Knjiga koju bi institucije BiH trebale dati svakom građaninu na čitanje

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Fraktura me razmazila jer čitam samo najbolje, rekla mi je jedne prilike Helena Smolčić, voditeljica knjižare ove nakladničke kuće u Zagrebu. Ova se njena rečenica, tako lako izrečena u neobveznom razgovoru, mnogo puta, u mom slučaju, potvrdila.

Prošle godine, u veljači, na američkom tržištu objavljen je roman “Apeirogon” irskog književnika Columa McCanna. Nepunih godinu dana kasnije, pred nama je taj “hibridni roman” kakvim ga je autor sam ocijenio, u prijevodu Katje Grcić i Frakturinoj nakladi. O toj je razmaženosti riječ: McCannov roman u hrvatskom prijevodu objavljen nedugo nakon prvog izdanja na engleskom jeziku. 

Radikalna empatija

Colum McCann je rođen 1965. godine u Dublinu gdje je na Institutu za tehnologiju  studirao novinarstvo, a potom se ’86. preselio u SAD. Danas živi u New Yorku, objavio je sedam romana koji su prevedeni na preko četrdeset jezika. Veliko je svjetsko književno ime čije je najpoznatije i djelo s najviše nagrada roman “Neka se veliki svijet vrti” iz 2009. godine za koji je dobio dvije izuzetno ugledne nagrade – američku National Book Award i International IMPAC Dublin Literary Award. U njegovoj biografiji važno mjesto zauzima i humanitarni rad – suosnivač je neprofitabilne globalne organizacije Narattive 4 čija je središnja ideja da je jedina prava demokracija koju imamo pripovijedanje jer prelazi granice, klase, spolove, sve razlike.

McCannov “Apeirogon” je roman koji demonstrira ne samo izuzetnu moć i snagu pripovijedanja, nego i ono što sam pisac naziva – radikalnom empatijom.

Strukturiran je kao 1001 pojedinačno poglavlje, nadahnutom knjigom arapskih bajki i anegodota “Tisuću i jedna noć”, jer kao što Šeherzada, iz noći u noć priča kako bi odgodila vlastitu smrt, tako McCann ustvari, iz stranice u stranicu, stvara svjetove u kojima još uvijek ima smisla živjeti, u kojima sve još uvijek nije izgubljeno. Neka su poglavlja  duge ispovijesti, a neka tek kratke napomene kako je “ovdje geografija sve”. Aludirajući na “Tisuću i jednu noć”, ustvari, održava beskonačnost komplikacija koje čine svakodnevni život ljudi koji žive u Svetoj Zemlji, ali i beskrajnu tugu s kojom, svatko od njih, na svoj način i zbog svojih uzroka i posljedica, živi.

Život se lakše gubi nego nastaje

I zaista, nigdje na Zemaljskoj kugli, geografija nije ‘sve’ koliko je to u tih nekoliko tisuća kilometara gdje se spajaju i razdvajaju Izrael i Palestina. Ondje gdje su počeli svijet i civilizacije, u toj točki iz koje se širilo Abrahamovo trovjerje, u zemlji njegovih potomaka, zbog vjere, uvjetovane geografijom, i geografijom uvjetovane vjerom, život se lakše gubi nego nastaje.

Apeirogon je velika priča, inspirirana stvarnim prijateljstvom Basamma Aramina i Ramija Elhana. Basamm je Palestinac koji je kao dječak zbog bačenih kamena i granate na pogrešno mjesto i izvješene zastave, završio u zatvoru. Odrastao je u zatvoru, vjerovao u ispravnost svoje borbe i moralnost cilja. Jedne večeri, na TV-u je bio dokumentarac o Holokaustu. Bassam u Holokaust nije vjerovao. Naprotiv, bio je siguran da Židovi lažu, manipuliraju, dodaju brojke žrtava. Mislio je da su Dachau, Auschwitz i Treblinka čiste izmišljotine.  Kad nije vjerovao, onda je bio sretan što ih je Hitlerova vojska toliko poubijala. U nekom čudnom trenutku, kako to već biva, kad čovjek više nema u što pogledati, pa se zagleda u sebe, Bassam je shvatio da se Holokaust dogodio i pitao se kako se i odakle toliko zlo rodilo. Ubrzo je shvatio i priznao sam sebi, za Palestinca s takvom prošlošću, jednu izuzetno veliku stvar – i Židovi su ljudska bića.

Rami Elhana, Izraelac, sudionik tri velika izraelsko-palestinska rata, grafički dizajner, koji je nakon svih ratova želio samo miran život, obitelj i svakodnevnu sreću ispunjenu rutinskim obavljanjem uloga oca, supruga, zaposlenog muškarca.

Bassamova kćer Abir, ubijena je s 10 godina. Ubio ju je pripadnik izraelske vojske. Ramijeva kćer Smadar ubijena je s 13 godina. Ubio ju je bombaš samoubojica.

Zločin geografije

Rami je borac protiv okupacije. Nurit Peled-Elhanan, njegova supruga je kći velikog izraelskog generala Mattija Peleda, nagrađivana filologinja, sveučilišna profesorica na čijim su predavanjima uvijek redovi za ulazak, mirovna i društvena aktivistica. Otac joj je potpisnik famozne Deklaracije o neovisnosti 1948. godine.  Bori se protiv (pre)okupacije. I jedno i drugo na Dan sjećanja, kada u Izraelu sve stane, u znak sjećanja na sve poginule od palestinskih i inih grupa, ustaju. Kada joj je kćer ubijena, Nurit nije šutjela, nego je tjednima nakon smrti svoje kćeri, novinarima govorila da je politika izraelske vlade odgovorna za čin bombaša samoubojice. I nju su, kao i supruga Ramija, radikalni desničarski i cionistički krugovi, nazivali Židoarapkinjom, izdajnicom, nevjernicom, prijetili i psovali.

Salwa Aramin, Bassamova supruga, majka šestoro djece šutljiva je i misteriozna žena. Za Bassama se udala mlada, s nešto više od 20 godina. Tradicionalna je, obična žena koja navečer, nakon što je obavila sve kućanske obveze, sjedi na balkonu i liječi se pušenjem nargile. Novinari joj u kuću jesu dolazili, primala ih je, kuhala im i spremala večere, ali nikada nije htjela govoriti. Nije htjela spektakl, ali znala je da će njenu tugu staviti u politički kontekst, da žele njenu fotografiju s hidžabom. Salwa je znala da im je zanimljiva jer je muslimanka, Palestinka, a smrt njene kćeri je, kako kaže, “zločin geografije” jer “ovdje je geografija sve”.

Apeirogon nije roman radnje, nego bivanja i osjećanja. Bivanja u prostoru Svete Zemlje, njenih trajnih i vječnih napetosti, političkih, vojnih, društvenih i svakih drugih prelamanja i lomova.

Talog iskustva

Na prijedlog sina Elika, inače dobrovoljca Izraelske vojske kojeg je zapovjednik motivirao odlaskom u bitku, podsjećajući ga tko mu je i kako ubio sestru, Rami se pridružio Borcima za mir – aktivističkoj grupi. Od 2007. godine musliman iz Palestine i Židov iz Izraela zajedno su putovali svijetom, držali tribune i radionice, davali intervjue, govorili u dokumentarnim filmovima, o tome što su doživjeli i zašto vjeruju da je miran završetak okupacije, ne samo moguć, nego i nužan, što prije.

Umjesto da jedan drugog mrze iz dna duše, priželjkuju smrt narodima kojima obojica (ne) pripadaju, Bassam i Rami čine potpuno suprotno. Sastaju se i razgovaraju, obilaze svijet i uvjeravaju ljude diljem planete, da, ne samo da su ratovi besmisleni, nego da moramo pokušati razumjeti druge i njihovu patnju. Da nam se, nažalost, vrlo često moraju dogoditi iste ili slične stvari, da bismo mogli razumjeti. Bassam i Rami, obojica trajno oštećeni i nesretni očevi, čije su kćerke ubijene jer su se našle u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu, a u tom je prostoru svako vrijeme i mjesto pogrešno, svijetom, ustvari, pronose najljepšu moguću evanđeosku poruku – radikalnu empatiju i emocionalno zajedništvo.

McCann je ovim porukama u romanu stvorio šansu, preko svojih nefikcionalnih likova u fikcionalnoj prozi, za bolji svijet i društvo. I nije to tek puka tlapnja, želja naivčina ili jeftina floskula nego istinska vrijednost koju svi u sebi već imamo, samo je moramo pronaći  ispod naslaga frustracija, tjeskobe i golog taloga iskustva.

Beskonačno

U ovom romanu, istodobno, kao i na tom prostoru, sve počinje i ništa ne završava, pa tako, uz priče Ramija i Bassama, upoznajemo pokušaj života kakav se vodi iza Zida, kontrolnih punktova, sigurnosnih i policijskih upozorenja. Upoznajemo život i svakodnevicu ljudi čije dijete može umrijeti u kolima Hitne pomoći jer ona ne smiju proći granicu koja dijeli Izrael i Palestinu bez odobrenja gotovo najvišeg državnog vrha. Umjetnike koji su dolazili u Jeruzalem i pokušavali svojim performansima prirediti trenutke mira svima poput šetača koji je preko visoke žice prešao iz Palestine u Izrael. Izraelske vojnike koji su izgradili igralište u spomen na Abir, ubijenu djevojčicu unatoč riziku da su zbog tog i sami mogli umrijeti i to voljom i snagom i jednih i drugih. Život kakav jest – stvaran, kompleksan, višeslojan i ljude koji žive u jednoj podijeljenom duboko zaraćenom i neprijateljskom povijesti, često nesvjesne, koliko toga zajedničkog, ustvari, dijele.

Pitanje koje, McCann, ovim romanom, postavlja je i to što vodi do besmislene smrti i tko su sve žrtve?

Je li bombaš samoubojica koji se raznio ustvari žrtva vlastitih zabluda i manipulacija bolesne i razorne ideologije koja mu se u jednom trenutku života učinila kao ispravna? Ili je žrtva izraelski vojnik koji je ubio palestinsku djevojčicu jer je mislio da su ga napali demonstranti koji bacaju kamenje? Je li majka izraelske djevojčice žrtva jer joj vlada njene države na svaku obljetnicu šalje poklone i prisjeća se “žrtve njene kćeri za državu” kao da je sama izabrala biti na tom trgu i čekati da je ubiju?

Riječ je o beskonačnom broju pitanja, motiva, uzroka, faktora. Kako i sam naziv romana kaže – apeirogon – poligon sastavljen od beskonačno mnogo dijelova, zapravo, krug. U tom krugu su žrtve svi. Jer tolike geografske, povijesne, političke, društvene i medijske okolnosti, vode u besmisao, u besmislenu smrt. I taj se krug nikad ne zatvara.

Krug mržnje i besmisla, nažalost, nije rezerviran samo za izraelsko-palestinski prostor. Živimo ga i mi u BiH, krug koji se nikada ne zatvara. Svaki put otkako bh. političari spominju rat i sukob kao izlazak iz krize u koju smo zapali, dogodi mi se ovo, McCannovo ‘stezanje u prsima’. 

Ova knjiga je potvrda da nam je književnost jedina izvjesnost u ovim neizvjesnim vremenima. Voljela bih kada bi institucije, i državne i entitetske, kupile dovoljan broj primjeraka ove knjige i podijelile je svim ljudima koji u BiH žive. A još više svim strancima koji o njoj odlučuju. Naivno, znam.