Voltaire
Kazao na samrti: "Mislim da ovo nije dobar trenutak da stvaram nove neprijatelje!"
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Slavni Voltaire ili pravim imenom François Marie Arouet, francuski književnik, povjesničar i filozof, rođen je na današnji dan, 21. studenog 1694. u Parizu.
Rođen u bogatoj pariškoj obitelji kao četvrto od petero djece. Pohađao je uglednu jezuitsku gimnaziju Lycée Louis-le-Grand. Počeo je studirati pravo, ali je uskoro napustio fakultet.
Središnja je figura prosvjetiteljstva u Francuskoj, a ugled vodećeg duhovnog autoriteta prosvjetiteljske Europe stekao je već za života.
Kao filozof je primarno popularizator filozofske misli i kritičar vjerskog fanatizma; u filozofiji spoznaje razvija postulate engleskog empirizma, a bitniji doprinos daje filozofiji povijesti.
Zbog uvrede regenta Filipa Orleanskog bačen je u tamnice Bastilje, gdje je proveo 11 mjeseci (1717–18). Tamo je napisao tragediju Edip (Œdipe, 1719), kojom je postigao velik uspjeh.
Zbog sukoba s vitezom de Rohanom 1726. sklonio se u Englesku, gdje je 1728. objavio ep Henrijada (La Henriade), u kojem je slavio vjerski tolerantnoga kralja Henrika.
U Francusku se vratio potkraj 1728. Rezultat njegova upoznavanja s engleskim društvom i kulturom znamenita su Filozofska pisma (Lettres philosophiques, 1734), poznata i pod naslovom Engleska pisma (Lettres anglaises), zbirka duhovitih eseja u kojima je razvidna njegova anglofilija, odn. oduševljenje empirizmom i pragmatizmom, vjerskom tolerancijom, liberalnim idejama, popraćena napadima na sve francusko, od kartezijanstva do aristokratskih privilegija.
Djelo je izazvalo skandal te je bilo zabranjeno pa se Voltaire sklonio na imanje gospođe du Châtelet u Cireyu u pokrajini Champagnei. Pošto je 1743. boravio u Berlinu u misiji kod Fridrika II. Velikoga, bio je izabran 1745. za člana Francuske akademije te imenovan dvorskim historiografom Luja XV., što je ostao do 1750. kada je na poziv Fridrika II. otišao u Potsdam i ondje do 1753. bio kraljev mentor retorike.
Razišavši se s Fridrikom, živio je u Ženevi te od 1758. u Ferneyu, uz švicarsko-francusku granicu. Tri mjeseca prije smrti trijumfalno se vratio u Pariz te svjedočio uspjehu svoje posljednje tragedije Irène. Već za života stekao je ugled najvišega duhovnog autoriteta prosvjetiteljske Europe.
Okušao se u mnogobrojnim žanrovima: uz filozofske oglede i tragedije (npr. Brut – Brutus, 1730; Zaira – Zaïre, 1733; Cezarova smrt – La Mort de César, 1736; Alzira ili Amerikanci – Alzire ou les Américains, 1736; Meropa – Mérope, 1744; Tankred – Tancrède, 1760), pisao je sentimentalne komedije, satire i pamflete, novele i romane te historiografska djela, ostavio bogatu korespondenciju.
Kao filozof ponajprije je bio popularizator (Elementi Newtonove filozofije – Éléments de la philosophie de Newton, 1738; Filozofski rječnik – Dictionnaire philosophique, 1764; Neuki filozof – Le Philosophe ignorant, 1766) i kritičar vjerskoga fanatizma (Rasprava o snošljivosti – Traité sur la tolérance, 1763), a ne izvorni mislilac. OPŠIRNIJE
Takav je bio Voltaire
* Ime francuskog filozofa i književnika Voltairea sinonim je za racionalnu misao i otpor svakom fanatizmu, dogmatizmu, praznovjerju i idolatriji. “Oni koji vas mogu natjerati da vjerujete u apsurdne stvari, mogu vas natjerati i da, u ime njih, počinite strahote”, govorio je.
* Smisao za humor, kaže legenda, zadržao je i na smrtnoj postelji. Svećenik, koji je je bolesnom starcu htio dati posljednju pomast, pitao ga je odriče li se Sotone. Jedva čujnim glasom, umirući je odvratio: “Mislim da ovo nije dobar trenutak da stvaram nove neprijatelje!”.
* Voltaire je svojedobno dobio ucjenjivačko pismo u kojem je, bez mnogo okolišanja, pisalo: “Ako mi smjesta ne pošaljete 500 louisdora, javno ću obznaniti ne baš lijepe priče koje znam o vama”. Hladan kao špricer, filozof je otpisao: “A ako vi meni pošaljete samo 50 louisdora, s velikim ću užitkom povećati broj tih priča, s naglaskom na one pikantne”.
* Voltaire je obožavao kavu koju je konzumirao u čuvenom “Café Procopeu”, pariškom okupljalištu enciklopedista, intelektualaca i pisaca tračerskih rubrika. Prijatelj, koji mu je ujedno bio liječnik, učestalo ga je upozoravao na štetnost ove navike, nazivajući kavu otrovom. “Prijatelju, trujem se već, eto, pola stoljeća i još uvijek sam živ. Očito da ni otrovi nisu što su nekoć bili”, odvratio mu je Voltaire.
* Vremešnog Voltairea posjetio je neki mladi, nadobudni pisac. Svoje divljenje izrazio mu je sljedećom kićenom rečenicom: “Veliki čovječe! Čast mi je biti u prisutnosti onoga tko može stajati bok uz bok s gigantima ljudske misli poput Homera, Platona, Sofokla…” Voltaire odlučnim pokretom ruke prekine njegou tiradu. “Mali čovječe! Ne mogu reći da ne uživam u tvojoj pohvali, no ja sam star i umoran čovjek. Nastaviš li nabrajati sve pametne ljude koje znaš, to bi moglo potrajati, budući da si tek zagrebao po antičkoj Grčkoj!”.
* Punih šesnaest godina imao je aferu s udanom ženom, briljantnom književnicom i znanstvenicom Émilie du Châtelet. Jedan od filozofovih suvremenika ovu je vezu okarakterizirao kao “tajnu za koju ama baš svi znaju”. Voltaire je imao još nekoliko dužih veza – uključujući onu s vlastitom nećakinjom Marie-Louise Mignot – no bračni jaram niti jedna mu nije namaknula. Kako je svojedobno ustvrdio, “pečat na papiru najefikasniji je ubojica ljubavi”.
* Voltaire se zajedno sa svojim prijateljima basnoslovno obogatio igrajući godinu dana francusku državnu lutriju. Zajedno sa svojim prijateljima postao je jedan od najbogatijih ljudi u Europi koji su svoj novac posuđivali vladajućim dinastijama. Voltaire i društvo formirali su udrugu i mjesec za mjesecom su kupovali gotovo sve srećke najmanje godinu dana. Naime, ukupan iznos nagrada bio je daleko veći nego mogući maksimalni iznos prihoda od prodaje srećaka. Tako je bilo moguće zarađivati na lutriji jednostavno kupujući sve srećke jer bi država isplaćivala više novca nego bi se njoj uplaćivalo kupnjom srećaka.
Smatra se da je Voltaire osobno zaradio čak i do pola milijuna franaka.
