Ranko Marinković
Književnik od kojeg je veći bio samo Krleža
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Veliki hrvatski književnik Ranko Marinković je rođen na Visu na današnji dan, 22. veljače 1913. godine.
U rodnom mjestu je završio pučku školu, a potom nastavlja gimnaziju u Splitu i Zagrebu. U Zagrebu je na Filozofskom fakultetu od 1931. do 1935. godine studirao romanistiku gdje ju je i diplomirao 1935. godine.
Tijekom II. svjetskog rata bio je interniran u logor Ferramonte, nakon kapitulacije Italije prebacio se u Bari, a potom u saveznički zbjeg u El Shatt.
Nakon rata radio je u Ministarstvu prosvjete NR Hrvatske, Nakladnome zavodu Hrvatske, 1946–50. bio je ravnatelj Drame zagrebačkoga HNK-a, potom profesor na Akademiji dramske umjetnosti, gdje je i umirovljen 1983.
Godine 1975. dobio je Nagradu "Vladimir Nazor" za životno djelo, a od 1983. bio je redoviti član JAZU (HAZU).
Pjesme, prozu, eseje i kritike počeo je objavljivati u periodici već za vrijeme školovanja. U zagrebačkome HNK-u bila mu je 1939. izvedena prva drama Albatros, poslije tiskana kao sastavni dio njegove prve prozne knjige Proze (1948).
Riječ je o farsi utemeljenoj na ideji iz istoimene Baudelaireove pjesme, a u središtu joj je intelektualac koji se nakon mnogobrojnih sukoba i slomova vraća u zavičaj, na otok.
Time je najavljeno temeljno polazište Marinkovićeva književnog svijeta – povratci na otok i drama koja se zbiva u pojedincu.
Neke novele iz te zbirke, ponešto prerađene, osnovom su i njegovih kasnijih proznih zbirki Ni braća ni rođaci (1949), Poniženje Sokrata (1959), Pod balkonima (1953), Karneval i druge pripovijetke (1964).
Najznačajnija je Marinkovićeva prozna zbirka Ruke (1953), tiskana u tridesetak izdanja, s kojom je zadobio pozornost i pohvale kritike. Bliskost s ranijom prozom zamjetljiva je u mediteranskom ambijentu te pozornosti usmjerenoj na likove koji pate od nesposobnosti realizacije vlastita identiteta.
U toj su zbirci objavljene antologijske Marinkovićeve novele, među kojima svakako treba spomenuti naslovnu, priču o stvaralaštvu, u kojoj do izražaja dolazi modernistička gradnja priče i poigravanje pripovjedačkom pozicijom, te Zagrljaj, s naglašenom metaliterarnom dimenzijom koja tematizira sam čin pisanja (proza o pisanju proze) i neizravno problematizira odnos umjetnosti i zbilje.
Dramski mirakul Glorija (izvedena 1955., tiskana 1956) najpoznatija je i najizvođenija Marinkovićeva drama, u kojoj je, pričom o svećenikovoj zamisli da na mjesto Bogorodičina kipa u crkvi, kako bi ga učinio što uvjerljivijim, postavi negdašnju cirkusku artisticu Gloriju, časnu sestru Magdalenu, zapravo simbolički iznesena osuda svakoga dogmatizma i totalitarizma te nemoć svih ideologija.
Vrhunac je Marinkovićeve proze roman Kiklop (1965), sinteza njegova dotadašnjega književnog rada. Ispripovijedan modernističkom tehnikom, razbijen na fragmente, s čestim esejističkim ekskursima, roman daje sliku intelektualno-bohemskih krugova u Zagrebu pred sam početak II. svjetskog rata.
Ispresijecan je mnogobrojnim citatima i referencijama na svjetsku književnu baštinu, s naglašenom simboličkom i alegorijskom crtom te se može čitati kao snažan proturatni roman.
Godine 1976. Kiklopa je za scenu adaptirao Kosta Spaić, a 1982. za film Antun Vrdoljak.
Roman Zajednička kupka (1980) blizak je Marinkovićevu dramskomu pismu jer je napisan kao dijalog dvaju likova što u primorskome gradiću razgovaraju o različitim temama. Dijalozi sve više postaju monolozima, s naglašenom metaliterarnošću i parodiranjem različitih književnih žanrova, prije svega kriminalističkoga romana.
Za vrijeme Domovinskoga rata Marinković je objavio roman Never more (1993), u kojem se prenosi dio kiklopovske tematike, a središnji je lik student povijesti koji od mobilizacije bježi iz Zagreba u otočni zavičaj. Također je pisan monološko-dijaloškom tehnikom, ali ne dostiže kvalitetu Kiklopa.
Totalitarizam i represija sustava tema je Marinkovićeva dramskoga vodvilja smještenog u imaginarno kraljevstvo, Politeia ili Inspektorove spletke (1977), a u drami Pustinja (tiskana 1982) ponovno se bavio odnosom umjetnosti i zbilje.
Marinkovićev književni opus nije velik, ali mu po vrijednosti pripada mjesto na vrhu hrvatske književnosti druge polovice XX. stoljeća.
Ranko Marinković preminuo je 28. siječnja 2001. godine u Zagrebu.
(Izvor: Hrvatska enciklopedija)