoj obitelji srednje klase.

Položio je maturu na Lycée Bonaparte, prvo iz prirodnih znanosti, a zatim u iz jezika i klasične književnosti.

Nakon kratkog rada u perspektivnoj tvrtki Schneider ("francuski Krupp") u Le Creusotu, odustao je od namjere da postane inženjer i nastavio je studirati pravo.

Nakon toga je samo kratko vrijeme radio kao odvjetnik u Parizu.

Kako je dugo pisao poeziju, u srednjim dvadesetima naslijedio je prilično bogatstvo i potpuno se posvetio književnosti i filozofiji, pokušavajući spojiti svijet tehnike i znanosti sa svijetom duhovnosti i ljepote.

Slomljena vaza

Tu vazu gdje vrbena mrije
Lepeze jedan udar nače,
I niko zvuka čuo nije
Jer udar jedva nju dotače.

Ali puklina laka ova
Grizla je kristal dana svakog
I nevidljiv i neminovan
Njen hod napravi krug polako.

Da svježe vode njoj nestade,
Kaplju po kaplju, da ne traje
Cvjetni sok, niko još ne znade:
Ne dirajte je, slomljena je.

Često voljena tako ruka,
Taknuv ga, srcu ranu zada,
I cijepa ga zatim muka,
Cvijet ljubavi u njem strada.

I, daleko od tuđeg oka,
Ćuti rast, uz plač tihi, svoje
Rane: fina je i duboka;
Ne dirajte ga – slomljeno je.

(Preveli: Marko Vešović i Sunita Subašić-Thomas)

Prvo je Sully Prudhomme, kako je sebe sada nazivao kao autor, pisao pjesme u prilično hladnoj maniri parnasovaca, koje je obično objavljivao u časopisima i s vremena na vrijeme u obliku knjige.

Nakon sudjelovanja u Francusko-pruskom ratu 1870./71., završio je s ozbiljnim zdravstvenim problemima.

Prilaskom parnasovcima, želio je zbirkom Samoće (Les Solitudes, 1869) ostvariti težnju da pjesničkim oblikom prikaže misli a ne osjećaje, što označava prijelaz prema filozofski intoniranomu pjesništvu.

Ideja poezije kao stihovne figuracije filozofskih koncepata, objektivni ton i metrička dorađenost vidljivi su i u zbirkama Sudbine (Les Destins, 1872) i Prizma (Le Prisme, 1886) te poemama Pravda (La Justice, 1878) i Sreća (Le Bonheur, 1888).

Pisao je i kritičke eseje među kojima se izdvajaju Poetska oporuka (Testament poétique, 1902) te Prava religija po Pascalu (La Vraie Religion selon Pascal, 1905).

Dobitnik je prve Nobelove nagrade za književnost 1901.

Preminuo je 7. rujna 1907. godine u francuskom mjestu Châtenay-Malabry.