Hrvatski pisac koji se najviše približio stilskoj paradigmi europskog realizma

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Vjenceslav Novak, hrvatski književnik, glazbeni pisac, pedagog, teoretičar i skladatelj umro je na današnji dan, 20. rujna 1905. godine u Zagrebu.

Rođen je u Senju, 11. rujna 1859, a nakon završene preparandije u Zagrebu radio je kao učitelj u Senju, a zatim je 1884–87. studirao na Praškome konzervatoriju, gdje je stekao zvanje orguljaša (1886) te nastavnika pjevanja i teorije glazbe (1887).

Do smrti je bio zaposlen kao profesor glazbe u Muškoj učiteljskoj školi u Zagrebu; uz to 1890–94. predavao je teoriju, glazbenu estetiku i povijest glazbe na školi Hrvatskoga glazbenoga zavoda. Uređivao je glazbeni časopis Gusle (1892., s V. Klaićem) i izdavao list Glazba (1893).

Premda je njegovo prvo objavljeno djelo pjesma Lavoslavu Vukeliću (Vienac, 1874), poslije je pisao samo prozne tekstove.

Prva tiskana novela Maca (Hrvatska vila, 1881) još uvijek pripada književnom razdoblju romantizma i nastavlja se na hajdučko-tursku novelistiku. Potonje novele, poput antologijske Lutrijašice, okupljene u zbirci Podgorske pripovijesti (1889), oblikovane su konvencijama realizma, s građom iz podgorske i senjske svagdašnjice.

U njegovim najcjenjenijim novelama U glib (1901) i Iz velegradskog podzemlja (1905) prevladava socijalna analiza teškoga života potlačenih društvenih slojeva, a probleme siromaštva, gladi, društvene neravnopravnosti i nepravde obrađuje naturalistički objektivno. Zato je uvriježeno mišljenje (K. Nemec) da se Novak od svih hrvatskih pisaca toga razdoblja najviše približio stilskoj paradigmi europskog realizma.

U njegovu prvom romanu Pavao Šegota (1888), u kojem glavni junak stradava kao žrtva kobne žene, još uvijek prevladavaju tematika i stil Šenoina Prijana Lovre, no sličnu je priču o tragičnoj sudbini intelektualca suočenoga s nepoticajnim društvenim okolnostima autor obradio u romanima Tito Dorčić i Dva svijeta.

Novak je napisao niz romana regionalne senjsko-podgorske tematike (Pod Nehajem, 1892; Podgorka, 1894; Posljednji Stipančići, 1899; Tito Dorčić, 1906), a u Zaprekama (1905) otvorio je zanimljivu problematiku svećenikova ljubavnoga života.

U Posljednjim Stipančićima, vjerojatno najboljem romanu hrvatskog realizma (K. Nemec), Novak s jedne strane opisuje društveni i javni život Senja u prvoj polovici XIX. stoljeća, koji obilježavaju propadanje pomorske trgovine, klasna i politička previranja te osobito rađanje ilirskih ideja, a s druge privatni život obitelji Stipančić, s naglaskom na muško-ženske odnose.

Politički život Senja prikazan je s gledišta muškarca, Ante Stipančića, a privatni sa ženskoga gledišta, koje dijele majka i kći, Valpurga i Lucija Stipančić.

Lucija je najpromišljeniji ženski lik hrvatskog realizma, djelatna junakinja koja se buni protiv spolne diskriminacije u vlastitoj patrijarhalnoj obitelji te traži pravo na obrazovanje, koje isključivo pripada njezinu bratu. Novak je i u drugim romanima konstruirao snažne ženske likove, kao što je Titova supruga Regina u Titu Dorčiću.

OPŠIRNIJE O VJENCESLAVU NOVAKU