Charles Baudelaire
Klice sjete, tjeskobe i bunta razaraše ga cijeloga života
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Francuski pjesnik Charles Baudelaire, najvažniji prethodnik gotovo svih preobražaja pjesničkog izraza od simbolizma do naših dana, rođen je 9. travnja 1821., a umro 31. kolovoza 1867. godine.
Tijekom samotnoga djetinjstva u rodnom Parizu i teške traume izazvane preudajom voljene majke u preosjetljivu Baudelaireovu psihu uvukle su se klice sjete, tjeskobe i bunta koje će bujati i razarati ga cijeloga života.
Sablazan i zgražanje koje je svjesno pobuđivao vrlo izazovnim, razuzdanim vladanjem u učmaloj građanskoj sredini zabavljeli su ga i nagonili da svoj takozvani sotonizam uvije u što izazovniju i skandalozniju pozu.
U umjetničkim krugovima Pariza, pogotovu boemskim, sklapa mnoga poznanstva, ali istodobno objavljuje i uspjele likovne recenzije, surađuje s književnim časopisima i prevodi Edgara Allana Poa, s kojim duhovno i estetski suosjeća.
Objavljivanje znamenite zbirke "Cvjetovi zla" godine 1857. donosi mu umjesto očekivane slave sudski proces zbog povrede javnog morala i nešto malo prolazne popularnosti izazvane tom bukom.
Među malobrojnim duhovima koji su shvatili da je Baudelaireova pjesnička zbirka otvorila nove i neslućene vidike i mogućnosti razvitka poetskog izraza bio je i njegov suvremenik Viktor Hugo.
Vrijeme je postupno ispravilo greške pjesnikovih suvremenika, koji su u mlađem naraštaju uvidjeli svu novinu Baudelaireova izraza, osjetili magičnu moć njegovih simbola, sugestivnost metafora što se tajanstveno poigravaju čulima i razumom.
Malo je pjesničkih zbirki koje su tako odlučno utjecale na razvitak modernog pjesništva kao Cvjetovi zla. U njima je Baudelaire zapravo želio dati nov osjećaj ljepote, koji je njemu samom omogućio da otkrije nepogrešivi izraz vlastite duše.
Duboko je vjerovao da ona svoju vlastitu domovinu nalazi tek s one strane vidljivog i mogućeg, u duhovnome.
Njegova poezija duguje svoju trajnost i punoću jedinstvenoj jasnoći jezika i njegove boje, ali Baudelaireova najveća slava ipak je u tome što je iz njegova djela izravno poteklo nekoliko velikana svjetske poezije poput Verlainea, Malarmea i Rimbauda.
