Blažević: Kad pročitam da je još jednu ženu ubio partner jasno mi je da nismo mrdnuli s mjesta

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Roman 'U kasno ljeto' spisateljice Magdalene Blažević na 16. književnoj nagradi tportala proglašen je najboljim hrvatskim romanom objavljenim u prošloj kalendarskoj godini.

Žepčanka s mostarskom adresom publici se prvi put predstavila u dobi od 38 godina zbirkom priča 'Svetkovina', a prošle godine zabljesnula je romanom 'U kasno ljeto'.

Radnja romana 'U kasno ljeto' događa se od početka ljeta 1993. do Božića te godine, a čitatelja vodi u selo u okolici Žepča, autoričino rodno mjesto, koje je tog ljeta postalo poprištem strašnog ratnog zločina.

Kada vihor rata zahvati pitoreskno bosansko selo, on će pomesti i raznijeti cijeli svijet djetinjstva dviju djevojčica, Ivane i Dunje, i njihovih obitelji. Od bezbrižnih igara, nevinih djevojačkih snova i velikih maštanja neće ostati ništa, jer smrt će u napadu neprijateljske vojne jedinice jednu od njih, Ivanu, ostaviti u dobi mladosti, u vremenu u kojem je imala samo četrnaest godina.

Roman 'U kasno ljeto' pisan je iz perspektive ubijene djevojčice, stvarajući univerzalnu priču koja nadilazi Žepče i okolna sela, rijeku Bosnu i vrijeme u kojem je roman smješten, te postaje univerzalna himna protiv ratovanja i ubojstava.

Odgovornost prema stvarnim ljudima

U nedavnom intervjuu koji je dala za tportal Magdalen Blažević objašnjava kako je priprema za roman 'U kasno ljeto' počela mnogo ranije. I prve priče su dugo čekale na objavljivanje jer je znala da nema pravo na promašaj jer ''ako u tridesetima ne pišete dobro, vjerojatno nikada ni nećete''.

Priču iz romana 'U kasno ljeto' ''proživljena je i osjećala sam odgovornost prema stvarnim ljudima koji su najednom postali književni likovi i apsolutno nisam htjela izvrtati činjenice, barem što se tiče ratnog zločina o kojem govori''.

''Bila sam svjesna da ću neka od iskustava napisati bolje ako razgovaram s ljudima koji su ih proživjeli, pa sam snimala i zapisivala iskaze ljudi koji su preživjeli strijeljanje u našem dvorištu. Na taj način sam mogla bolje razumjeti dječaka koji se kao u noćnoj mori podigao sa zemlje i oko sebe zatekao mrtva i ranjena tijela, ili majku koja leži pored mrtvog djeteta'', objašnjava.

Za ovaj roman Blažević objašnjava kako je nastao iz potrebe da se ispripovijeda priča, koliko stvarna, toliko i imaginarna. Čitatelji su, ističe, u njoj prepoznali univerzalnu priču o nevidljivim žrtvama rata u kojoj nema mjesta nacionalizmu i niskim strastima.

''Rat je velika tema, kao ljubav, i vidim je kao jednu od najvažnijih tema o kojoj treba pisati, to je jedan od načina suočavanja sa samim sobom, s onim što jesmo kao kolektiv. Roman je ispripovijedala djevojčica i nije nikako drugačije mogao završiti nego osmijehom'', kazala je.

Ističe, književnost se ne bavi srećom, nego neuralgičnim točkama društva. Kad osjeti da nešto izaziva nelagodu i stid, zna da je to tema o kojoj treba pisati.

''Pokušavam biti nemilosrdna, ali sam svjesna da još nisam došla do krajnje granice i da postoje teme koje tek trebam otvoriti. I kao čitateljica sam sklona groteski, hororu, bizarnom i morbidnom, rekla bih svemu onome što je ljudsko. Teško je reći otkud to dolazi, ali vjerojatno ima veze s mjestom i krajolikom u kojem sam odrasla, onome čemu su izložena djeca koja odrastaju na selu. Kada živite od biljnog i životinjskog svijeta, dobro ga poznajete i svakodnevno svjedočite rađanju i smrti, što je u dječjim očima podjednako okrutno'', kazala je.

Žene i djeca ostaju negdje po strani

Kada je riječ o ratnim događanjima ističe naše književnosti govore više o muškom iskustvu koje se odvija na bojnim linijama, a one ženske i dječje ostaju negdje po strani.

''Premalo se govori o ženama i djeci žrtvama silovanja, što je jedna od najmučnijih ratnih tema. Kod nas je o tome pisala Slavenka Drakulić pripremajući se za svoj roman 'Kao da me nema', prema kojemu je snimljen film, kad je razgovarala sa ženama koje nose takvu traumu. Poslije toga nisam došla u doticaj ni s jednim romanom koji govori o toj temi. Književnost ne vidim kao lijek ili terapiju, ratne traume su neizlječive, samo smo naučili živjeti s njima, ali nam pomaže u razumijevanju drugih'', govori.

Priču o Ivani prvi put je zapisala u ljeto '94. godine jer se bojala da će se zaboraviti što im se dogodilo. Potpuno je osobna jer govori o njezinoj najbližoj obitelji u najgoroj godini njihovih života. Kasnije je objavljena u 'Svetkovini' kao priča 'Kapa' i ona čini jezgru ovog romana.

Magdalena ističe kako smo napravili golem iskorak u načinu života u odnosu na onaj u kakvom su živjele žene polovinom 20. stoljeća u Bosni, ''ali svaki put kad otvorim crnu kroniku i pročitam da je još jednu ženu ubio muž ili partner, jasno mi je da nismo mrdnuli s mjesta''.

Iako živi u Mostaru, objasnila je zašto se taj grad još uvijek nije našao ni u jednoj njezinoj priči.

''U Mostar sam došla prije 23 godine zbog studija i ostala zbog ljubavi, i da za njega nisam vezana tako čvrstom vezom, davno bih otišla u krajeve kontinentalne klime jer teško podnosim tropske vrućine, a uz to mi jako nedostaju zime sa snijegom. Mostar ima sjajne pisce koji o njemu pišu, dobro razumiju način života njegovih stanovnika i specifičan mentalitet, i čini mi se da bi bilo suvišno da to činim ja, koja ću ovdje na neki način uvijek biti gošća'', kazala je.

Cijeli intervju sa spisateljicom Magdalenom Blažević možete pročitati na linku.