Distopija
Bljesak na Festivalu svjetske književnosti: Predstavljena Mlakićeva postapokaliptična “Druga Noina arka“
Tekst članka se nastavlja ispod banera
U programu Dvostrukog portreta na Festivalu svjetske književnosti u Zagrebu predstavljena su dva nova hrvatska distopijska romana - “Druga Noina arka Josipa“ Mlakića i “Vuk na snijegu“ Davora Špišića. Razgovor dvojice pisaca moderirala je Lana Molvarec, kroatistica i profesorica sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu, istaknuvši kako su distopijski romani priče o sadašnjosti koju ni ne vidimo.
“Druga Noina arka“ novi je roman Josipa Mlakića objavljen u Frakturinoj nakladi i doo je distopijske trilogije koja obuhvaća romane „Planet Friedman“ i “O zlatu, ljudima i psima“.
Distopija
Mlakić se kao višestruko nagrađivani bh. i hrvatski književnik i scenarist, već nekoliko puta dokazao sjajnim i u distopijskom žanru, za razliku od Davora Špišića, pisca i dramatičara kojem je knjiga „Vuk na snijegu“ u nakladi Hena-com-a prva takva, napisana u distopijskom žanru.
Molvarec je naglasila kako obojicu autora, odnosno njihove knjige, povezuje distopijski žanr iznimno popularan na globalnoj književnoj sceni.
“Distopija je popularna, utjecajna, pa čak i komercijalna, ali u našim okvirima nema takvu tradiciju, a ni toliki broj autora koji je pišu. U slučaju Mlakićeve 'Druge Noine arke' riječ je i o romanu postapokaliptičnog žanra“, izjavila je Molvarec.
Špišićev “Vuk na snijegu“, smješten je u 2035. godinu u osiromašenu Hrvatsku pogođenu vojnim udarom i totalitarnim režimom u kojem otac Danko i sin Vuk jedan od drugog kriju koliko je malo potrebno da dotaknu dno.
“Distopiju sam uzeo kao vanjski kalup u kojem se priča događa, a to je život u Hrvatskoj 2035. nakon vojnog udara kada je formirana vlada nacionalnog spasa na čelu sa premijerom koji je 'bog i batina'. Granica između naroda i vlasti ne postoji, a što dokazuje, između ostalog, i srušena zgrada Parlamenta“, rekao je Špišić i dodao kako u toj zemlji živi besramno bogata manjina i uboga većina koja pokušava preživjeti.
Posljednja dvojica stanovnika na planeti
“U takvom okruženju, moja dva glavna junaka, samohrani otac i sin tinejdžer pokušavaju živjeti život koji najbolje znaju. Otac radi kao zaštitar u najvećem tržnom centru na Balkanu i zarađuje batinanjem jer vlada često zaštitare angažira i za specijalne vojne operacije poput gušenja socijalnih nemira koji prijete da će prerasti u revoluciju“, dodao je Špišić.
U Mlakićevoj “Drugoj Noinoj arci“, postapokalitičnom romanu, posljednja dvojica stanovnika na planeti Zemlji su Noa, radnik na izradi drvenog ugljena i ovčar Ibrahim, pokušavaju preživjeti na neimenovanom području u Bosni.
“Koristio sam biblijsku priču o postanku i nestanku svijeta, poigravao sam se početkom i krajem svijeta. Zastrašujuće je, zapravo, to što je danas itekako moguće da se iz kostiju iz Knjige nestanka ponovno oživi svijet tehnološkim metodama i da će u pitanu biti neka superiorna civilizacija. Roman sam već predao uredniku da bi se potom pojavila 'Anomalija' u kojoj su ljudi poput kompjuterske simulacije“, dodao je.
“Druga Noina arka“ vremenski je smještena u zadnje trenutke prije propasti svijeta i opisuje kataklizmu nestanka planete Zemlje.
Karikiramo sadašnjost
Molvarec je, pak, istaknula kako se Mlakićeva distopijska trilogija kreće obrnutim evolucijskim slijedom, od “Planeta Friedman“ koji je tematizirao tehnološka dostignuća, preko distopije o tri sjeverne Koreje na teritoriju današnje BiH u “O zlatu, ljudima i pisma“, pa do nestanka Zemlje.
“Utopija je utopija, a svaka se utopija prije ili kasnije pretvori u distopiju što je svojevrsna antropološka zadatost nakon čega slijedi apokalipsa. To je, rekao bih, premisa ove knjige“, dodao je Mlakić.
Žanrovska književnost, istaknuo je Mlakić, traži oštro antagonizirani svijet, crno-bijelu sliku, određene stereotipizacije, dok su postapokaliptični romani zahtjevi.
“Distopija je uvijek priča o sadašnjosti, karikiramo sadašnjost, prebacujemo je u budućnost i kao karikaturisti, naglašavamo određene anomalije i detalje da bi sve izgledalo grotesknije“, izjavio je Mlakić.
Špišić je, također, naglasio kako nema te mašte koju bi pisci mogli upotrijebiti, a koja se već sutra možda neće dogoditi na ovim prostorima.
“Vuka, kao fragilnog i ranjivog dječaka homoseksualne orijentacije, u školi zlostavlja, između ostalih, i sin jednog od vodećih biznismena u plinskoj industriji. Sada kada vlada nestašica energentima, malo sam se i uplašio jesam li to prorekao jer sam rukopis predao još prošle godine ne sluteći, ni sam, a ni svijet, što bi nam se moglo dogoditi“, rekao je Špišić.
Komentirajući distopijsku književnost kao svojevrsnu društveno-angažiranu literaturu, Mlakić je istaknuo kako distopija, zapravo, polazi od realnosti i činjenica.
1984
“Najbolji primjer je Orwellova „1984.“, taj se roman pojavio kada je plan o Europi kao euroazijskom prostoru pod Staljinovom kontrolom bio moguć jer je Njemačka bila bolesnik, a u Francuskoj i Italiji komunisti na vlasti. Maršalov plan da Europa ne padne u ralje komunizma Orwell je uzeo i prebacio radnju u budućnost“, dodao je Mlakić.
Festival svjetske književnosti koji organizira nakladnička kuća Fraktura počeo je u nedjelju, 4. rujna predstavljanjem knjige „Ljeta s Marijom“, novog romana Olje Savičević Ivančević, a ovih su dana gostovali brojni europski i regionalni pisci poput Mathiasa Enharda, Semezdina Mehmedinovića, Bernardine Evaristo, Erice Johnson Debeljak, Milene Marković, Andreja Nikolaidisa, Sergeja Lebedeva, Ivane Šojat, a završava u petak, 9. rujna gdje će na zatvaranju FSK-a gostovati Slavenka Drakulić i predstaviti novu knjigu eseja „Rat je svugdje isti“.