I njemu je bilo lakše voljeti ju iz daljine...

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Boris Maruna, hrvatski je pjesnik, esejist i prevoditelj s engleskog i španjolskog jezika, preminuo je na današnji dan, 14. lipnja 2007. godine u Zagrebu.

Maruna je rođen u Podpragu, južni Velebit, 13. travnja 1940. godine, a veliki je dio života proveo u emigraciji.

S obitelji je u djetinjstvu devet puta promijenio mjesto boravka.

Godine 1960., skupa sa dva brata, emigrira u Italiju. Nakon boravka u talijanskom izbjegličkom logoru odlazi u Argentinu, gdje se pridružuje Vinku Nikoliću i njegovoj 'Hrvatskoj reviji'.

U tom je časopisu i objavio prve pjesme, a u istoimenoj knjižnici izišla mu je 1964. i prva knjiga pjesama. U tri desetljeća svog emigrantskog izbivanja, živio je u Italiji, Argentini, Velikoj Britaniji, SAD-u i Španjolskoj.

Zahvaljujući svom ujaku svećeniku i sveučilišnom profesoru, imao je mogućnost studirati književnosti na sveučilištu Loyola u Los Angelesu, koji je i završio uz magisterij. Na Sveučilištu u Barceloni završio je i hispanistiku na 'Estudios Hispanicos para los Extranjeros'.

Objavio je nekoliko zbirki pjesama. Autor je kronike Otmičari izgubljena sna, koja potanko opisuje glasoviti teroristički čin hrvatskih emigranata, otmičara američkog putničkog zrakoplova 10. rujna 1976., čime se htjelo ukazati na nezavidan status Hrvata i podređen položaj Hrvatske unutar Jugoslavije.

Maruna je, kao jedan od službenih prevoditelja, bio izravni svjedok sudskog procesa akterima te akcije. Jedan od glavnih organizatora te otmice, Zvonimir Bušić, služio je sve do srpnja 2008. svoju kaznu u američkom zatvoru.

Na poziv hrvatske vlade Maruna se vratio u Hrvatsku 1990. te je najprije kratko vrijeme radio u Ministarstvu za iseljeništvo. Na mjestu ravnatelja Hrvatske matice iseljenika naslijedio je Vinka Nikolića, ali je ubrzo i razriješen dužnosti (1990–1992).

Tada ga Matica hrvatska imenuje glavnim urednikom 'Vijenca', koju dužnost obavlja od 1995–1997. kada je imenovan glavnim urednikom 'Hrvatske revije' (1997–2000).

Foto: RTL / Boris Maruna: "Hrvati mi idu na jetra"

Dugo je izbivao iz Hrvatske, prvo dobrovoljno, a kasnije i zbog političkog disidentstva, repatrijacije i suočavanja s razočaravajućom zbiljom u neovisnoj Hrvatskoj.

Nakon povratka u Hrvatsku, postaje jedan od najoštrijih kritičara hadezeovske vlasti. Do svoje smrti 14. lipnja 2007. u KB Dubrava, Maruna je obnašao dužnost veleposlanika Republike Hrvatske u Republici Čile.

Ključne su značajke njegova pjesništva jednostavnost i komunikativnost, s odjecima američkog beat-pjesništva. Dominantni su mu motivi ljubav i domovina, a za razliku od ostalih hrvatskih emigrantskih, od reda anakronih pjesnika, Marunine se pjesme odlikuju modernim lirskim izrazom.

Odbacivši bolećivu sentimentalnost, Maruna je podjednako skeptičan i do cinizma ironičan i prema naciji i prema emocionalno ispražnjenu Zapadu te aroganciji moderne civilizacije.

Sedmi dan nade

Već sedmi dan imam osjećaj
da će se nešto veliko dogoditi
i razgovaram sam sa sobom
i mučim probleme s probavom; čirevi promjena godišnjeg doba i gutam roter
i ništa samo nekakva kiselina u grlu
mučnina u želucu mukla bol
oko srca i šetam iz sobe u sobu i zatim
u zahod i ponovo iz sobe
u sobu i nježno dotičem trbuh kao
da očekujem žilete ili kao da sam žensko
u blagoslovljenom stanju i razmišljam
o gorućim svjetskim pitanjima o
posljednjim izjavama francuskog predsjednika
o mjerama za okončanje inflacije
i sporog rasta:
nikome ne ide glatko
i brine me ovaj svijet
i brinu me zakon i red i brine me pitanje
kamo to zapravo odlaze dolari
što ne navrate
i pregledavam pristigle račune
(nešto mi ne štima) i pitam se kako ću dalje...
na kredit ili gotovinu
i ima li uopće išta smisla u mojim godinama