Ivo Goldstein za Bljesak.info: Prije Holokausta je stvorena atmosfera u kojoj je takav zločin bio moguć

Tekst članka se nastavlja ispod banera

“Antisemitizam u Hrvatskoj od srednjeg vijeka do danas”, nova knjiga Ive Goldsteina, povjesničara, diplomata i profesora s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, ovih dana objavljena u nakladi zaprešićke Frakture, detaljan je prikaz jednog od najstrašnijih oblika etničke i vjerske mržnje i svojevrsna enciklopedija beščašća naših naroda i naših mržnji, predrasuda, zabluda i teorija zavjera o Židovima.

Nijedan narod na ovom svijetu nije cijepljen protiv antisemitizma o čemu, nažalost, svjedoče burna stoljeća povijesti Židova i zemalja u kojima su živjeli, a ova Goldsteinova knjiga, osim o Hrvatskoj, donosi i neke detalje i pojedinosti o antisemitskim društvenim i političkim manifestacijama i u BiH i Srbiji.

Židovska je povijest svugdje manjinska, ona koja je progonjena i prognana jer je riječ o narodu kojem je od davnina, od početka svijeta, nametnuta stigma – drugog i drugačijeg.

Enciklopedija beščašća naših naroda i politika

Antisemitizam jest kulminaciju na našim prostorima doživio tijekom Drugog svjetskog rata, ali je, čini se, oduvijek manje – više prisutan u našim društvima. Za Židove se i dan-danas može čuti da su pohlepni bankari, financijeri nemorala i bluda koji žele uništiti kršćansku civilizaciju ili onu islamsku, da upravljaju svijetom tako da ga vode u neminovnu propast, da su opasni, zlokobni, da ih se treba čuvati. Danas je postalo moderno i poželjno mrziti Židove, posebno jer političke prilike na Balkanu dopuštaju povijesni revizionizam, negiranje i relativizaciju zločina nad Židovima u Drugom svjetskom ratu. Kao što su koncem 19. stoljeća tadašnje novine objavljivale lažne vijesti o Židovima kao djecoubojicama, tako je danas moguće izreći da se u logoru u Jasenovcu igrao nogomet s idejom da je, eto, zatočenicima bilo dobro. I to prođe bez ikakvih konsekvenci.

Razvoj tog fenomena Ivo Goldstein, ovom knjigom, ali ne samo njome jer je i ranije objavio niz knjiga sadržajno naslonjenih na ovu svojevrsnu enciklopediju, prati od srednjeg vijeka do modernog doba, odnosno, predmodernog u Hrvatskoj koja je tada bila u okviru Habsburške monarhije gdje počinju prve manifestacije antisemitizma.

“Što se BiH tiče, stvari su malo drugačije jer su modernizatorski procesi počeli nakon austrougarskog zaposjedanja, na prijelomu iz 19. u 20. stoljeće“, izjavio je Ivo Goldstein za Bljesak.info.

Eksplozija 1883.

Njegov je primarni interes povijest antisemitizma u Hrvatskoj, ali i BiH i Srbiji jer su te zemlje međusobno naslonjene.

“Moderni antisemitizam se na našim prostorima počinje javljati u tom procesu modernizacije, u 19. i 20. stoljeću ima ga posvuda u Europi, ima vrlo slične obrasce manifestiranja, ali i neke lokalne specifičnosti ovisno o konkretnim političkim prilikama i statusu židovske zajednice unutar tog društva“, objašnjava Goldstein.

Antisemitizam nije u Hrvatskoj, BiH i Srbiji do 1941. godine imao dramatične manifestacije kao što je, dodaje, primjerice imao u Carskoj Rusiji, na prostorima današnjih Ukrajine i Poljske, gdje su se dogodili veliki pogromi sa stotinama mrtvih.

“U Hrvatskoj se eksplozija dogodila 1883., potom 1918. godine u kaosu konca Prvog svjetskog rata. Međutim, do početka Drugog svjetskog rata antisemitskog nasilja nije bilo“, rekao je.

Ipak, bilo je, tvrdi Goldstein, ružnih tekstova, političkih demonstracija, ali antisemitizam tada još uvijek nije bio ključni ideologem velikih političkih stranaka.

Mostarski književnik Ivan Zovko: Naš narod ne vjeruje da Židovi imaju dušu

“Ali je nepogrešivo pokazivao da u političkom i društvenom životu postoji jedna omraza, distanca prema drugom i drugačijem, prema nečemu što u jednom normalnom političkom okruženju ne bi trebalo postojati. Činilo se da je te socijalne distance sve manje u razdoblju između Prvog i Drugog svjetskog rata, da se to stišava, da nema ubojitu moć, a onda nije prošlo dugo pa je sve eksplodiralo“, rekao je.

Mostarski književnik i učitelj Ivan Zovko je potkraj 19. stoljeća, objašnjava Goldstein, bilježio je takve osjećaje i pisao da „naš narod u Herceg-Bosni nikako ne vjeruje da Jevreji imadu dušu kao i drugi ljudi. On misli i tvrdo je uvjeren, da Jevreji imadu samo paru, a dušu nikako, jer da su oni sotoni svoju dušu za pare prodali“.

Tada su postojale i narodne izreke o Židovima - poput "bolje je kakav posao i s đavlom, nego s Čifutom imati", "smrdi mu trag ko za Čifutom", "vazda se pere, a vazda neopran i nečist ko Čifutin".

“Smrdi mu trag k'o za Čifutom', 'Židovi spavaju potrbuške da ih pare ne bi udavile'

Bilo je i bizarnih vjerovanja, dodaje Goldstein, primjerice, da Židovi spavaju potrbuške jer tako ne ispuštaju pare da ih ne bi udavile.

“Takve izreke više govore o socijalnoj distanci i nekakvoj mistifikaciji Židova unutar jednog multikulturalnog bh. društva. To se društvo danas često idealizira, a nije bilo baš takvo. Negativna energija koja je bila potajno prisutna je eksplodirala u Drugom svjetskom ratu i u ratu devedesetih. Ona nije došla niotkuda, bila je prisutna unutar tih društava, a kroz antisemitizam se mogla manifestirati“, smatra Goldstein i dodaje da antisemitizam nije bio dominantna značajka društvenih odnosa jer Židovi nisu živjeli pod neposrednom prijetnjom niti su bili izloženi jakim pritiscima.

Lažna slika o bh. multikulturalizmu

“Bilo bi dobro da ljudi u BiH shvate da je antisemitizma bilo i da je on na neki način 'živio', bio je potisnut, postojala je omraza i distanca koja je manifestirala u kasnijim ratovima“, objašnjava Goldstein i podsjeća na slučaj iz Dervente iz 1910. kad je trgovac Marko Petrić, ne našavši svoje dijete na mjestu na kojem je po njegovu mišljenju trebalo biti, optužio Židovku, suprugu Morica Šterna da je sakrila i zaklala njegovo dijete uz komentar da 'ćifuti trebaju kršćanske krvi'.

“Petrić je otrčao na policiju i prijavio navodni zločin, ali je dijete u međuvremenu izišlo iz susjedne kuće gdje se igralo. Gospođa Stern tada ga je tužila za klevetu, a Petrić je imao obvezu u trima novinama objaviti javnu ispriku i platiti pet tisuća kruna poglavarstvu koje je taj novac dijelilo siromašnima bez razlike u vjeroispovijesti“, govori Goldstein.

Muslimanska narodna organizacija (MNO) imala je glasilo Musavat (Jedinstvo) u kojem je, objašnjava Goldstein, 1910.  objavljena vijest o špekulaciji sa zemljištima izvjesnog doktora Sunarića i njegova kompanjona "švapskog čifuta" Steina.

“Bilo je to u doba kad su Muslimani emigrirali u Osmansko Carstvo, pa su prodavali posjede, a netko je procijenio da se prodaju ispod cijene. Projekt se u članku naziva 'čifutskim gešeftom, koji ne bi mogao služiti ni jednom običnom čifti na čast'. Premda je iz lokalnih židovskih krugova odgovarano da dotični Stein uopće nije Židov, nego katolik, Musavat je nastavio s optužbama u narednim brojevima, nazivajući sve Židove 'čivutima', a njihovo poslovanje 'čivutskim'. Zagrebačka Židovska smotra je objašnjavala Musavatu kako 'ne bi smjeli cijelo židovstvo okrivljavati zbog nedjela pojedinca' te naposljetku postavila i pitanje: 'da li bi Vam bilo drago da netko zbog rđavog čina jednog Vašeg sunarodnjaka sve Muslimane nazove balijama, a Vaše poslove balijskim?'“, objašnjava.

Sve vjerske zajednice imaju određenu notu antisemitizma koji nije izolirani incident, nego jedan sveopći stav, posebno u vremenima ratova, jer dobro 'naliježe' na određenu društvenu situaciju koju nalazi u toj zemlji.

Antisemitska histerija prije Holokausta

“Početkom 80-ih godina 19. stoljeća antisemitska se histerija iz Mađarske prelila u sjeverozapadnu Hrvatsku i to u danima kad su mađarske vlasti pokrenule veliku akciju postavljanja mađarskih grbova što je logično izuzetno negativno djelovalo na hrvatske nacionalne osjećaje. Izbile su demonstracije protiv Mađara koje su dobile i antisemitski karakter. Naime, baš su tih tjedana u Mađarskoj kulminirale lažne optužbe da je grupa Židova na sjeveroistoku zemlje ritualno ubila 14-godišnju djevojčicu“, rekao je Goldstein.

Vanjski utjecaji, odnosno, utjecaj drugih zemalja poput Austrije, Mađarske. kasnije i Njemačke (Reicha) tada se vrlo dobro vide i osjećaju, dodaje, a onda pomiješan sa specifičnim unutarnjim odnosima dobivaju i taj dodatni, antisemitski karakter i naboj.

Antisemitsko ponašanje i djelovanje kulminaciju je na našim prostorima doživjelo za vrijeme Drugog svjetskog rata, odnosno, ustaškog režima koji ga je i institucionalizirao što kroz same rasne zakone na početku, posljedično kroz uspostavu sustava terora, osnivanje logora i, na koncu, provedeno je masovno ubijanje.

“Do izbijanja Drugog svjetskoga rata u Jugoslaviji, dakle, do proljeća 1941. godine, već je u svim regijama bivše države postojala solidna tradicija antisemitske harange koja je stvarala atmosferu da Holokaust bude moguć. Antisemitizam je u Jugoslaviji dvadesetih bio relativno slab. Intenzivira se početkom tridesetih. Radi se o veoma različitom spektru antisemitskih pozicija: radikalni hrvatski nacionalizam koji se vremenom transformira u ustaštvo, radikalni srpski nacionalizam koji će se manifestirati u kvislinškim formacijama u okupiranoj Srbiji, pa ekonomski i socijalni antisemitizam koji dobrim dijelom dolazi iz krila Katoličke i Srpske pravoslavne crkve, integralno-jugoslavenska pozicija koji napada Židove kao strance koji su došli uništavati složnu državu Srba, Hrvata i Slovenaca. Osim toga, skokovito se intenzivira nacistička propaganda – prvi val se događa već 1932/3., drugi 1936., pa još jače u mjesecima neposredno prije izbijanja rata u travnju 1941. godine. Sve to pridonosi histeriji koja omogućava Holokaust“, izjavio je Goldstein.

Krugovi unutar Crkve

Mnogo tog je financirano očigledno iz samog Trećeg Reicha, pa se  sredinom tridesetih pojavljuju novine, tzv. Revolverblatt kojima je prvenstveni cilj bio širiti najbrutalniju propagandu protiv Židova“, dodaje.

Tada su, dodaje, postojali krugovi unutar Katoličke, ali Pravoslavne crkve koji su na isti način govorili protiv Židova, poput žičkog episkopa Nikolaja Velimirovića koji je napisao neke  od najosebujnijih antisemitskih misli.

“Velimirović je 30-ih godina bio promotor svetosavskog nacionalizma, nositelj protueuropejstva i konzervativizma što uključuje i antisemitizam. Pisao je, primjerice, da se 'mora odati poštovanje sadašnjem nemačkom vođi, koji je u XX veku došao na ideju Svetog Save i kao laik poduzeo u svom narodu posao koji priliči jedino svetitelju, geniju i heroju', a nekoliko godina kasnije, 1939. javno je propovijedao rasizam govoreći da 'mi smo ljudi arijevske rase, kojoj je sudba dodelila počasnu ulogu', da je'Hitler brana koja narod štiti od judeoboljševizma i trulog Zapada'", podsjeća Goldstein.

Židove se tih godina, dodaje, optuživalo da su kapitalisti, bankari, a istovremeno da su vođe Oktobarske revolucije, da tajno upravljaju Sovjetskim Savezom. Ta se antisemitska haranga intenzivirala osobito nakon što je 1936. izbio Španjolski građanski rat.

“Ta se mržnja društveno pozicionirala, postala je sve vidljivija kroz takve histerične tekstove, stvorena je atmosfera u kojoj je zločin Holokausta moguć, da su to Židovi zaslužili jer su bankari, komunisti, u rukama nekih mračnih sila“, rekao je.

Mnogo je tiskovina unutar Crkve bilo izrazito negativno nastrojeno prema Židovima, a neke od najradikalnijih tekstova objavljivane su baš u BiH i to u sarajevskom Katoličkom tjedniku.

Sarajevski Katolički tjednik pisao da je Bog Židove udavio

“Objavljivali su takve tekstove i to u vrijeme – 1942. godine - kada je golema većina bh. Židova bila već deportirana u logore u kojima je većina već bila ubijena. Pisali su da su 'Židovi gurnuli Europu i cijeli svijet u propast, propast vjersku, moralnu, kulturnu i ekonomsku – dobiše apetit na ništa manje nego na cio svijet. Na tome se ozbiljno radilo', pa je, stoga, 'pokret koji ima za cilj osloboditi svijet od Židova i pokret za obnovu čovječjeg dostojanstva'. U jednom drugom članku konstatira se da je današnja sudbina Židova tragična, ali kako oni nisu priznali Krista, Bog ih je udario 'božanskom i povijesnom sankcijom'. Sarajevski novi list je priželjkivao: 'Bože svemogući, gospodaru svijeta. Sad će Židovi dobiti što zaslužuju'. Bilo je u tim konstatacijama i trijumfalizma, jer su pisci ovih redaka vrlo dobro znali i vidjeli što se događa i to nitko 1942. u Hrvatskoj i BiH nije mogao negirati“, rekao je.

Histerija je, dodaje, uključivala osim tiska, i lijepljenje oglasa po fasadama ili telegrafskim stupovima o progonu Židova, zabranjeno im je bilo stanovati u određenim dijelovima gradova, nosili su znak, sve do deportacija, izbacivani su iz kuća i stanova, sve to je, kaže Goldstein, bilo javno.

“Trijumfalizam je najgora posljedica, jer se sve znalo, a sad kad je prošlo 80-ak godina, strašnija od te tragedije za vrijeme rata jest činjenica da mnogi krugovi u BiH i Hrvatskoj danas brane i slave zločince koji su te zločine počinili navodno 'uime obrane vlastitog naroda'. Takvi stavovi su u BiH i danas prisutni kada govorimo o ratovima devedesetih, a dijelom su naslonjeni i na antisemitske obrasce“, kaže Goldstein.

Čim se, dodaje, provodi ustašizacija jasno je da su 'neprijatelji' i Srbi i Židovi i Jugoslaveni i komunisti, jer htjeli oni ili ne htjeli, pri tome se direktno oslanjaju na antisemitske obrasce.

Njihova ideologija i provedbena praksa koje zagovaraju kilometrima su daleko od liberalnodemokratskih koncepata, od nade za bilo kakvim suživotom, smatra.

Židove su spašavali isključivo partizani, a ne četnici

“Ovdje, prije svih, mislim na četnički pokret koji i danas ima štovatelje, jer otprilike pet hiljada Židova koji su se spasili na teritoriju BiH i Hrvatske od Holokausta, spašeni su zahvaljujući partizanima i baš nijedan tada nije završio u četnicima“, napominje i podsjeća da je dugo vremena pokušavao pronaći informacije o tom spašavanju Židova od strane četnika.

“Tamo gdje su Židovi bili izvan dometa NDH i Nijemaca, nisu bili skloni imati veze s četnicima, jer je uvijek postojao rizik da ih četnici predaju Nijemcima, pa i ustašama. Znalo se da su četnici kolaboracionisti, da ne nose ništa dobro. Cijele su obitelji bile predavane nacistima, a zna se nažalost kakav je bio kraj“, rekao je.

“Zagrebački ortoped Edo Deutsch, liječnik u jednoj partizanskoj bolnici u sjevernoj Bosni je prilikom napada četnika na bolnicu 1944. bio zarobljen i potom ubijen u Brčkom sa suprugom i sinovima“, podsjeća.

Ustaška je ideologija Muslimane proglasila cvijećem hrvatskom naroda, dodaje, a neki su se na tu priču navukli i spremno sudjelovali u stvaranju i funkcioniranju NDH.

Cvijeće hrvatskog naroda u NDH

“Međutim, ustaška je ideologija bila ipak primarno adaptirana za katolike, a muslimanski dodatak je bio u dobroj mjeri neprirodan. Vidjelo se od početka da oni sami u velikoj mjeri nisu bili zadovoljni s NDH. Vremenom je nezadovoljstvo raslo, od 1942. sve više Muslimana pristupa partizanima. Ujesen 1943. osnovana je i Muslimanska brigada, uoči Drugog zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu“, rekao je Goldstein i dodao da je priča oko Muslimana i NDH vrlo složena i sadrži niz detalja i epizoda.

“U tom kontekstu važan je i Husein Đozo koji je bio u glasovitoj SS Handžar diviziji, bojnik koji je objavio knjižicu 'Jevrejska pravda' u kojoj je, između ostalog, pisao da je 'Bog Židove prokleo, da su osuđeni na prijezir', 'da su prekoračili granicu'. Nakon rata, pošto je odslužio kaznu zatvora, postao je podoban te je čak bio i prevoditelj kada je Tito posjećivao arapske zemlje“, podsjeća.

Husein Đozo, bojnik Handžar divizije i glavni urednik Preporoda: Jevreje Bog kažnjava jer donose zlo na zemlji

Ipak, Đozinim incidentima tu nije bio kraj, kaže Goldstein, jer je u Preporodu, glasilu Udruženja ilmije u BiH, čiji je bio glavni i odgovorni urednik, u novogodišnjem broju na drugoj stranici, na udarnom mjestu objavio 1970. pismo izvjesnog Emina Edina (potpisan bez mjesta boravka, suprotno običajima redakcije kad su u pitanju bila druga pisma!) pod naslovom "Jevrejska pravda" u kojem stoji: "U Kuranu je rečeno da, kad bi Jevrejima zapala vlast, ne bi bili pravedni ni koliko je površina jedne sjemenke. Danas, nakon 14 vjekova imamo mogućnost da provjerimo istinitost ove tvrdnje. Jevreji nam svojim djelima svakodnevno dokazuju kako je Kuran nenadmašan u otkrivanju istine i kako veličanstvene odredbe Kurana važe za sva vremena i sve narode".

“U zaključku se kaže kako 'Kuran jasno govori kakvu su sudbinu doživjeli narodi koji su činili zlo, nasilje i smutnju na zemlji. Jevreji neka prouče istoriju i neka vide da li je ikada i jedan narod činio zlo i nasilje, a da za to nije bio kažnjen. Neka razmisle da li se u njihovoj pravdi koju dijele na zemlji ne krije možda i njihova tragedija'. Ne samo da ove rečenice djeluju kao slabo prikrivena prijetnja, nego je još gore da se dosljedno koristi termin 'Jevreji', iako je uredništvu, naravno, jasna razlika između termina 'Jevreji/Židovi' (kao pripadnika naroda ili vjeroispovijesti) i 'Izraelci'(kao izraelskih građana). Premda je tekst objavljen u vremenu arapskog-izraelskog rata, ovdje se dosljedno govori o Jevrejima, a ne Izraelcima. Je li slučajno ili ne da to pismo ima isti naslov kao i antisemitski pamflet samog Đoze iz vremena Drugog svjetskoga rata, ne znam“, rekao je.

Premda se Njemačka danas smatra državom koja je dobar primjer kako se država i narod mogu obračunati sa zločincima i zločinačkim politikama u svojim redovima, stanje nije, dodaje Goldstein, idealno.

Njemačka mainstreim politika svjesna opasnosti antisemitizma

“Njemačka mainstream politika je svjesna političkih opasnosti koje antisemitizam nosi i znaju se nositi s time, ali postoje krugovi koji se vraćaju na te koncepte poput AFD-a kojem sada podrška opada i doživljava stagnaciju“, dodaje.

Kod nas se, pak, ističe, događa jedno 'mirenje' s takvim ekstremizmom koje dugoročno donosi štetne posljedice jer nije moguće graditi ozbiljno, zrelo i odgovorno društvo u kojem postoji antisemitizam, povijesni revizionizam ne samo na Drugi svjetski rat, nego i ratove devedesetih kada se otvorenim lažima pokušava 'opravdati' strana koja je navodno 'naša'.

Borba protiv antisemitizma, šovinizma u liberalno-demokratskim društvima: Začarani krug mrzilačkih politika i propagande

“Liberalno-demokratska društva se s time moraju suočiti i boriti se protiv toga obrazovanjem, edukacijama, direktnim političkim akcijama, medijskim prezentacijama, pa čak i pravosuđem ako je potrebno. U BiH, ali i u Hrvatskoj i Srbiji postoji i danas nekakav začarani krug međusobno mrzilačkih politika i propagande iz kojeg se još nismo izvukli“, kaže Goldstein i dodaje, da je u BiH situacija i teža, jer je i društveno-politička i nacionalna struktura takva da obračun s antisemitizmom čini još težim.

“Borba protiv antisemitizma, protiv ekstremizma, šovinizma, nije borba samo za higijenu javnog prostora, nego borba protiv jedne dubinske aberacije. Liberalno-demokratske zemlje i njihova društva i kulture ne mogu sebi dopustiti da dio građana živi u mržnji, da  se politike vode tako da birače mobiliziraju da glasaju 'protiv'. Možda politički vrh u postjugoslavenskim državama nije svjestan ili ne razumije koliko su kontinuirane negativne manifestacije šovinizma i antisemitizma u javnom prostoru dugoročno štetne pa i opasne“, zaključio je Ivo Goldstein, povjesničar, u razgovoru za Bljesak.info.

Korijeni antisemitizma iz 4. st. prije Krista

Najstariji korijeni antisemitizma, objašnjava Goldstein, još su iz 4. stoljeća prije Krista i to u Aleksandriji gdje su Židovi bili jedini jednobošci. Već tada su bili drugačiji, a kasnije, u kršćanskim društvima, u Europi su, također, bili manjina, jer nisu postojale druge vjere osim kršćanstva, kao ni uostalom druge nacionalnosti. Bila su to zatvorena društva, dolaska ljudi s drugih kontinenata gotovo da nije bilo. Antisemitizam je dijelom rezultat vrlo starih predrasuda protiv Židova, proizašlih iz folklornih motiva i potaknutih tradicionalnim pričama o Židovima kao vječnim krivcima za ubojstvo Isusa Krista.

Ustašizacija javnog prostora

Pozdrav 'Za dom spremni' je dio šire jedne političke i društvene priče, on je samo jedna od najružnijih manifestacije ustašizacije javnog prostora i promoviranje jednog koncepta koji širi omrazu i mržnju prema drugom i drugačijem.

Golema nepravda učinjena prema zatočenicima i zatočenicima Golog otoka

Na Golom otoku i susjednom Grguru, na kojem je bila i majka Ive Goldsteina, Vera Goldstein r. Stanković, bilo je Židova, ali u odnosu na brojnost u stanovništvu najviše je bilo Crnogoraca, pa Srba, a najmanje Slovenca. Goldsteinova majka je tamo dospjela kao Hrvatica, studentica koja je pričala viceve. Među zatočenicima na Svetom Grguru bile su i Eva Grlić, Eva Panić, Žani Lebl, također, Židovke, a čijim se sudbinama bavila Andreja Kulunčić, profesorica sa Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu kroz umjetnički projekt 'Vi ste partiju izdale, onda kad je trebalo da joj pomognete' o čemu je Bljesak.info ranije pisao.