Lujanović za Bljesak.info: Sjećanje je najveći blagoslov i najveće prokletstvo

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Nije mi Gloria Lujanović ni trebala odgovoriti na pitanje je li 'Srce zemlje' njezino srce. U svakom retku njezine druge knjige, baš kao i u prvijencu 'Otac', ispisano je srce koje krvlju ispisuje zaboravljenu i zanemarenu krv Središnje Bosne.

Iako u knjizi, u kojoj piše o svojem novinarskom pozivu koji ju je pozvao istraživati ono o čemu mnogi nisu marili, Lujanović navodi kako je pisanjem u medijima o ratu u Središnjoj Bosni ''pokušala odgovoriti, i sebi i drugima, na pitanje što im se, zašto i kako uistinu dogodilo''.

Odgovore na pitanja zašto i kako teško da ćemo dobiti i razumjeti a kroz knjigu Lujanović, bez imalo stida, govori kakav je rat u njoj izazvalo pisanje o strahotama rata.

Ova knjiga, ma koliko je netko smatrao malom bilješkom unutarnje borbe, veliki je dokument o jednom vremenu, o bezbroj sudbina od kojih su neke ispričane samo u njezino pero dok će neke zauvijek ostati prešućene.

''U užasu sam se rodila, u drugom užasu odrastala, a jedan još uvijek nosim u sebi i sa sobom'', piše Lujanović u 'Srcu zemlje'.

U njemu, uz njezin unutarnji užas izazvan užasima i put od prvog novinarskog slova do prvih trauma od odzvanjanja rata kroz eho ispričanih sudbina, možete iščitati u fusnotama i činjenice o stradanjima u Lašvanskoj dolini što knjizi daje i dokumentarističku vrijednost.

Lujanović u intervjuu za Bljesak.info govori kako je ovu knjigu pisala a da nije bila ni svjesna da je piše kao i da nekada pomisli kako ''ovo nije sve, da ovo još uvijek nije ta knjiga'' i da tek treba napisati sve ono što je u nju uraslo kroz istraživanje sudbina i pisanje o nečemu od čega su mnogi, s obje strane, bježali.

Bljesak.info: Nakon poeme 'Otac', objavljuješ esej ili kako ti kažeš knjigu ispovjedne proze i poezije. Obje vrlo intimno govore o borbama protiv vlastite opsesije, a to je istina o ratu ili barem skretanje pozornosti na krik onih koji se ne čuju, ali i o borbama drugih s tvojom borbom. Koliko je bilo teško razgolititi te borbe, ali i prešućene sudbine o kojima se ne govori ne zato što je rat davno prošao nego zato što se o njima nikada nije govorilo?

LUJANOVIĆ: Ja ni do danas zaista ne znam kako je došlo do toga da rat postane moja tema. Bilo je jako teško; to su jako mučne i velike stvari, nije svejedno sjediti pred nekim dok ti objašnjava kako su mu ubijena djeca. Te sudbine, da budemo posve iskreni, nisu bile zanimljive, jer su u pitanju hrvatske žrtve, pa još tamo negdje u srednjoj Bosni. Sve je to onima koji su na postratnim traumama profitirali bilo nevažno, daleko.  

Bljesak.info: U jednom dijelu knjige kažeš kako mrtvi govore kroz tebe. Je li lakše kada mrtvi govore kroz tebe kao kroz novinarku ili kroz književnost?

LUJANOVIĆ: Lakše je, naravno, kada govore kroz književnost, ali je, u tom smislu, i odgovornost veća. Ne smiješ povrijediti te ljude, čak ni mrtve ih ne smiješ povrijediti. Ne smiješ ih iskoristiti, patetizirati. Mrtvima moraš čuvati dostojanstvo.

Bljesak.info: Kažeš kako su ljudi veći od rata pa i kako je i mrtav čovjek veći od rata. Je li to lekcija koju mi na ovim prostorima, kunući se svatko u svoje ljubavi i svoje bogove, nikako da naučimo?

LUJANOVIĆ: Vjerujem da jest. Kod nas se nažalost parazitira na mitovima o časnim i moralnim ratovima, ratovima koji se nisu mogli izbjeći, ratovima koji su nam nametnuti. Nijedan od ova tri naroda nije se oslobodio toga. Svi su bili, i žrtve i agresori, i kada bismo, samo malo više vremena uložili u to, da prihvatimo da je i onaj koji je naš 'neprijatelj' bio u životnoj opasnosti, da je izgubio nekog samo zato što se taj netko pogrešno zvao u nekom trenutku, bilo bi nam lakše. Ali od tog nema, čini mi se, ništa. Svima je lakše ovako. Teško je pojedincu, kamoli kolektivima, uroniti u drugog čovjeka, u njegovu traumu, u njegovu bol. Ljudi nemaju razumijevanja za druge dok čekaju na blagajnama u velikim trgovačkim centrima, ne da im se čekati da netko spremi namirnice u vrećicu. Uznemire se, negoduju. Kamoli da se upuštaju u ovakve stvari.

Bljesak.info: U knjizi pišeš kako si se mrtvima bavila radi živih. Jesu li živi svjesni ratom obesmislenih smrti mrtvih?

LUJANOVIĆ: Nisam sigurna jesam li prava osoba da bih odgovorila na ovo pitanje. Vjerujem da većina ljudi u BiH koja je nekog u ratu izgubila jest svjesna toga, ali ta većina u tišini pokušava sastaviti krhotine života i danas.

Bljesak.info: U jednoj pjesmi sam prepoznao sudbinu jedne svoje prijateljice koja nikada nije previše govorila o ratu. Misliš li da mi o ratovima govorimo na pogrešan način?

LUJANOVIĆ: Ne znam uopće koji bi to bio ispravan način. Recimo, sve sudske presude koje sam pročitala, a koje se odnose na opsadu Sarajeva, ne govore ni najmanje dobro o tome onako kako govore Jergovićeve, Ovčinine knjige. Književnost može senzibilizirati, može nas potaknuti da pružimo ruku drugom čovjeku, može nam pomoći da lakše razumijemo i sebe i druge i svijet, i sve ono zbog čega smo i danas takvi. Da nema, recimo, romana Darka Cvijetića neki bi i danas živjeli u blesavom uvjerenju da je tih devedesetih svaki Srbin htio samo ubijati Bošnjake.

Bljesak.info: Pišeš kako se tvoj život ''računa'' prije i poslije rata. Možeš li reći da će se sada računati na prije i poslije ove knjige?

LUJANOVIĆ: Ne moj život, nego život moje obitelji. 'Srce zemlje' sam pisala, i onda kad nisam bila svjesna da ga pišem. Ono je uvijek bilo u meni; toliko razgovora s preživjelim žrtvama rata, toliko obilaska stratišta, toliko tuđih tuga, trauma i boli, s kojima, htio ne htio, nekako 'suživiš', da pomislim, da ovo nije sve, da ovo još uvijek nije ta knjiga, da tu neku knjigu tek trebam napisati, da je neću moći, neću znati napisati.

Bljesak.info: U jednom intervjuu rekla si kako ti je ova knjiga oduzela dosta života. Je li ovo, kako ga nazivaš, naricanje, uspjelo zatvoriti jedno poglavlje? Može li se ono zatvoriti?

LUJANOVIĆ: Najveći blagoslov i prokletstvo, istodobno, je to sjećanje. To prokleto sjećanje. U jednom sam trenutku, u Zagrebu, zaboravila sve činjenice. Sve detalje iz presuda, izjave svjedoka, ratnu statistiku. Ali nisam, i nikako ne mogu zaboraviti te ljude, mjesta gdje smo se sretali, to kako sam se osjećala, i taman kad se oslobodim, kad mi se, samo učini, da je to daleko iza mene, negdje se opet to probudi i onda naviru ta sjećanja. Kad imaš dvadeset i dvije godine, tek počinješ raditi, slušaš ih kako pričaju da su preživjeli strijeljanja, upiješ svaku riječ, svaki pogled, gestu. Pred tobom stoje istinski heroji, ljudi koji su pobijedili smrt onda kad se nitko ne bi kladio na život. Da sam to radila s pedesetak godina, s puno više životnog iskustva, sigurno da se ne bih s njima tako povezala. 'Upila' sam u sebe njihove traume, muke. Ali nisam znala drugačije, nisam znala da se to tako ne radi. Nisam znala da treba postojati distanca. Zato sam i rekla 'naricanje'. Ja sam imala potrebu te ljude oplakati, oprostiti se s njima. Morala sam tu tugu nekako procesuirati.

Bljesak.info: Kažeš u knjizi kako ti je književnost prva, vječna i najveća ljubav. Što čitaš, što pišeš i kakva je književnost ili književnosti u čije police si već stavila dvije knjige?  

LUJANOVIĆ: Duboko vjerujem u katarzu, duboko vjerujem u čovjeka i čitam takve knjige. One poslije kojih više neću biti ista. Zato obnavljam klasike, zato, prije svih, Danilo Kiš, Amos Oz, David Grossman, Ljudima Ulicka, Annie Ernaux.