Marina Cvetajeva: Pjesnikinja kojoj je redovito venulo cvijeće

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Marina Ivanovna Cvetajeva (Cvetaeva), ruska pjesnikinja iz prve polovine 20. stoljeća, rođena je na današnji dan, 8. listopada 1892. godine, u ruskoj intelektualnoj obitelji.

Pozornost je privukla već prvom zbirkom Večernji album (Večernij al’bom, 1910), a portal "Ruska riječ" uvrstio je Cvetajevu na listu 20 najznačajnijih ruskih pisaca i pjesnika 19. i 20. stoljeća.

Pjesnikinja je u Rusiji drugovala s Osipom Mandeljštamom i drugim pripadnicima avangarde, ali je 1922. godine otišla u emigraciju, prvo u Prag, a od 1925. boravi u Parizu.

U njezinoj biografiji stoji da se dopisivala s Borisom Pasternakom u to vrijeme, pisala je pisma već pokojnomu R. M. Rilkeu.

Emigrantska sredina nije pokazivala sklonost prema avangardi te se Cvetajeva kasnije vratila u Rusiju, 1939., a svoj krajnji pesimizam te godine izriče u stihovima u povodu nacističkog zaposjednuća Češke.

Očito potpuno slomljena, 31. kolovoza 1941. godine, u ratnoj evakuaciji književnika, počinila je samoubojstvo. Nakon 1956. njezine se pjesme ponovno pojavljuju u tisku, a napokon je stekla priznanja i u inozemstvu.

"Svojim naglašenim retoričnim lirizmom, razbijanjem metričkih shema, ženskim buntovnim erosom, ali i neprihvaćanjem društvenog ustroja, zauzela je osebujno mjesto u ruskom pjesništvu XX. st. Ugledajući se na rusku liriku XVIII. st. (G. R. Deržavin), Cvetajeva usavršava Zanat (Remeslo, 1923), fakturu stiha i obnavlja leksik smionim konstrukcijama.

Lirski joj je subjekt često »kostimiran«, pri čemu se služi i motivima grčke tragedije (dramski tekst Fedra). U satiričkoj poemi Štakoraš (Krysolov, 1925–26), temeljne motive nalazi u njemačkoj pučkoj legendi. Pjesme pak posvećene Bijeloj gardi u građanskom ratu (Labuđi stožer – Lebedinyj stan; poema Prokop – Perekop), objavljene su u cijelosti tek 1957. i 1967", navedeno je u Hrvatskoj enciklopediji.

Nisam znala da sam poeta

Mojim pjesmama, nastalim tako rano,
Da nisam ni znala da sam – poeta,
Što su buknule kao mlazovi iz fontana,
Kao iskre iz raketa.
Što su navrle kao vražići u hrpi
U svetišta sna i tamjana, -
Mojim pjesmama o mladosti i smrti,
- Nečitanim pjesmama! –
Razbacanim po prašini u dućanima
(Gdje ih nitko nije uzimao i ne uzima!),
Mojim pjesmama, kao skupocjenim vinima,
Kucnut će njihov čas.

(Prepjev Dubravka Dorotić Sesar)

Povijest o Sonječki

U najtežoj godini svog života, godini građanskog rata i masovne gladi, neimaštine i radikalne političke marginalizacije kulture, u sovjetskoj 1919. godini, pjesnikinja Marina Cvetajeva susreće prijateljicu svoje duše, glumicu američkog porijekla imenom Sonja Holliday (rusko pisanje: Gollidej).

"Relacija ostaje duboko obilježena visokom teatralnošću međusobnog obožavanja, obostranog simboličkog „podizanja na pozornicu“ (pijedestal), pri čemu Cvetajeva kao kasnija zapisničarka ovih susreta objavljenih u autobiografskoj prozi Povijest o Sonječki (1937.) jako pazi da imamo na umu kako je teatar kao institucija „srce (svega) lažnog“, dok je izvedba poezije, kako kaže, „neprestano izlaženje iz kruga“, „neprestani centar“ življenja/igranja/kovanja smisla", piše Nataša Govedić.

Sitno tijelo glumice, koju svi zovu deminutivom „Sonječka“, dvojničko je tijelo unutarnjeg glasa pjesnikinje, do te mjere blisko autorici da Cvetajeva (1919. godine u Rusiji već afirmirana kao značajna, akoprem i kontroverzna pjesnikinja, koja iza sebe ima studij književnosti na Sorbonni i privatno obrazovanje na njemačkom, francuskom i talijanskom jeziku) počinje pisati recitativne dramske poeme i stihove eksplicitno za Sonjin glumački glas, iz potrebe da se čuje kroz Sonječku i njihovu zajedničku publiku.

Sonječka je, dakle, za Cvetajevu utjeha umjetnosti i protuteža ratnom nasilju i lijek za privatne usamljenosti. Obje uživaju u romantizmu Puškina i Werthera, ali obožavaju i Dostojevskog, susrećući ga podjednako u scenski uprizorenim Bijelim noćima, podsjeća Govedić.

U duši mi oseke i plime

-"U duši su vam oseke i plime!"
To rekao si, mudar i dosjetljiv!
Zar možeš ti, na vrijeme neosjetljiv,
za jedan sretni tren osuditi me?
Što nosi već minuta koja slijedi?
Čija je slika u snu sve do jutra?
Veseo dan, a tužna noć već sutra...
Zar suditi za nešto? Što to vrijedi?
O, kako možeš! O, kako ste ime
"bjesovi" bijelim jedrima vi dali?
Pa shvatio si sam...i vi ste znali:
U duši su mi oseke i plime!
(1910.)

(Prepjev Dubravka Dorotić Sesar)

Nije prihvatila crvenu revoluciju

Politički, Cvetajeva je uvijek na strani poniženih i uvrijeđenih, bijednih ljudi, nikad na strani pobjednika, dakle jasno je da nije na strani crvene revolucije.

Nipošto ne odobrava uništavanje „buržoaske kulture“ i uopće podjelu kulture na nepoželjnu aristokratsku i propisanu pučku (ona slijedi obje, baš kao i Majakovski, čije samoubojstvo Cvetajeva kasnije smatra pravim krahom revolucionarne ideje), kao što ne pristaje ni uz prezir prema „buržoaskim knjigama“, niti uz sustavni, agresivni anti-intelektualizam partijaca i stav da staru kulturu treba pregaziti, a novu graditi „ispočetka“.

Pobuna kojoj se u početku divila, pobuna koju smatra i obavezom pjesnika, pred njezinim se očima pretvara u „revolucionarni konformizam“.

Pri tom je Cvetajeva udana za Židova i dragovoljca Bijele armije, Sergeja Efrona, kome se od 1917.-1920. godine trag gubi na frontu. Tek se 1922. godine Cvetajeva i Efron ponovno sastaju u emigraciji, gdje dobivaju još jedno dijete, sina Georgija, od milja zvanog Mur.

S vlastitom dušom me ljubav veže

Nije krv – kroz žile sunce teče
I već smeđom bojom ruka sja.
S vlastitom me dušom ljubav veže,
Sama sam i sretna sam.
Čekam cvrčka da zagudi malo,
Iščupam i grickam tanku vlat…
Osjetih tad snažno, tako jednostavno
Da je život tren i kuca sat.

(Prepjev Radomir Venturin)

Sama s dvije kćeri

Sudbina ju je 1919. godine u Moskvi osudila na tešku oskudicu, a živjela je sama s dvije kćeri, sedmogodišnjom Arijanom i dvogodišnjom Irinom.

U jednom trenutku njezina materijalna oskudica postaje toliko opresivna da daje obje kćeri u sirotište, nadajući se da će ih tamo bolje hraniti. Mlađa kćer Irina nije preživljava 1919. godinu. Kroničari zapisuju da je pjesnikinja bila toliko pokošena smrću kćeri da nije bila u stanju doći na sahranu.

Jedna od ruskih legendi o Marini Cveataevoj glasi da ju je u tom periodu netko pokušao opljačkati, ali kad je lopov ušao u njen stan i vidio u kakvoj bijedi živi, sažalio se i ostavio joj novac na stolu. „Ne znam užasniju sudbinu od sudbine Marine Cvetaeve“, napisala je memoaristica Nadežda Mandeljštam.

Ruskoj inteligenciji ne treba dugo da pragmatično shvati kamo vodi realizacija ideje komunizma (uz koju su mnogi prvotno pristajali), niti da u gigantskim tvornicama koje niču po Rusiji prepozna nove piramide u koje će biti ugrađena nova tijela „oslobođenih“ radnika, novih žrtvi megalomanskih projekata.

Ne samo da jedan dio ruske inteligencije dvadesetih godina samovoljno odlazi u egzil, nego je još veći broj kritičkih intelektualaca protiv svoje volje „ukrcano“ na filozofske i literarne vlakove kojima su izbačeni iz zemlje, prepuštajući je teškim čizmama „jednakosti“ progona i novog elitizma crvene buržoazije.

Nota bene: Rusija se nikada nije oporavila od ovog progona svoje kritičke inteligencije, barem ako vjerujemo piscima koji su je gledali iznutra i izvana, kao Nabokovu, Brodskom, Aksjonovu, Sokolovu.

Međutim, Marina Cvetajeva u inozemstvu u kojem boravi od 1922. godine ne prolazi ništa bolje nego u Rusiji – njena apartnost u mišljenju i sustavna nesklonost klikama udaljava je i od ruskih egzilanata u Pragu, Berlinu i Parizu. Nigdje ne može naći stabilan posao, još manje adresu na kojoj bi se mogla skrasiti i opustiti od života u bijegu.

Molitva

Bože moj! Kriste! Učini čudo
U zoru, sada, u ovaj tren!
Daj mi da umrem dok je moj život
Ko knjiga preda mnom otvoren.
Mudar si, nećeš mi reći strogo:
„Nije još vrijeme, strpi se!“
Ti si mi dao svega i mnogo!
Ja hoću odmah – sve putove!
Sve hoću: moja ciganska duša
Želi se boriti uz pjesme oj,
Za svakog trpjet dok orgulje sluša,
Poput amazonke hrlit u boj;
Čitati što nam zvijezde sude,
Voditi djecu naprijed kroz mrak…
Da svaki dan prošli -  legenda bude,
Da svaki dan bude -  do ludila lak!
I križ, i svilu, i kacigu volim,
Slijed sekundi – dušu- ne smijem strt…
Uz djetinjstvo divno daj mi još, molim:
U sedamnaestoj godini -  smrt!

(Prepjev Antica Menac)

Sonječka kao trag u snijegu

Na koncu, Marina Cvjetajeva je svoj život, čini se, ponajbolje opisala "romanom sa Sonječkom", a Sonječka Holliday je za Marinu idealna, što će reći platonska prijateljica.

Cvetajeva jedan krug pokušaja opisa Sonječke ovako zaključuje: Dickens u transkripciji ranog Dostojevskog, dok je Dostojevski još bio Gogolj: to je moja Sonječka!

Kroz čitav tekst Cvetajeva, međutim, nastavlja tematizirati težinu imenovanja Sonječke i težinu imenovanja samog prijateljstva, najčešće daktilografski hvatajući uskličan, poetski jezik svoje prijateljice i bilježeći mnoge Sonjine privatne monologe, kao da oni najbolje ilustriraju i oprimjeruju razloge autoričine fascinacije.

Kraj prijateljstva glumice i pjesnikinje je šekspirijanski: nakon godine dana, Sonječka nestaje.

Naglo odlazi na glumačku turneju, još šalje Cvetaevoj nekoliko pisama o svojoj beskonačnoj vjernosti, a onda se vraća u Moskvu i bez ikakvog objašnjenja prestane dolaziti u posjete Cvetaevoj, kao da ju je putovanje odnijelo u nepovrat.

(Izvori: "Dvojnice i njihove groznice: Cvetaevina metoda prijateljstva", N. Govedić, Vox Feminae i Hrvatska enciklopedija).

U raju

Uspomene bude u grudima sjetu,
Plakat ću za zemaljskim i u rajskom gaju,
Starih se riječi ni pri novom susretu
Neću odreći ni u raju.
Gdje snovima lete anđeli u stroju,
Gdje su harfe, ljiljani, dječji zbor u sviti,
Gdje sve je mir, ja ću u nespokoju
Tvoj lik loviti.
S osmijehom ću pratit čuda rajska,
Drugačija nego nevino-stroge djeve,
Pjevat ću, tuđa i zemaljska,
Zemaljske napjeve.
Uspomene bude u grudima sjetu,
Dolazi tren kad suze ne staju,
Ni tu ni tamo - ne treba se nadati susretu,
Nećemo se za nj buditi u raju.

(Prepjev Ludwig Bauer)