Prikaz knjige
Mikrosvijet Adnana Žetice – sav od očaja i gorčine, kao i svaki pedalj naše zemlje
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Na kraju pjesničke zbirke “Sve ono što u džepove nije moglo stati“, autor Adnan Žetica, napominje čitatelja da određene pojmove nije htio objašnjavati kroz formu nekakvog leksikona, enciklopedijskih objašnjenja, jer vjeruje da je poezija razumljiva na razini slike i osjećaja, što je, piše, jedino na kraju važno.
I zaista, nije bilo potrebe za dodatnim objašnjenjima pojedinih riječi i fraza svojstvenih govoru hercegovačkih Bošnjaka jer ne samo da su slike, koje Žetica stvara s velikom strašću, žive i autentične, osjećaj je zajednički i može biti zajednički svima nama čije su obitelji preživjele posljednji rat u BiH.
Žetica poeziju vidi u motivima svakodnevnog života, očito je aktivan šetač i još bolji promatrač, i sebe i drugih oko sebe. Jer, što dulje promatra djecu kako se igraju na memorijalnom obilježju, pretpostavljam, hercegovačkih Bošnjaka poginulih u sukobima s Hrvatima ili Srbima, ili umirovljenicima u staračkom domu koji sjećanje i pamćenje više zbog demencije i Alzheimerove bolesti ne služi, on ustvari promatra sebe, vlastitu povijest, povijest vlastite obitelji – povijest vlastitog ja u prostoru i vremenu u kojem živi.
Zbirka “Sve ono što u džepove nije moglo stati“ objavljena je ovog ljeta, u nakladi sarajevskog Buybooka, pod uredničkom paskom Semezdina Mehmedinovića, što je nemoguće ne samo, ne primijetiti, nego ne osjetiti u ovim pjesmama. Kao da se na Žeticine pjesme, inače kratke i ubojite, bez suvišnih riječi, iako naslov knjige sugerira drugačije, spustilo ono poznato poetsko-prozno Mehmedinovićevo tkanje – od sjećanja, nostalgije, od zaborava.
Žeticine su pjesme iznimno bolne, traumatične, duboko zavičajne i ukorijenjene u jedan prostor i kulturu koju se nasilno htjelo maknuti iz Hercegovine u posljednjem ratu, kao što to u ratovima biva. Danas, toliko godina kasnije, treba preživjeti, ali i naučiti živjeti s tim bolom i sjećanjima. Potresna je to poezija koja nas upoznaje s prošlošću samog autora očito, nego i cijelog jednog naroda i njegovog kolektivnog stradanja. Žetica je, sigurna sam šetač, jer gotovo pa reporterski donosi izvještaj o stvarnom, svakodnevnom životu njegovih sugrađana. Vrlo precizno i bez imalo patetike, u stihovima nam donosi slike onih s društvene margine, slike vlastitog zavičaja u kojem više, skoro da i nema budućnosti, jer je prošlost toliko zaokupila, drži je kao taoca i nemoguće je više, čak ni onim najoptimističnijim, povjerovati da, ipak, postoji.
Prostor je to, u kojem Žetica bilježi, kao arhivar osjećaja, čini mi se, sva psihološka stanja ljudi koji u njemu žive: od depresije, posttraumatskog sindroma, tjeskobe, potpunog beznađa. Jer BiH danas i nije ništa drugo nego zemlja beznađa, zemlja tjeskobe i očaja u kojem se PTSP što ga je rat uzrokovao, osjeti čak i u travi i načinu na koji raste. O tome, zapravo, piše Žetica. Kako živi grad svaki dan, nakon što različite delegacije, odu s komemoracija i tragičnih obljetnica, ali piše tako autentično i istinito, da se taj bol može prenijeti na svaki pedalj BiH. Jer je svojstven svim narodima i svim onim, malenim mjestima velikih progona, ma tko bili progonitelji, ma čijeg jezika i vjere bili progonjeni.
Žeticin kolokvijalni govor, jezik bogat izrazima i lokalnim frazama, ne narušava, tu činjenicu da knjiga “Sve ono što u džepove nije moglo stati“ jednako vrijedi na prostorima gdje danas više skoro pa i nema Hrvata, Srba, Bošnjaka. Dovoljno je samo 'promijeniti' lokalizme i već ste tu: u gradovima u kojima vas i vaših obitelji zbog rata više nema. Osjećaj izgubljenog života u izgubljenom prostoru koji je nekada bio 'naš' je svugdje i svakome, nakon ratova, jednak.
Ipak, ne piše Žetica da dobije pravdu ili nekakvu potvrdu o tim ratnim događajima, nego piše jer vidi i gleda, jer pjesnik njegovog senzibliteta, njegovog oka, ne može to ne vidjeti, pa čak onda kad mu to i nije namjera, kada nije 's tim poslom' krenuo u šetanje. Što je 'ostalo' od ljudi nakon rata i uspijevaju li danas, živjeti izvan toga, pitanja su na koja Žetica, daje specifičan odgovor u pjesmi Posuđe:
Na šporetu šerpe otučene.
Tanjiri plitki i duboki.
Fildžani iz novog kompleta
Na tacni prave društvo starima.
Dok stari nekog po usnici ne porežu,
Već su i oni stari postali.
Ko čeljad za stolom:
Komplet nikako da se sastavi.
Žeticine pjesme pune su one gorčine, poznate i bliske svima u ovoj zemlji, koja je ostala nakon zadnjeg rata. Gorčine i tjeskobe koja ne da zaspati, koja se, kao 'ono crno' ispod noktiju zavukla i ne možeš je očistiti. Ta gorčina, iz dana u dan, samo raste i buja, kao Neretva nakon jesenskih kiša.
Knjiga “Sve ono što u džepove nije moglo stati“ traži hrabrog čitatelja: onog koji je spreman suočiti se s autorovim poetskim slikama, ne pobjeći pred tom bujicom gorčine, nego joj pogledati u oči, zastati, duboko udahnuti i krenuti dalje. Jer, živjeti se mora, čak i kada je teško. O tome, zapravo, sjajno piše Adnan Žetica. Onima koji čitaju, njegova će pjesnička zbirka, biti na noćnom ormariću. Najveća je šteta što oni koji bi i danas u BiH ratovali, uglavnom, ništa ne čitaju, pa će im ova knjiga ostati nepoznata. Njima je život kakav žive povratnici podno Žeticinog “Velesja“ nepoznat – jer njima nikada nije bilo teško, niti će biti. U otetoj zemlji, sve nas, od Save do Drine, drže kao taoce koji, baš kao u pjesmi Listopad:
Predizborni plakati
Padaju
S datim obećanjima.
Ostaju na stubovima
Jedino smrtovnice.
Glas o njima
I o slaboj ljetnoj kiši
Dva – tri dana će se čuti.
Monika Herceg: Žetici su pjesme prilazile
“Dok čitamo ovu sjajnu poeziju, dojma smo da su Žetici pjesme prilazile, a on ih je u tom susretu samo bilježio. Tako je Žetica napisao knjigu koja je obuhvatila cijeli jedan prostor u sadašnjem trenutku u isto vrijeme ispisavši njegovu, ali i vlastitu povijest.”
Adnan Žetica, nagrađivani bh. pjesnik mlađe generacije
Adnan Žetica (1980, Mostar), bosanskohercegovački je pjesnik. Sve ono što u džepove nije moglo stati je njegova šesta zbirka poezije.
Dosad je objavio sljedeće zbirke poezije: Ljudi poslovice, Čovjek koji je znao filipa latinovicza , Skica za bajku, Autentična povijest kućnog broja, te putopis u stihovima Velesje.
Dobitnik je Ratkovićeve nagrade za najbolji neobjavljeni rukopis mladih autora za 2008, nagrade "Aladin Lukač" za najbolji poetski prvijenac te nagrade univerzitetskih profesora na festivalu poezije u Trstu "Castelo di Duino" za pjesmu Sat. Žetica je bio jedan od osnivača i urednika na portalu za književnost i kulturu Strane iz Mostara.
Porodično okupljanje
Smrt izdaleka došla i na
Ulazna vrata donijela
Smrtovnice sa zelenim obrubom.
Poslije namaza bez ezana
U jeftinim avlijskim stolicama
Iskupili se meridijani.
Prebiru po sjećanjima ko
Nena po bajramskim haljinkama
Tražeći bombone paljivice.
U sjećanju
U sjećanju na dženazu džumhurovski kaput i osjećaj hladnoće.
Slike harema pored vode. Vjetra koji puše.
Kuća ispod harema na obali Bune koju zimi niko ne grije.
U sjećanju i osjećaj razumijevanja božije poruke:
Ne gradite kuće u kojima nećete živiti.
U sjećanju i polazak sa žalosti.
Sestra vraća knjigu, posljednju lektiru koju je pokušao pročitati.
Tvrdih korica knjiga.
Izdanje Svjetlosti.
Bijela.
Neotvorena.
Knjiga napravljena da traje duže od života.
U sjećanju i duga kašika za obuću u poludubokim cipelama.
Odlaže se knjiga na cipelar dok se šnjure vežu.
U sjećanju i namjera da se zaboravi.