Za života je rijetko objavljivao
Iako je preminuo prije jednog stoljeća, Franz Kafka i dalje budi znatiželju
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Na današnji dan prije 100 godina, 3. lipnja 1924. preminuo je u Beču znameniti književnik Franz Kafka.
Umro je od tuberkuloze, prethodno naredivši svomu prijatelju Maxu Brodu da spali većinu njegovih rukopisa - posljednja volja koju ovaj, na sreću, nije ispunio.
Brod je posmrtno izdao velik broj Kafkinih djela, često uz teško prihvatljive intervencije u tekstu. Većina je Kafkine uže obitelji (sestre, očeva i majčina rodbina) stradala u nacističkom genocidu Židova.
Rođen u Pragu (3. srpnja 1883.), u doba Austro-Ugarske monarhije, Kafka potječe iz imućne židovske obitelji u kojoj je dominirao radišni, no često tiranski i samovoljni otac.
Prisiljen studirati pravo
Nakon gimnazije, Kafka je morao studirati pravo (diplomirao je 1907). Nemoć pred nadmoćnom očinskom figurom (društvom) iskazao je u Pismu ocu (Brief an den Vater, 1919).
Od 1908. do prijevremene mirovine 1922. zbog tuberkuloze, bio je zaposlen u osiguravajućem zavodu, gdje se suočavao sa svemoćnim birokratskim kontrolnim mehanizmima u modernom društvu.
Za razliku od ostalih autora tzv. praškoga kruga (Maxa Broda, Oskara Bauma, Egona Erwina Kischa, Franza Werfela), Kafka je za života rijetko objavljivao.
Za života mu je izašlo samo nekoliko zbirki pripovijedaka i proznih crtica: Razmatranje (Betrachtung, 1913), Preobrazba (Die Verwandlung, 1915), Osuda (Das Urteil, 1916), U kaznenoj koloniji (In der Strafkolonie, 1919), Seoski liječnik (Ein Landarzt, 1919), Umjetnik u gladovanju (Ein Hungerkünstler, 1924), u kojima do izražaja dolaze njegove vodeće teme iskustva izolacije i neuspjeha te jednako protežni motivi preobrazbe i životinjskih metafora.
Najznačajniji dio Kafkina opusa objavljen je posmrtno; uz dnevnike i pripovijetke, najveću ulogu imaju romani: Proces (Der Prozeß, 1914–15., objavljen 1925), Dvorac (Das Schloß, 1922., objavljen 1926), Amerika (prvotni naslov Der Verschollene – Čovjek kojemu se zameo trag, 1912–14., objavljen 1927), u kojima oslikava položaj pojedinca u alogičnome svijetu, vođenome mračnim i nepoznatim mehanizmima.
Likovi su reducirani na zagonetne simbole
Daleko od obrazaca klasičnoga realističkog romana, stvarnost je vođena logikom mučnoga sna, a likovi su reducirani na zagonetne simbole. Među najpoznatijima su trgovački putnik što se budi kao kukac (Preobrazba), ili nedužni građanin koji biva pozvan pred nepoznati sud (Proces).
Najzačudnija iracionalna zbivanja smještena su u suvremenu građansku svakidašnjicu, a tu varljivu realističnost podcrtava jasan izraz nadopunjen preciznim realističkim pojedinostima. Zato njegova proza djeluje poput složene alegorije za koju nema razumne odgonetke u parabolama o poremećenim ljudskim odnosima i metafizičkom propitivanju.
Niz arhetipskih situacija (zatvor i oslobađanje, čekanje, putovanje labirintima ili beskrajnim prostorijama) upućuje na egzistencijalno utemeljenje Kafkine proze. Upravo zbog niza mogućih značenja, teorijska literatura o Kafki znatno nadmašuje opseg njegova djela.
Književna povijest smješta ga u blizinu njemačkog ekspresionizma i tradicije groteske, a egzistencijalna ugroženost njegova svijeta, koja potječe od Edgara Allana Poea, Fjodora Mihajloviča Dostojevskoga i psihoanalize, uz filozofiju Sørena Kierkegaarda.
Dnevnici (Tagebücher, 1937., 1951) i Pisma (Briefe, 1937., 1958) daju uvid u Kafkin svjetonazor i specifičnu religioznost, dok autobiografske elemente i sliku otežane komunikacije s vanjskim svijetom pružaju i Pisma Mileni (Briefe an Milena, 1952). (Izvor: Hrvatska enciklopedija)
