Ivan Lovrenović - Živući velikan

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ivan Lovrenović ocijenjen je tijekom znanstvenog skupa održana u povodu 75. godišnjice njegova rođenja jednim od najistaknutijih ali i najzanemarenijih živućih književnika u Bosni i Hercegovini.

On je nesumnjivo jedan od najznačajnijih bh. pisaca i intelektualaca s kraja 20. i početka 21. stoljeća, kazao je među prvima organizator, direktor Centra za kulturu i obrazovanje Tešanj Amir Brka, preosi Hina.

Lovrenović važi za jednog od ponajboljih suvremenih romansijera u bosanskohercegovačkoj i hrvatskoj književnosti, a njegovi putopisi i ritmizirana proza spadaju u same vrhunce tih žanrova u ovim literaturama, kazao je Brka otvarajući skup koji se tijekom vikenda održao u Tesliću, gradiću od pet i pol tisuća stanovnika na sjeveru Bosne i Hercegovine.

Brka je kazao da je Lovrenović svojim publicističkim opusom, njegovom analitičnošću i zalaganjem za obranu etičkih i humanističkih vrijednosti u kontekstu rata i poratnog društvenog stanja, zavrijedio status humanistički i etički naglašeno angažiranoga intelektualaca.

A knjige kakve su "Unutarnja zemlja, Bosanski Hrvati, esej o agoniji jedne evropsko-orijentalne mikrokulture" ili "Bosna i Hercegovina, budućnost nezavršenog rata", potvrđuju da je njihov autor zasigurno danas najznačajniji bosanskohercegovački historičar kulture, kazao je organizator skupa održana u sklopu tradicionalnih Dana grada Tešnja.

Kazaz: "Unutarnja zemlja" kulturnopovijesna legitimacija BiH

Slične ocjene iznijeli su u svojim izlaganjima teoretičar Enver Kazaz i književnici Miljenko Jergović i Milorad Popović, te još neki od 17 sudionika skupa iz BiH, Crne Gore, Hrvatske i Srbije.

Profesor je književnosti i komparativne južne slavistike na Filozofskom fakultetu u Sarajevu Enver Kazaz osvrnuo se na Lovrenoviću "Unutarnju zemlju" i kazao da je pisac u njoj kulturni povjesničar, pomalo i antropolog, sociolog, povjesničar umjetnosti, historiograf, ali i povjesničar književnosti, "jednom riječju autor stalne znanstvene interdisciplinarnosti", a to znači da njegov esej „obuhvaća ukupnost bosanskohercegovačke kulturne prošlosti".

Zasnivanje Lovrenovićeve esejističke metafore unutarnje zemlje vrhunac je strukturalističkog modela mišljenja o BiH razvijenog u njoj u drugoj polovini dvadesetog stoljeća, kazao je.

U njoj je Lovrenović sintetizirao dosege svojih prethodnika, ali i suvremenika i otvorio budućnosni horizont nove kulturne povijesti u BiH. Zato je "Unutarnja zemlja" jedina bosanskohercegovačka sintetska kulturna povijest, kazao je Kazaz i dodao da u BiH ne postoji drugo takvo djelo ne samo u književnosti, nego u političkoj povijesti, književnoj historiji, historiji slikarstva, kazališta, filma itd.

Kazaz je istaknuo Lovrenovićev nalaz da se za razliku od svih ratova u bosanskoj povijesti, u kojima se neprijatelj pojavljuje kao stranac, u ratu iz devedesetih prvi put pojavljuje unutarnji neprijatelj koji razara supstancu zemlje i svaku od tri nacionalne zajednice, te ugrožava njihovo pravo na teritorij.

Ranije je to lik poput Turčina iz doba osmanske vlasti, Švabe iz vremena austrougarske okupacije ili fašistoidnog Nijemca i njegova kolaboracionista iz Drugog svjetskog rata, a sada

lik susjeda pretočen u figuru neprijatelja kroz koju je nacionalistička ideologija reinterpretirala ukupnu prošlost, ali i obilježila budućnost kao prostor straha, kazao je Kazaz i prenio piščevu ocjenu da je to, uz masovne zločine, najteža posljedica rata.

"Unutarnja zemlja" postala je nekom vrstom kulturnopovijesne legitimacije Bosne i Hercegovine, daleko više na inozemnom nego na domaćem planu, zaključio je Kazaz.

Jergović: "Lovrenović je danas idealtipski autsajder"

Miljenko Jergović kazao je da je Lovrenović bio često pozivani gost u televizijskim emisijama, na javnim panelima, konferencijama i okruglim stolovima, "kad god bi formulu višenacionalne i multikulturne Bosne trebalo ispuniti nekim sadržajem", ali da ga danas u Sarajevu i u Bosni "nigdje više nema", "zato što više nema zajednice u kojoj bi on mogao išta biti".

On je višestruko odbačen i prezren. Prezir kojem je Lovrenović izložen doveden je do neke vrste nacionalne autorefleksije, bošnjačke na jednoj i hrvatske na drugoj strani. I jednim i drugima on je danas idealtipski autsajder, prema kojemu se orijentiraju i upravljaju njihove stražnjice, kazao je Jergović.

Nakon što se lokalna epoha balkanskih ratova u devedesetima, u sljedećem desetljeću premetnula u epohu burlesknog državotvorstva i ciničnog kinjenja svih preostalih manjina, Ivan Lovrenović mogao je u najboljem slučaju još biti dobrohotno toleriran ili potajice ismijan suputnik, zaključio je pisac više od 40 knjiga, preveden na više od 20 jezika, za koje je dobio najmanje deset nagrada.

Govorili su još Ljiljana Šop, Nerzuk Ćurak, Josip Mlakić, Dževad Drino, Drago Bojić, Ivan Šarčević, Ivica Đikić, Šaćir Filandra, Nebojša Lujanović, Edin Pobrić, Alma Skopljak, Davor Beganović, Anisa Avdagić i Esad Delibašić. Manifestacija Dani grada Tešnja otvorena je izložbom slika i grafika Josipa Lovrenovića.

Popović: Samo "Filozofija palanke" i "Unutarnja zemlja"

Milorad Popović je kazao da bi, uzimajući u obzir eminentno žanrovske, estetske i poetičke razloge, vjerojatno roman "Nestali u stoljeću" označio najznačajnijom knjigom Ivana Lovrenovića, ali da njegova "Unutarnja zemlja", ako se gledaju njezina izvanliterarna značenja, nema pandana u ukupnoj književno-publicističkoj, sociološkoj i historiografskoj produkciji u Bosni i Hercegovini.

To je briljantna antropološka, kulturološka, politička analiza, jedinstvena po svojoj oštroumnosti, erudiciji i besprijekornom intelektualnom poštenju, kazao je crnogorski književnik.

Podsjetio je na ocjenu slovenskog kritičara, akademika Josipa Vidmara (1895 –1992) da je Bosna i Hercegovina najkompliciranija zemlja u Europi, i kazao da je Lovrenović u njoj pohvatao glavne tokove historijskog procesa, u svim njegovim složenostima, što bi mogao malo tko među južnoslovenskim intelektualcima.

Popović je ocijenio da je bosanskohercegovačka književnost, koja je nastala devedesetih godina, jedina kohezijska snaga u toj zemlji je, te da je danas nesumnjivo najprestižnija među postjugoslovenskim nacionalnim književnostima.

Kad bi u postjugoslovenskim zemljama predložili korpus knjiga kao obaveznu lektiru cijeloj pismenoj populaciji, zaključio je Popović, postoje samo dvije knjige koje nitko ozbiljan ne bi mogao osporiti: "Filozofija palanke" Radomira Konstantinovića i "Unutarnja zemlja" Ivana Lovrenovića, piše Hina.