Ivo Brešan - Jedan od najizvođenijih suvremenih dramskih pisaca

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Istaknuti književnik Ivo Brešan preminuo je na današnji dan, 3. siječnja 2017. godine u Zagrebu.

Ovaj dramski pisac, prozaist, slavist i scenarist rođen je u Vodicama 27. svibnja 1936. godine.

Jedan je od najplodnijih i najizvođenijih hrvatskih dramatičara europskog ranga i pisac filmskih scenarija za nagrađivane hrvatske filmove.

Studirao je slavistiku i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Radio je kao srednjoškolski profesor u šibenskoj gimnaziji, potom kao umjetnički voditelj Centra za kulturu "Šibenik" i Međunarodnog dječjeg festivala, a također je postao ravnateljem Šibenskog kazališta.

Pripadao je zlatnoj generaciji šibenskih kazalištaraca, koja je svojim djelovanjem jedno vrijeme zasjenila rad splitskih i zagrebačkih dramskih skupina.

U književnosti se javio pripovijetkama i esejima; prvi dramski tekst Četiri podzemne rijeke objavio je 1970., a punu afirmaciju donijela mu je Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja, praizvedena 1971. u zagrebačkom Teatru &TD, društvenokritička komedija zasnovana na poredbi Shakespeareova Hamleta sa zbiljom malena sela u Dalmatinskoj zagori.

Tekst je obilježen kritikom totalitarizma; zasniva se na vještom vođenju radnje, jedroj i ekspresivnoj morlačkoj štokavici i grotesknoj narativnoj vizuri.

Iako nisu dosegnule popularnost Brešanove prve scenske uspješnice, i druge su njegove drame izvođene na mnogim hrvatskim i svjetskim pozornicama: Smrt predsjednika kućnog savjeta (1979), Svečana večera u pogrebnom poduzeću (1980), Arheološka iskapanja kod sela Dilj (1981), Nečastivi na filozofskom fakultetu (1982), Anera (1984), Viđenje Isusa Krista u kasarni VP 2507 (1984), Hidrocentrala u Suhom dolu (1985), Veliki manevri u tijesnim ulicama (1990), Potopljena zvona (1994), Utvare (1998), Nihilist iz Vele Mlake (1998), Gnjida (1999) i dr.

Dramski su mu tekstovi sabrani u knjigama Groteskne tragedije (1979), Nove groteskne tragedije (1989), Tri drame (1993), Utvare (1997) i Spletke (1997).

Njegove drame izvođene su u gotovo svim kazalištima ondašnjih kulturnih centara.

Pisao je i filmske scenarije - isprva s Krstom Papićem (Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj, 1973., Izbavitelj, 1976., Tajna Nikole Tesle, 1980), zatim za Veljka Bulajića (Obećana zemlja, 1986., Donator, 1989), a potom za svog sina Vinka Brešana, redatelja (Kako je počeo rat na mome otoku, 1996., Maršal, 1999).

Za Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja nagrađen je 1972. godine Sterijinom i Gavellinom nagradom, a za Svečanu večeru u pogrebnom poduzeću dobio je Gavellinu nagradu 1979. godine. 2008. je dobio nagradu Ksaver Šandor Gjalski za roman Katedrala.

Brešanov pikarski roman Ptice nebeske (1990) zasnovan na motivima istoimene televizijske serije, tematski je vezan za humorističko prikazivanje mentaliteta u dalmatinskoj provinciji i zanimljivih pustolovina glavnog junaka, a u romanu Ispovijedi nekarakternog čovjeka (1996) uobličena je, preko dramatične sudbine glavnog junaka, pune neobičnih preokreta, ambiciozna literarna freska koja predočuje turbulentna povijesna zbivanja na hrvatskom tlu u XX. st.

Faustovski su motivi izraženi u romanima Astaroth (2001), Država Božja 2053 (2003) i Vražja utroba (2004). Objavio je i romane Kockanje sa sudbinom (2002), Gorgone (2006), Katedrala (2007), Ništa sveto (2008), Prokletnici (2010) i Sedam stuba do trona (2012).

Budući da se protivio bilo kojem obliku autocenzure, bio je meta različitih ideologija i državnih sustava. Večernji list nazvao ga je lucidnim portretistom Dalmacije i napose Dalmatinske zagore, te su ga zbog vjernosti svojem načinu pisanja i stvaranja književnim djelom nazvali nasljednikom Marina Držića.

Akademik Krešimir Nemec prozvao ga je istinskim književnim velikanom, možda jednim od zadnjih koji zaslužuje epitet hrvatskog klasika. Dodao je i da je, unatoč velikom dramskom stvaralaštvu, imao veliki radijus djelovanja, velike talente.

Pokopan je 9. siječnja na gradskom groblju Kvanj u Šibeniku.

(Izvori: Wikipedia i Hrvatska enciklopedija)