Ivo Andrić
Godišnjica smrti velikana
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Na današnji dan 1975. godine je preminuo Ivo Andrić, (Travnik 9. listopada 1892. − Beograd, 13. ožujka), dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine.
''Od početka do kraja bio je pjesnik. Lirski 'Ex Ponto' mu je prva objavljena knjiga, a čudesni zapis u stihovima 'Ni bogova ni molitava' zadnji književni tekst koji je napisao. U međuvremenu - dugom kao cijeli život - ispisao je Znakove pored puta, tu najlirskiju i najmeditativniju knjigu našega jezika. A u tom istom međuvremenu bio je i najveći epik i prozaik sto smo ga ikada imali. Sve je to bio on - Ivo Andrić'', rekao je Oslobođenju o Andriću književnik Ivan Lovrenović.
Pročitajte još
Ivo se je Andrić rodio u obitelji Antuna Andrića, sudskoga podvornika i Katarine Pejić. U dobi od dvije godine ostaje bez oca i uskoro se s majkom seli u Višegrad kod očeve sestre Ane i njezinog muža Ivana Matkovšika, graničnog policajca. Nakon završene osnovne škole upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosanskohercegovačku srednju školu. Dobivši stipendiju hrvatskoga kulturno-prosvjetnog društva „Napredak“, Andrić 1912. godine započinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Kasnije studira u Beču i Krakovu (1913.-1914.).
Andrić se kao sarajevski gimnazijalac kretao u društvu omladinaca iz buntovničke udružbe Mlade Bosne, a kao zagrebački student upoznao je Matoša, i premda se nije svrstao u krug matoševaca, Matoševu smrt komemorirao je predavanjem u Klubu hrvatskih studenata "Zvonimir" u Beču ("Vihor", 1914).
Interniran za vrijeme rata kao jugoslavenski nacionalist, poslije ujedinjenja ušao je u diplomatsku službu, u kojoj brzo napreduje do pomoćnika ministra vanjskih poslova i najzad izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra u Berlinu. Drugi svjetski rat proveo je povučeno u Beogradu, a poslije, 1946. godine bio je prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. Bio je i narodni zastupnik u skupštini BiH te i u Saveznoj narodnoj skupštini.[10] Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost za cjelokupno životno djelo.
U mladosti piše pjesme i meditativnu lirsku prozu (Ex Ponto, 1918, Nemiri, 1920). Tu sklonost njegovao je trajno, o čemu svjedoči posmrtno objavljena knjiga zapisa Znakovi pored puta. No, univerzalnu književnu veličinu i svjetsku priznatost Andrić je ostvario svojim proznim opusom, kojemu na početku stoji pripovijetka Put Alije Đerzeleza (1920). Nastavlja se nizom pripovjedačkih zbirki, te romanima Travnička hronika (1945), Na Drini ćuprija (1945), Gospođica (1945), Prokleta avlija (1954), Omer-paša Latas (1976, posmrtno)...
Svijet Andrićevih proza usudno je povezan s Bosnom.
"Sve moje je iz Bosne" tom preciznom rečenicom Andrić je sam najbolje objasnio način na koji je Bosna, "zemlja mrke ljepote", u središtu njegovog književnog mikrokozmosa.
A, poput drevnih zadužbinara, o kojima je pisao u svojim pričama, on je svoju vezanost za Bosnu pokazivao i na drugi način. Nagradu koju je dobio, od Nobelove nagrade, odlučio je pokloniti za unapređenje bosanskohercegovačkog bibliotekarstva.
