Veliki intervju
Miljenko Jergović za Bljesak.info: Bosna nije Libanon, neće nestati, neće biti ni podijeljena
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Može li klasik, kakav je nesumnjivo, Jergovićeva zbirka priča ‘Sarajevski Marlboro’ biti ponovno napisan i kako? Trojica za Kartal, nova Jergovićeva zbirka priča, objavljena u nakladi Bodoni, novom brendu zaprešićke Frakture, nije ni nastavak ni remake Marlbora nego nova knjiga nove perspektive istog pisca, o novim ljudima i njihovim sudbinama u gradu, atmosferi i okolnostima za koje nitko ne bi volio da se više ikada ponove i dogode.
Miljenko Jergović, jedan od najvećih pisaca ovog dijela svijeta, jedan od najsnažnijih glasova europske književnosti, autor klasika, povodom nove knjige – Trojica za Kartal, podnaslovljene Sarajevski Marlboro Remastered, u intervjuu za Bljesak.info o književnosti i životu, o ljudima i biskupima, o Sarajevu i BiH, o sebi i o nama…
Bljesak.info: Gospodine Jergoviću, ovih je dana u nakladi Frakture, odnosno novog Frakturinog brenda Bodoni, objavljena vaša nova knjiga “Trojica za Kartal” s podnaslovom “Sarajevski Marlboro remastered”. Koliko je vam je bilo “teško” ponovno rekonstruirati taj jedan specifični svijet koji je nastao i živi u “Sarajevskom marlboru”?
JERGOVIĆ: Neobičan je to osjećaj, gospodična Glorija, kada se nađete pred samima sobom, onakvim kakvi ste bili prije skoro već trideset godina. Prvu priču iz originalnog “Sarajevskog marlbora” napisao sam u proljeće 1992, tamo gore na Sepetarevcu, dok su naokolo padale prve svibanjske granate. Nisam bio navršio ni dvadeset i šestu, i bio sam rastrgan između dva vrlo snažna dojma: da će ovo što se oko mene zbiva već sutra završiti, i da neće završiti nikad. Neće nikad, jer ću uskoro izgubiti glavu. I onda sam između ta dva dojma pisao priču za pričom. Uskoro, kada je postalo jasno da od mog predratnog svijeta neće ostati ništa, i kada se već činilo da će sve ono što mi je poznato i što je moje biti pretvoreno u prah i pepeo, te priče su mi počele bivati jedino Sarajevo, i jedini ja, koji će preživjeti. Ako se, pak, slučajno dogodi da iznesem živu glavu iz ovoga rata, u tim će pričama ostati sačuvano ono što zapravo jesam. Sav moj, da se tako izrazim, identitet. Kada je dvije godine kasnije taj “Sarajevski marlboro” u Zagrebu dovršen i objavljen, jedna od prvih primjedbi bila je: pa, ne može se o nečemu pisati u trenutku dok se nešto događa. Potrebna je povijesna distanca! Potrebno je da se i u čovjeku neke stvari probave, slegnu i sazriju! Nije književnost novinarstvo, pa da se odmah piše… Meni je sve to bilo glupo i besmisleno, nisam vjerovao u tu i takvu povijesnu distancu, i u to i takvo slijeganje dojmova. Ali dvadeset i sedam godina kasnije, kada sam bio već dvostruko stariji nego što sam bio tada, najednom mi se učinilo zanimljivim kakav bi bio “Sarajevski marlboro” kad bih ga danas napisao. I onda sam to i učinio. Pisao sam neke druge priče za onu nekadašnju knjigu. To jest, pisao sam knjigu kakva je mogla biti da sam preživio onaj rat iz 1992. i da sam doživio 2021.
Bljesak.info: “Sarajevski marlboro” bio je, po objavljivanju, a jednako, čini mi se i danas, europski književni hit. Vaša domovina i grad u kojem ste odrastali gorjeli su u plamenu. Danas, tridesetak godina kasnije, jesu li taj Jergović, ta Bosna i to Sarajeva u vama umrli, iščeznuli, je li taj svijet nestao?
JERGOVIĆ: “Sarajevski marlboro” doista je doživio, i još uvijek doživljava, ozbiljnu europsku i svjetsku recepciju. Izlaze novi prijevodi i nova izdanja, neki daleki mladi ljudi po europskim i američkim sveučilištima pišu seminarske radove i eseje, diplomiraju ili doktoriraju na temama “Sarajevskog marlbora”. Za tu knjigu dobio sam čak i jednu hrvatsku književnu nagradu. Bila je to Nagrada Gjalski. Dodijelili su mi je, valjda, brzopleto. Nisu promislili tko sam i što sam. Ali, sada bez šale, ta knjiga na neki je neobičan način ispunila ambiciju svoga autora. Jest, to što u njoj piše, to sam bio ja, i to je bio moj svijet. A kakav je sadašnji moj svijet, i tko sam u njemu ja? Što u tom svijetu predstavljaju Bosna i Sarajevo? Ako bismo na stvari gledali iz perspektive dnevnopolitičkih novosti i sarajevskih portala, moj svijet i današnji sarajevski svijet bili bi svjetlosnim godinama udaljeni. Ja sam, jezikom gradžanlijskih etničkih čistača i fašista s antifašističkih barikada na način Kujovićeva PEN-a, “bivši Sarajlija” ili “nekadašnji Sarajlija”. Ali ja mislim da je to kriva tačka gledišta. Ja zaista jesam Sarajlija, moje Sarajevo zaista je živo, i to upravo zato što sam ja živ. A Bosna, Bosna je mnogo šire pitanje, i mnogo veća zemlja od onoga što bi oni koji stvaraju monopol na Bosnu i na bosanstvo to željeli. I, koliko god to žalosno bilo, što su živi bosanski kolektivni i kulturni identiteti međusobno udaljeniji, Bosna je time sve veća i veća zemlja. Danas je ona već veća i od bivšeg Sovjetskog Saveza, jer su međusobno toliko udaljeni svi njezini najgori, ali i najbolji sinovi i kćeri. Ono što me plaši i uznemirava nikad nije bilo da će Bosne nestati, nego da će Bosna promijeniti svoj sadržaj, svoje značenje i svoj smisao. To je gore od nestanka.
Bljesak.info: Taj drugi Jergović, neki novi pisac u vama, napisao je, ustvari, novu knjigu, o tom iščeznuću, o tom nestanku i vlastitom i svijeta koji je poznavao, o prazninama koje neminovno nastaju?
JERGOVIĆ: Ne, ja sam isti, ali je svijet oko mene drugi.
Bljesak.info: Kakav je to svijet, po čemu je drugačiji i koliko ste udaljeni od njega?
JERGOVIĆ: Po svemu je drukčiji. Tome je, naravno, pridonio protok vremena, kako mog subjektivnog, tako i onog povijesnog i, da tako kažem, objektivnog. A ne treba smetnuti s uma ni promjenu kulturološke i nacionalne strukture. Ona Bosna o kojoj ja govorim kada govorim o svome vremenu bila je centralna jugoslavenska republika, s jakim kulturnim i društveno-političkim identitetom. Bila je to zemlja koja se istovremeno klela u onu zavnobihovsku Titovu formulu Bosne koja nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego je i srpska, i hrvatska i muslimanska, i u kojoj je pojam Bosanca zaista nešto vrlo određeno značio. Pritom, osim što je tu Bosnu koju ja pamtim pogonila i definirala apsolutno nedemokratska vlast Saveza komunista, nad kojom je budno bdjela zloglasna Služba državne bezbjednosti, bila je to zemlja u kojoj su tokom sedamdesetih i osamdesetih objavljivane velike edicije kulturno-povijesnih knjiga, čiji je smisao bio da se kod čitatelja stvori jasna svijest ne samo o bosanskoj posebnosti, nego i o sadržaju te posebnosti. A ta posebnost bila je takva da su dijelovi bosanskog kulturnog naslijeđa doista mogli biti i srpski, i hrvatski, ali nikad i nikako na takav način da Bosna, ili dijelovi Bosne, budu Srbija ili Hrvatska. Jednako kao što nije bilo zamislivo da neki bosanski političar na samrti Bosnu u amanet ostavlja nekom političaru, recimo, u Turskoj. Eto, po svemu tome svijet moje Bosne razlikovao se od svijeta današnje Bosne. Pritom, uopće ne govorim o svojoj unutrašnjoj Bosni, onoj Bosni koja mi jest najvažnija.
Bljesak.info: Kad kažete da bi Bosna mogla promijeniti svoj sadržaj, značenje i smisao, na što zapravo aludirate?
JERGOVIĆ: Na to da pojmovi s vremenom mijenjaju svoj sadržaj, značenje i smisao. I da se ljudi prema pojmovima određuju u skladu s onim što pretpostavljaju kao njihov sadržaj, značenje i smisao. Riječ knjiga za nepismenog čovjeka znači jedno - recimo, svetu knjigu Boga u kojeg vjeruje - a za ljude koji knjige čitaju znači nešto sasvim drugo. Ta riječ je iz temelja s opismenjavanjem izmijenjena, i promijenila je sadržaj, značenje i smisao. I to u pozitivnom smislu. Dok je, recimo, riječ Libanon promijenila sadržaj, značenje i smisao u negativnom smislu. Bosna nije Libanon. Bosna neće nestati. Neće biti ni podijeljena. Ali ne bih volio da doživim to da Bosna postane mrska, prazna i tuđa riječ. Jer ako bi se to dogodilo, tada više ne bi ni bilo važno hoće li Bosne nestati, ili hoće li biti podijeljena. Premda ne znam ni tko bi dijelio nešto što je mrsko, prazno i tuđe.
Bljesak.info: Ne mogu, a da vas ne pitam i o onom što zovemo društveno-politička situacija. Prijeti se ratovima, raspadom, koječime. Hajke su se pokretale protiv vas svako malo iz Sarajeva, ali i iz Zagreba, da budemo pošteni do kraja. Kako vi vidite taj specifičan položaj bh. Hrvata na tim relacijama Zagreb – Mostar – Sarajevo?
JERGOVIĆ: Postavili ste dva pitanja. Hajke na mene su jedno, a položaj bosanskohercegovačkih Hrvata je nešto drugo. Istina, hajke se na mene iz Sarajeva pokreću zato što sam Hrvat. I uglavnom samo zato. I što mi ime i prezime iritantno zvuče pokojem većinskom uhu. Ali hajke se na mene iz Zagreba pokreću iz dva različita razloga. Jedni ih, nazovimo ih desničarima, pokreću zato što sam ja Bosanac. I što sam time bliži Bošnjacima, ali i bosanskim Srbima, nego što bih bio da sam “pravi” Hrvat. Drugi ih, opet iz Zagreba, pokreću iz suprotnog razloga: zato što sam za njihov lijevo-salonski i čegevarijanski aktivistički duh previše Hrvat, a nedovoljno Bosanac. Pritom, zagrebački ljevičari, još i gore nego desničari, Bosance zamišljaju kao Muju i Hasu. Dakle, ne ni kao Muju i Sulju, nego baš Muju i toga svog Hasu. I njima zapravo na živce ide kada se netko u toj zemljici Bosni, premda sasvim mimo svoje volje, rodio kao Hrvat. Jer to im komplicira stvari i kvari im vic. Uostalom, ako se već i rodio kao Hrvat, umuju ti naši ljevičari, šta bi mu falilo da bude malo simpatičniji tako što će biti Mujo. Ili što će biti Haso. Da ostavimo čovjeku mogućnost izbora. Mene hajke koje organiziraju oni iz Sarajeva, i ovi iz Zagreba, bez obzira na to jesu li zagrebački, tojest hrvatski, jer tu se nađe i nekih Splićana, hajkači ljevičari, ili su desničari, uglavnom ne inspiriraju. Osim u jednom pogledu: kakva ih samo radost hvata u Sarajevu kad na mene hajku pokrenu ovi u Zagrebu, i kakva samo radost ove u Zagrebu hvata kad hajku pokreću oni u Sarajevu! Kako se samo lijeve moralne vertikale u Hrvatskoj obraduju kad hajku povedu oni koje će upravo oni, mimo mog slučaja, nazivati ustašama. Događalo se čak u nekoliko navrata da istodobno u koaliciji hajkaju i lijevi i desni, a da im iz Sarajeva dodaju tercu. Jedino u trenucima kada bi se to događalo, malo bi me zazeblo oko srca pri pomisli kako bih se grdno proveo kada bi moj život doista ovisio o volji tih ljudi. No, odavno nije tako. Osim što sam, draga Glorija, dovoljno afirmiran izvan naših dragih zemalja da bih bio i u tim zemljama sasvim dovoljno zaštićen, u Zagrebu sam uvijek bio okružen s mnogo, mnogo više građanske solidarnosti, tolerancije i prijateljstva, nego što sam tu mogao osjetiti odjeke ikakve hajke. Nešto tomu slično mogu vam mirne duše i čista srca reći i za Sarajevo. Dakle, moj položaj je nešto što nema baš nikakve veze s položajem bosanskohercegovačkih Hrvata. Njihov položaj je, na žalost, političko pitanje. Koje se, na još veću žalost, ne tiče gotovo nikoga u Hrvatskoj, a oni sami nisu više u stanju da ga rješavaju. Zašto nisu? Iz razloga mnogo kompleksnijih nego što bi to sugerirao moj “slučaj”, ili slučaj bilo kojeg drugog pojedinca.
Bljesak.info: Na jednom mjestu pišete da “onog čega nema u sjećanju, ne može biti ni u priči”. Književnost koju već desetljećima stvarate je književnost sjećanja? U sjećanjima je vaše Sarajevo bolje nego ovo u stvarnost, više je vaše i vi ste više njegovi?
JERGOVIĆ: Ne bih rekao da je to Sarajevo koje je moja književna tema bolje od današnjeg stvarnog Sarajeva. Ono je, vjerojatno, mnogo gore, zlokobnije i strašnije. Naprosto zato što je to grad iz priče, grad kao jezična i književna konstrukcija. Grad koji sam isključivo ja stvorio. Ali i ako ostavimo književnost po strani, nije uputno današnju stvarnost uspoređivati sa sjećanjima. Sjećanja, naime, nisu objektivna. Sjećanje je sasvim osobna slika doživljene stvarnosti. U sjećanjima gotovo da i nema ništa objektivno. I naravno da su naša sjećanja ljepša od ičega što nam se upravo sad događa. Čovjek bi poludio, ili bi se ubio prije nego što poludi, kada bi svijet iz sjećanja bio jednako loš kao svijet u kojem upravo živi. Kada ovo govorim, ne mislim, naravno, samo na nas ovdašnje. Tako je čovjeku općenito.
Bljesak.info: Pišete i kako “tamo gdje ime biva sudbinom ne postoji antička tragedije”. Jesu li danas, možda gore i više nego ikad prije, “imena postala sudbine”? Napadi, hajke, medijski linč najčešće pođe od “pogrešnog imena”. I bez iznimke to se radi u svim nacionalnim korpusima u BiH.
JERGOVIĆ: Na neki način da, gore je nego što je ikad bivalo. I to zato što je mimo svijeta. Ranije i kad je bilo jako loše, to loše nije se razlikovalo od lošeg, ili još goreg, diljem Europe. Danas se zbiva nešto čega drugdje u Europi, ipak, nema. Ali treba tu još nešto imati na umu: vode se hajke, progone se ljudi, mrze se njihova imena, pljuju se njihovi sveci i bogovi, izruguju se njihovi vođe, ali sve to, ipak, nije onako krvavo kako je u proteklim desetljećima i stoljećima znalo biti. Ovo je vrijeme lajave pogani. Problem je samo u tome što lajava pogan izluđuje ljude i pretvara ih u sebi ravnu, istu takvu lajavu pogan. Kvari se svijet. Kvare se ljudi. Kvare se i riječi koje ti ljudi dijele kao leksik zajedničkog jezika, koji različito zovu.
Bljesak.info: Pandemija je, barem je to moj skromni dojam, iz ljudi izvukla ono najgore i najbolje. Na samom početku sjećam se da ste pisali, među rijetkima, o tome kako nam se “oduzima” sloboda. Danas, dvije godine kasnije, antivakseri haraju i ne posustaju u “borbi za slobodu”. Što je zapravo ključni društveni problem u ovom kaotičnom vremenu?
JERGOVIĆ: Nemam naročit dojam da se antivakseri, antimaskeri i borci protiv kovid potvrda bore za slobodu. Ili ta sloboda za koju se oni zalažu podrazumijeva nešto što meni nije blisko. Sloboda podrazumijeva, ipak, kretanje u okvirima zdravog razuma, razumskih pretpostavki i računanja s pretpostavkama o tome što je vjerojatno, a što nije vjerojatno. Primjerice, ako si prislonite napunjen pištolj na sljepoočnicu, i potegnete okidač, vjerojatno je da ćete se upucati. Sasvim malo vjerojatno je da će se metak zaglaviti u cijevi. Ako se objesite čvršćim najlonskim užetom o tavansku gredu, sasvim je malo vjerojatno da će se uže raskinuti ili da će greda popustiti pod vašom težinom. Dakle, ne možemo govoriti o slobodi izbora u kontekstu povlačenja okidača i vješanja na tavanu. Možemo govoriti samo o slobodi izbora samoubojice da se ubije. Ali i to samo u slučaju da ne ugrožava druge ljude. Čini mi se da je tu stvar jednostavna. Niste slobodni ugrožavati druge ljude. A glupo ih je uvjeravati da će se metak zaglaviti u cijevi.
Bljesak.info: Kultura otkazivanja uzela je maha i našim društvima. Vi kao pisac niste još bili otkazani, ali sve ono što vam se događalo svih ovih godina, mogli bismo nazvati nekakvim prešutnim otkazivanjem. Kultura otkazivanja u svijetu i na Balkanu? Po čemu su slične, a po čemu različite?
JERGOVIĆ: Kultura otkazivanja ima bogatu tradiciju u dvadesetom stoljeću. Recimo, lov na vještice senatora Josepha McCarthyja, u Americi pedesetih, ili ozloglašavanje pojedinih pisaca i pjesnika u komunističkim zemljama, uključujući i Jugoslaviju, dio je kulture otkazivanja. Svako je otkazivanje simptom totalitarne svijesti, totalitarnog društva. Pa neka otkazivači odaberu što im se više sviđa: komunistički totalitarizam ili fašistički totalitarizam. Posvuda postoji sud koji sudi onima koji su prekršili zakon. Ako sud ne radi svoj posao, bavite se sudom, a ne “osumnjičenikom”. Gadi mi se kultura sumnjičenja. Gade mi se borci za svejedno čija i koja prava koji sumnjičenjem utjeruju strah u zajednicu. Iš od mene!
Bljesak.info: Protekla je godina prošla u znaku #MeToo pokreta. Imate li vi dojam da su stvari možda otišle predaleko, da su mnogi muškarci nepravedno optuženi? Sjećam se da je jednu sličnu tvrdnju nedavno napisala Slavenka Drakulić…
JERGOVIĆ: Čujte, o toj stvari se u Hrvatskoj informiram uglavnom čitajući Slavenku Drakulić, i dopuštam sebi da njezine stavove i mišljenja prihvaćam prilično bezrezervno. Barem zasad. Ostalo me slabo zanima. Volim žene i muškarce koji u općoj histeriji reagiraju smireno.
Bljesak.info: Žalite li što niste vjernik, otkako je na čelu Vatikana papa Franjo, a Hrvatska konačno ima čovjeka među biskupima – Matu Uzinića?
JERGOVIĆ: Svi biskupi su ljudi. I sve ono što rade, misle ili govore, posve je ljudski. Kod iznimnih, kakav je Mate Uzinić, čovjek uspijeva primijetiti neko božansko nadahnuće. Da, žalim što nisam vjernik. Bilo bi mi, pretpostavljam, lakše i jednostavnije. Ali nema prisile u vjeri. Nema utjerivanja u vjeru. Nekoga tko ne umije lijepo pjevati, ne možete natjerati da propjeva. Premda vjeru ne bi trebalo baš uvijek vezivati za religiju i za religijska vjerovanja. Vjera je dar ljudskosti. Ne daj Bože života bez vjere. Itekako ja vjerujem. I to me spašava. Samo što ono u što vjerujem, i način na koji vjerujem, nemaju veze s Crkvom i vjerskim dogmama. Premda, možda, imaju veze s Matom Uzinićem. Ljudi koji izgube vjeru, pretvaraju se u bešćutne hajvane. Pun ih je fejsbuk, a bogme su ih, ponegdje i ponekad, pune i crkve. Takvih ljudi.
Bljesak.info: “Trojica za Kartal” je druga imaginacija istog vremena kao u “Sarajevskom marlboru”. Ove dvije knjige mogu se čitati kao jedna, ali i ne moraju. No, kako je to bilo (nado)pisati? Jesu li to dvije verzije jedne knjige? Jeste li možda imali nekakav, uvjetno rečeno, strah jer sada ipak pišete o događajima od prije skoro 30 godina, a “Marlboro” je knjiga jedne stvarnosti pisana i objavljena u tadašnjoj sadašnjosti?
JERGOVIĆ: “Trojica za Kartal” i “Sarajevski Marlboro” ne mogu se čitati kao jedna knjiga. Ali se mogu čitati usporedo, kao dvije knjige o istoj stvari, o istom osjećaju. Prije trideset godina bili smo djeca jednog drugog vremena. Bili smo drugi ljudi, druga Bosna i drugo Sarajevo. Ali ono što je meni bilo zanimljivo i važno bilo je da pokušam danas napisati knjigu o onome ondašnjem. A da to, ipak, bude knjiga ovog današnjeg mene.
Bljesak.info: U čemu je “tajna kratke priče i što znači riječ kartal?
JERGOVIĆ: Ako Kartal upišete u internetski pretraživač, što je na žalost način na koji većina ljudi danas traga za smislom i značenjima pojedinih pojmova, otkrit ćete da je Kartal selo u sjevernoj Madžarskoj i kvart u Istanbulu. Kartal je, međutim, i sokak, ili splet sokaka, minijaturna mahala, u Sarajevu, nekoliko minuta hoda, uzbrdo od mog Sepetarevca. Sarajevo nije naročito velik ni prostran grad. Kada ga, koračajući, uspoređujem sa Zagrebom, svaki put otkrivam koliko je Sarajevo, zapravo, manje od Zagreba. Koji je, opet, u svakom pogledu jedan mali srednjoeuropski grad. Neusporedivo manji od Beograda, koji je već među većim, premda ne i velikim, europskim gradovima. Ali to maleno Sarajevo, razvučeno niz kotlinu rječice jedva veće od potoka, koje se vere uz okolna brda, ima vrlo kompleksnu, katkad i zamršenu strukturu ulica i uličica. Nije katkad sasvim jednostavno po njegovim obroncima voziti auto. I jako se lako izgubiti u Sarajevu. Mnogo lakše nego u nekom stvarno velikom gradu. Recimo, pješačio sam dugo po Berlinu i nijednog me trenutka nije bilo strah da ću se izgubiti. Osim što je u Berlinu sve puno putokaza za hodače, to je grad čija je unutarnja struktura pomno isplanirana i geometrijski logično postavljena. Između ostaloga i zato što je Berlin grad koji je izrastao na mjestu jednoga drugog grada, nestalog u bombardiranju u Drugom svjetskom ratu. Sarajevo, za razliku od Berlina, ima strukturu labirinta. Bezbrojni su tu sokaci, mnogo ih je, i postavljeni su u najrazličitijim oblicima i pod najčudnijim uglovima. Zato je lako izgubiti se, premda to ne znači da se stvarno izgubiš, jer se uvijek možeš orijentirati prema okolnim planinama ili naprosto krenuti nizbrdo, pa stići na Miljacku. Ta upojedinjenost, usitnjenost sarajevskih mahala, to obilje sokačića, čini grad mnogo većim nego što on zapravo jest. Čak bih rekao da je Sarajevo izvana maleno, ali iznutra veliko, prostrano, zagonetno. Svaki od tih sokačića, a onda i svaka od ulica i uličica austrougarskog i socijalističkog, jugoslavenskog dijela grada, pretvaraju se u dužu ili kraću priču. Time sam se bavio u knjizi “Sarajevo, plan grada”, koja nosi podnaslov Prvi dio. Drugog dijela, vjerujem, ipak neće biti. Ali kada me pitate u čemu je tajna kratke priče, odgovaram vam da je tajna kratke priče u tim uličicama i sokacima. U njihovoj strukturi, iz koje izvire struktura kratke priče. Ponekad i pripovijetke. Rjeđe novele.
Bljesak.info: Jesu li književne istine uvijek istinitije i snažnije od onog što nam povijest, pa i država predstavljaju kao neupitne istine? Književnost nije možda mijenjala tijekove ratova, a još manje ih mogla zaustaviti, ali je neke povijesne istine promijenila?
JERGOVIĆ: Iz povijesti proizlazi nedovoljno strukturiran, nesiguran tekst, koji zahvaća plitko, katkad i neprecizno. Historiografija, kao ni sama znanost o povijesti, nije u stanju da opiše i objasni, a kamoli da živim održi jedno vrijeme. Recimo, kada povjesničari pokušavaju opisati opsadu Sarajeva, oni to danas čine s vrlo jasnom političkom i ideološkom agendom. I u tekst upisuju samo ono što je u skladu s agendom. Ili što je u skladu s tezom koju zastupaju. Život, međutim, nije jednostavan. I dobar dio stvarnosti izmiče odabranoj političkoj i ideološkoj agendi, kao i svakoj tezi historiografskog teksta. Zato je, na primjer, roman Damira Ovčine “Kad sam bio hodža” precizniji i istinitiji tekst o opsadi Sarajeva, nego što će to biti ijedan historiografski tekst. Pritom, naravno, roman se ne smije čitati kao historiografski tekst, niti kao faktografska istina o onom što se dogodilo. Dobar roman traži pametnog čitatelja. Budale će se još i nekako provući kroz historiografski tekst, pa će ga nekako i shvatiti, a iz književnog djela izvući će sve krive zaključke. Kao što će iste budale, o nacionalističkim huljama i ništarijama, naročito onim većinskim, da i ne govorimo, iz ovog intervjua izvlačiti svoje majmunske, ograničene i idiotske zaključke. Zato biste mi veliku uslugu učinili, tojest vaše bi mu uredništvo učinilo uslugu, koju bih znao cijeniti, da negdje već u naslovu ili podnaslovu istakne da je ovaj tekst zabranjeno prenositi, kako u cjelini, tako i u dijelovima, po drugim portalima. Kao i da će svako fragmentarno prenošenje, po zakonu dijelom dopušteno, biti shvaćeno kao trganje iz konteksta. Ološ, naime, a o ološu je po internetu uglavnom riječ, krade vam sadržaje, da bi ih koristio kao platforme za hajku protiv vas. Za njih, jedini je to razlog što i prenose tekstove ili intervjue. Pogotovo u Bosni, i pogotovo kad prenose sadržaje markiranog ili targetiranog pripadnika druge nacije. Zašto bi se nešto što kaže ili napiše pripadnik druge nacije danas u Bosni prenosilo, osim u svrhu hajke? Naravno da postoje i izuzeci među portalima. Među njih ubrajam i vaš, jer inače ne bih za njega ni govorio, kao i Dnevnik, kao recimo i banjalučku Buku, sarajevske Prometeja i Polis. Nađe se još poneki, uglavnom manji, djelo usamljenog entuzijasta, da ne bih koga povrijedio prešućivanjem.
Bljesak.info: Kad sam vas prvi put intervjuirala, pitala sam hoće li knjiga nestati, izgubiti moć. Ovog me puta više zanimaju čitatelji. Nestaju li dobri, prosvijećeni čitatelji?
JERGOVIĆ: Nema tu brige. Čitatelja je uvijek stabilan broj. Danas ih je, vjerojatno, više nego što ih je ranije bilo, jer je više i ljudi na zemlji. Samo što čitanje nije u modi, pa se ništarije, nepismenjaci i bezveznjaci ne hvale da su negdje nešto pročitali. Otud vaš, rekao bih, sasvim pogrešan dojam da nestaju prosvijećeni čitatelji. Oni su samo slabo vidljivi, jer ne zanimaju medije. Recimo, ne zanimaju ih i zato što ne upravljaju državama, topovima i drotovima. Jeste li, možda, ikad čuli Andreja Plenkovića da je nešto pročitao? Jeste li ga za sve ove godine čuli da citira neku knjigu ili nekog pisca? Jeste li u njegovim konobarskim govorenjima primijetili neku malo složeniju, knjišku ili književnu metaforu? Izetbegovića, naravno Bakira, i njegova Željka Komšića, teško je i zamisliti u čitanju. Kao i Dodika, naravno. Nimalo načitaniji nisu ni vjerski vođe. Kavazovića neću spominjati, da ne bih koga uvrijedio. Premda mi je i malo teško govoriti o književnim i knjiškim preferencijama, te o metaforama i stilskim figurama nekoga tko je sklon Srbe nazivati vlasima (da, dobro je napisano: ne Vlasima, nego baš vlasima, kao da je rekao ustašama, latinima, balijama!). No, ostavimo se ovom prigodom Kavazovića, on nije političar ni javni radnik, pa da ga dijelimo kao zajedničko dobro, nego se obratimo svojima, ili nominalno svojima, onima koji skladište naše sakramente. I onda tim povodom promislite, nije li malo tužno da se u trideset godina nadbiskupske službe Vinka Puljića, i u trideset godina strašne povijesti domovine prečasnog Vinka i njegova malenog kršćanskog stada, nije dogodilo da on, kao vrhovni mjesni pastir i propovjednik, izgovori neku književnu rečenicu ili makar neki stih, ali ne iz novokomponovanog narodnjaka - kao što je onomad, lijepo i ganutljivo, zapjevao hit Mehe Puzića “Tebi majko misli lete”? Možete li vi uopće i zamisliti prečasnog Vinka da spomene Ivu Andrića, da citira neku njegovu priču, da kaže nešto iz “Travničke hronike”, da kao svoga prihvati pisca koji je iz njegove zemlje izniknuo i koji je svu njegovu zemlju napisao? Ili da, naizust, prečasni naš otac Vinko izgovori pjesmu Nikole Šopa? Ili da, sačuvaj Bože, u propovijedi citira Damira Ovčinu, Faiza Softića, Josipa Mlakića? Na žalost, to je sasvim nemoguće. Ali nije to na štetu književnosti, nego je na štetu propovjednikovu i na štetu njegove propovijedi. Na štetu zdravog razuma, komunikacije među ljudima, govora o zemlji, govora i govorenja općenito. Bez književnosti se, da izvinete, pretvarate u blejeće, mučuće i lajuće čeljade, u jedva pripitomljenog i ustrašenog hajvana. I u propovjednika čije propovijedi, vazovi i hudbe počinju sličiti političkim proglasima nižega reda, i to ne samo zato što se duhovni vođe u nas bave politikom, i samo politikom, i ničim osim politike, nego zato što osim političkih proglasa, članaka i potjernica ništa drugo ni ne čitaju. Čitaju li svete tekstove? Čak i to sumnjam. Pritom, da ne budem nepravedan, prečasni Vinko je za zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića načitan čovjek, ama biblioteka na kotačićima. Prečasni Josip, naime, naš jezik jedva da i govori, tako da možemo biti sigurni kako na njemu, na tom našem jeziku, nikada ništa nije pročitao. Kada bi prečasni Josip izgovorio riječ Krleža, urušio bi se desni toranj zagrebačke katedrale. Ili lijevi. Eto, toliko o prosvijećenosti i o prosvijećenim čitateljima.
