Genijalni tvorac "Božanstvene komedije" umro prije 700 godina

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Jedan od najvažnijih ljudi u svjetskoj književnosti, Dante Alighieri, umro je na današnji dan prije 700 godina, 14. rujna 1321. u Ravenni.

Rođen je u Firenci u svibnju ili lipnju 1265. godine u plemenitaškoj obitelji.

Kao mladić učio je retoriku i gramatiku vjerojatno kod Brunetta Latinija. Već u mladosti povezao se s pjesnicima "novoga stila" (dolce stil novo) pa je drugovao s pjesnikom Guidom Cavalcantijem, kojemu je posvetio svoje prvo značajno djelo La vita nuova, a poslije i sa Ginom da Pistoia.

Nakon 12 godina zaruka, 1285. oženio se Gemmom di Manetto Donati, s kojom je imao troje ili četvero djece.

Godine 1274. prvi je put susreo Beatrice (pravim imenom Bice di Folco Portinari) koja se poslije udala za Simonea de’ Bardija, a umrla je 1290.

O ljubavi prema njoj pjevao je produhovljeno u djelima Rime i Vita nuova, ali je teško odrediti što je od opjevanoga utemeljeno na zbilji; no Beatricina smrt, čini se, duboko ga je potresla, izazvala kod njega krizu vjere koju je prebrodio udubivši se u filozofska i teološka proučavanja.

Time je ne samo obogatio svoju izobrazbu i kulturu, nego ujedno stekao i jasan odnos prema istini i pravdi te visoko etičku političku svijest. Godine 1286–87. proveo je nekoliko mjeseci u Bologni posvetivši se i filozofskomu i književnom studiju.

Otmjenom srcu

Otmjenom srcu i ljuvena žara
prepunoj duši, kojim riječi ove —
— a na odgovor svaka od njih zove —
Amora pozdrav, njima gospodara.
Trećinu bjehu skoro prošli sati
vremena kad sja svod zvjezdani cio;
javi se Amor, a takav je bio
da na sam spomen užas mi se vrati.
Nasmijan Amor držao sred dlana
srce je moje, a spavala žena
u naručju mu, svilom omotana.
Budi je. Srce goruće joj dade;
čedna ga ona jela zaplašena,
a njega vidjeh tad da plakat stade.

Upisavši se u udrugu liječnika i ljekarnika, od 1295. Dante je živo sudjelovao u političkom životu grada, a neko vrijeme (16. VI – 15. VIII. 1300) bio je i jedan od gradskih priora.

Za Firencu je obavljao različite diplomatske službe, a kao pristaša Bijelih (guelfa), koji su se zalagali za samoupravu Firence, pružao je otpor papinim nastojanjima da podvrgne Toskanu crkvenoj državi.

Kada su se papini pristaše (Crni – gibelini, stranka veleposjednika i velikaša koja je podupirala papu) domogli vlasti (1302.), Dante je bio osuđen na progonstvo, a presudom od 10. III. iste godine zaprijetili su mu lomačom ako se zatekne na području općine, pa je otišao u doživotno progonstvo.

Kao izbjeglica živio je nakon toga u Arezzu, Forliju, Veroni, Trevisu, Ravenni, Lucci, a neko vrijeme, čini se, i u Parizu (1309–10). Obijajući tuđe pragove i kušajući "gorki okus tuđeg kruha", Dante nije gubio nadu da će se jednoga dana vratiti u rodni grad, ali je 1315. odbio prihvatiti ponižavajuće uvjete povratka.

Materijalna nesigurnost i teške životne prilike ("dolorosa povertade") prisiljavale su ga tražiti utjecajne zaštitnike, a nakon vojnih neuspjeha pa zatim smrti 1313. cara Henrika VII. ("rex pacificus"), kojega je dvije godine ranije pratio u Milano i Genovu, izgubio je svaku nadu da bi neka vanjska intervencija mogla izmijeniti političko stanje u Firenci i omogućiti mu povratak u rodni grad.

Vi što idete…

Vi što idete tako tužnog lika,
bol pokazujuć, svrnuv oči, niče,
otkud idete da vam blijedo lice
ko da je same samilosti slika?
Dičnu nam gospu vidjeste li, žene,
kako od plača oči joj se vlaže?
Recite ono što mi srce kaže
kada vas vidi tako rastužene.
Idete l‘ s mjesta koje izaziva
toliku tugu, stante sa mnom malo,
što god s njom bilo, nek mi se ne skriva.
Na oku vidim da je suzom sjalo, od
plača lik vam zgrčen tako biva da već
od tog mi srce drhtat stalo.

Primoran boraviti na sjevernotalijanskim dvorovima, 1313–18. živio je u Veroni, a 1318. nastanio se trajno u Ravenni gdje je, kako se misli, predavao retoriku. Godinu dana prije smrti držao je u Veroni 1320. na latinskom Raspravu o vodi i zemlji (Questio de aqua et terra, 1320).

Razbolio se putujući 1321. u Veneciju i po povratku u Ravennu umro.
Firenca, koja ga je doživotno prognala i osudila na lomaču, pedesetak godina nakon pjesnikove smrti pozvala je jednoga drugog pisca (Boccaccia) da drži javna predavanja o značenju Danteove Božanstvene komedije (La Divina Commedia).

Ma kako bilo zanimljivo Danteovo stvaralaštvo prije Božanstvene komedije, ono nije suma već prije nagoviještaj Danteova pjesničkog genija. Djelo koje je za Danteove komentatore bilo vječna muzika, čudo, široka rijeka u koju se ulijevaju mnogi pritoci, sistem moralnih istina i glas nakon deset stoljeća šutnje.

Dante je djelo zamislio nakon Beatricine smrti, započeto je 1307. (neki smatraju i 1313.), a dovršeno one iste godine u kojoj Dante umire. Božanstvena komedija sastoji se od tri djela (inferno, purgatorio, paradiso tj. pakao, čistilište i raj) te obuhvaća stotinu pjevanja u rimovanim jedanaesteračkim tercinama. OPŠIRNIJE