"Mostar sam zatekao u crno zavijen, kao da je napijen rakijom brljom"

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Akademik Danilo Marić je hercegovački pisac koji po broju ispisanih stranica, objavljenih djela i raznovrsnosti svog književnog izričaja, figurativno rečeno, podsjeća na nekog junaka svojih djela - kao da je i sam stvoren u nečijoj mašti.

Međutim, na sreću sve to što je zapisano u Marićevoj biografiji nije plod bujne mašte, nego se radi o jednoj fascinantnoj bibliografiji s njegovim potpisom.

Koncem prošle godine nekoliko smo puta razgovarali o pripremi zahtjevnog projekta njegovih sabranih djela, ali nije bilo suđeno da započnemo suradnju. Najvažnije je pak da taj projekt, unatoč mnogim nedaćama koje su se ispriječile, ide u svoju završnu fazu.

Predstaviti ovog pisca nije lak zadatak, ali cilj je ionako bio posvetiti mu jedan pristojan medijski prostor, jer Danilo Marić to zaslužuje.

Bljesak.info: Gospodine Marić, Vi ste jedan od najdugovječnijih pisaca u čitavoj regiji. Kada ste započeli s ozbiljnim pisanjem i koliko ste djela dosad objavili?

MARIĆ: Moj prvi književni nastup bio je 1955. godine, kada sam pred publikom čitao izvod iz romana Prođe Herceg i proćera blago, romana kojeg nikad nisam dovršio. Prvi sam u Jugoslaviji, 1966. godine, objavio knjigu za tehničke škole: Zbirka zadataka iz termodinamike.

Sa ozbiljnijim pisanjem proze i pjesama počeo sam oko 1970. godina. U toku je štampanje mojih Sabranih djela, u kojima je 16 romana, 380 pripovjedaka u 28 knjiga, 150 pjesama u 3 knjige, autobiografija, više stručnih knjiga, književnih kritika...

Bljesak.info: U Vašoj biografiji stoji da ste po profesiji strojar, magistar, ali čini se kako je književnost u jednome trenutku preuzela primat u Vašem životu. Kako ste usklađivali profesiju u kojoj ste također bili vrlo uspješni i pisanje, praktično iz dana u dan?

MARIĆ: Sa nepunih 18 godina ja sam se 1956. godine zaposlio u preduzeće Soko kao kvalifikovani aviolimar. Mašinski fakultet sam završio 1963., a poslijediplomski studij 18 godina kasnije. Danas sam akademik književnosti Srpske duhovne akademije.

U moje vrijeme se naširoko smatralo da za inženjere nije razumno da pišu. Sjećam se za jednoga kolegu inženjera govorilo se: Ama, to je neki ludi inženjer koji piše pjesme. Zbog ovih i nekih drugih razloga pisao sam i nisam objavljivao, a kad sam počeo, odmah sam naišao na neprijatnosti ovoga duha.

A da bih u književnost ušao na velika vrata planirao sam da u Zagrebu i u Istanbulu, istovremeno, objavim 3 knjige, na maternjem i na turskom jeziku. U Turskoj  su knjige objavljene po planu, a u Zagrebu nisu objavljene, ali to je neka druga priča.

Moja filozofija oko pisanja svih tih 6 decenija bila je pisati, pisati i pisati, a ne opterećivati se objavljivanjem, reklamom... Usklađivanje pisanja sa profesijom, ali i sa praktičnim životom, uvijek se kod mene svodilo na rad, rad i rad u toplom miljeu porodice, prijatelja i radnih kolega.

Bljesak.info: Prošle ste godine započeli vrlo ambiciozan projekt objavljivanja sabranih djela, ali Vas je u jednom periodu u tome omela bolest. U kojoj je fazi taj kapitalni pothvat, koji je zasigurno i kruna Vaše karijere?

MARIĆ: Pripreme za Sabrana djela bio sam obavio oko devedeset posto, posao ugovorio sa beogradskim i američkim izdavačima: ALMA i KRK, i onda me 9. januara, bez najave, dograbila užasna bolest, da bih u bolnici na Brijegu odležao 2 mjeseca, izgubio 31 kilogram tjelesne težine i prebolovao 5 smrti, kako je rekao nadležni ljekar i drag čovjek dr. Bevanda, da bi sada bio zdrav čovjek i oran za svaki rad, književni i povrtlarski.

U ovome času sav pripremni materijal završio je u štampariji, i sve je pod kontrolom.

Bljesak.info: Ratne 1992. godine valjalo je spašavati živu glavu i taj Vas je košmarni put izbjeglice na koncu odveo u SAD. Kako gledate na život u Americi, gdje ste boravili, što ste radili?

MARIĆ: Prije negoli se osvrnem na život u Americi, kazati ću da sam se od davnih dana bavio informatikom.  1973. godine bio sam u Francuskoj fabrici helikoptera na specijalizaciji za primjenu kompjutera u praćenju proizvodnje.

Godine 1981. formirao sam Računski centar u Aluminiju u Mostaru. Prvu knjigu sam 1982. pisao na računaru. Kući sam imao stolni kompjuter 1985.  godine, a kupio sam prvi laptop 1988. godine. Zahvaljujući ovim kompjuterima sačuvao sam 80% svojih radova. Ostalo sam izgubio ratom.

Svi rukopisi ostali su mi u kancelariji u Aluminiju i nestali. Ponajviše sam žalio što sam izgubio prvi moj roman Majstor Đuro, koji nisam objavio niti imao na računaru. Tragao sam za njim i poslije 23 godine, gospodin Darko Juka me nazvao i veoma iznenadio pronađenim naramkom rukopisa, među njima i romana Majstor Đuro. Hvala gospodine Juka, hvala, a hvala i tadašnjem generalnom direktoru Aluminija Ivi Bradvici, koji te je u ovoj akciji podržao.

U Ameriku sam pristigao kao izbjeglica sa 57 godina života, bez znanja engleskog jezika. Počeo sam krajnje bijedno. Sa suprugom sam čistio stanove, prao sudove po restoranima. Zaposlio se kao čistač u jednoj crkvi u Alhambri u Los Anđelosu. Radio i čistio i mislio.

Upoznam jednom Amerikanca milionera i masona 32-og digria, čovjeka našega porijekla. O njemu napišem roman, Vule Yelich, roman o Amerikancu-Srbinu, na promociji sa preko trideset masona i milionera, Vule mi daje knjučeve od novog automobila Kadilaka, i čistačica dolazi na posao sa najskupljim automobilom.

Pop crkve pobjesnio, jer u startu sam u molbi naveo da sam neškolovan, i sada hoće da me izbaci s posla. Sticajem čudesnih okolnosti jedan nepoznat milioner primi me za menadžera 32 luksuzna stana u Pasadeni, najelitnijem dijelu Los Anđelosa. Tako sam postao menadžer i writer, Mr Danilo Maric, vrlo ugledan Kalifornijanin.

A kad sam objavio Američku trilogiju, tri romana: Vule Yelić, roman o Amerikancu Srbinu, Palata iznad Bel Kanjona i Lešinarke, pa za ovaj drugi roman 2006. godine dobio Visoko internacionalno priznanje Akademije Ivo Andrić, i  dvije godine kasnije dobio zahvalnicu od bračnog para Laure i Georgea Busha, prve dame i predsjednika SAD-a, moj status i život u Americi protekao je mnogo mirnijim vodama.

Mnogi su me pitali, tako i mnogi novinari, kako gledam na Ameriku. Moji odgovori su uvijek bivali i ostali kratki. Amerika je uređena na najprirodniji način. A u prirodi je sve uređeno po zakonu jačega. Jačega po radu ili po pameti. I naš narod kaže jači tlači. Amerika je kao i priroda surova, ali nudi najviše.

Da bi čovjek uzeo to što mu Amerika nudi mora imati dvije vrijednosti – radinost i umnost. Ovim vrijednostima nema alternative. Uvjeren sam da sam ja ovakvu Ameriku prepoznao u startu, tako se i ponašao i uspio. Mnogi oko  mene, iako sa znanjima engleskog jezika, nisu to prepoznali i nisu uspjeli. To su oni koji Ameriku nazivaju – Čemerikom. A u biti čemerni su oni, a ne Amerika.

Bljesak.info: Iako ste se u Americi osovili na noge, nekako kao da ste samo čekali pogodan trenutak za povratak u rodni kraj. Kako je došlo do toga da se vratite u Hercegovinu i kakav ste Mostar zatekli po povratku?

MARIĆ: Nije Šantić bez osnove pjevao onu Sunce tuđeg neba... Istina je, sa kojeg mjesta prvi put u životu vidiš sunce duša toga mjesta ostaje u tebi da šumi i šumi i poziva na povratak.  U meni je šumio duh sela Kosor, šehera Blagaj i kasabe Mostar. Šumile su i u noći me budili žubori Radobolje, Neretve, Jasenice, Posrta, Bune i Bunice, i još dvadesetak vreoceta u Bišću polju. Nema na planeti ovoliko vodotoka i svi čisti i bistri.

Pozivalo me i dozivalo ovo ovozemaljsko blago iz Bišća polja, i poslije 27 godina odazvao sam im se, i evo me rahat hodam kao mahaluša od sokaka do sokaka, od liske i trehaša do ublehaša. Nasmijem se kad me ko od njih malo namagarči, rekne neku, ne dorekne, pa domalo i nju porekne, i svaki put me nasmije, a smijeh je božiji dar, koji nam je uvijek na dohvat, ali ga mnogi ne prepoznaju i ne konzumiraju.

Mostar sam zatekao u crno zavijen, kao da je napijen rakijom brljom. Po njemu hodaju neki tuđi ljudi, Nemostarani, ili su se neki Mostarci odmostarili i na narod zajahali. Tužan je Mostar. O jadu se zabavio trčkarajući okolo ne bi li koru kruha nabavio i glad svoje čeljadi zajazio.

Mostar je svikao u državi živjeti, a kako je dopao zajednice kojoj ne zna ni imena, da li je mahala, grad, kanton, entitet ili državica, u kojoj ima ministara više nego zajedno Amerika, Njemačka, Francuska, Engleska i cijela Rusija, a kako nemaju poslova, Mostarani samo o tome pričaju, a novine, radio i TV ne znaju šta bi i kome trebali donositi vijesti, ali spasila ih je gripa, neka nova, zvana Korona, ona im je otvorila teme, pa njihovi dnevnici 90% pričaju o tome nabrajajući gdje je ko umro i razbolio se.

Na kraju da kažem, Mostarani u svojoj istoriji nisu nikad gore živjeli, to je riječ koju čujem na svakom koraku.

Bljesak.info: Osvojili ste nekoliko književnih nagrada i priznanja. Čini mi se da je prva bila nagrada na natječaju za nagradu „Ivo Andrić“ 1972. godine. Koje Vam nagrade danas posebno puno znače?

MARIĆ: Danas se treba boriti za književne nagrade novcem, a ne djelima. Nažalost. Nagrada ima više nego djela, tako da se više ni književne nagrade ne tretiraju kao nešto vrijedno naročite pažnje.

Nisam se gurao među felu ljudi koji te nagrade naplaćuju, nisam se naročito ni sam reklamirao, pa ipak, slagao bih kad ne bih rekao da mi je nagrada draga kad je dobijem.

U svakom slučaju najznačajnije su mi  nagrade Akademije Ivo Andrić za roman Palata iznad Bel Kanjona, zlatna povelja  Srpske Duhovne Akademije za ukupan doprinos srpskoj književnosti i njenoj afirmaciji, kao i nagrada američkog izdavača KRK  za doprinos kući kao uredniku  i priređivaču objavljenih knjiga.

Bljesak.info: U književnost ste na svoj način vraćali tradiciju hercegovačkog humora, Vasu Kisu, ali i druge legendarne (stvarne) likove iz mostarskih liskaluka. „Mostarska treha“ je knjiga koja već u svom naslovu nosi nagaznu minu. Koliko se danas njeguje taj način ne baš ugodnog, ali dobronamjernog podbadanja 'na trehu', 'sve neće on pa ga šukne'…?

MARIĆ: Već sam rekao o Mostaru i njegovom bećaru, liski, trehašu i ublehašu, a čitav život sam sa zadovoljstvom slušao njihove umotvorine i pisao o njima.

Tako me Blagajani prepoznaju po knjizi Ni bos ni obuven, Mostarani po romanu Vasa Kisa, a Amerikanci po romanu Čemerika. Napisao sam i objavio Mostarsku trilogiju, tri knjige, dva romana i zbirku priča: Vasa Kisa, Radost i tuga mostarskog duha i Mostarska treha. Nadaleko poznati Zuko Džumhur recenzent romana Vasa Kisa, napisao je:

Dugo sam očekivao pisca koji će svojim tekstom sačuvati od zaborava Život i priključenija starih mostarskih lisaka i njihove šale, kalambure i kenjčiluke. I, evo, dočekali smo rukopis Danila Marića koji je to očekivanje sjajno ispunio i odužio jedan veliki dug prema Mostaru i njegovim jedinstvenim ljudima – liskama.

Bljesak.info: Nedavno ste stekli i titulu akademika, ali čini mi se da Vas nije uhvatio radar naših bh. Akademija, nego jadne druge?

MARIĆ: Već spomenuh da sam akademik književnosti Srpske duhovne akademije. Ali, u kontekstu pitanja kazat ću i ovo: Na nedavno održanoj promociji moga romana Čemerika u Vašingtonu, pored recezenata iz Njujorka i Pensilvanije koji su doputovali u Vašington, putem video linka iz Mostara je govorio mostarski publicista, moj prijatelj, Zlatko Serdarević, koji je tom prilikom rekao i ovo: Za koliko je Danilo Marić dalje od Mostara, sve je poznatiji i priznatiji.

Vaše pitanje daje i odgovor, ovdje je sve postavljeno nacionalno, pa kako moje nacije u Mostaru više nema već oko 2%, onda je takav odnos i prema njenim građanima i njihovim djelima. Samo po sebi meni u Mostaru, u ovo vrijeme, ne može biti komotno koliko mojim kolegama iz ona druga dva naroda. U nekim drugim gradovima je suprotno, i to je potpuno očekivano i u skladu sa politikom koja je na sceni u našoj državi.

Ovdje bih još spomenuo i pismo koje sam dobio od prve dame Amerike, gospođe Laure Bush, a u povodu moje priče Frst Lady of Amerika.

Bljesak.info: Vaš roman „Čemerika“ napisan je na 1.500 stranica. Rekao bih da ste 'pretekli' i Šolohova i njegov „Tihi Don“. Za one koji će „Čemeriku“ tek čitati ne bi bilo loše da ih malo uvedete u Vašu knjigu…

MARIĆ: O mojim djelima je napisano stotinjak književnih osvrta, kritika i recenzija, pa ipak, najdraža mi je kritika jedne  mostarske studentkinje koja je izjavila:

Od svih knjiga koje sam u životu pročitala najviše sam naučila iz Marićevog romana Čemerika.

Ova djevojka, poštovana čitateljka, je u cijelosti prepoznala moje poruke date putem ovoga romana. Roman počinje u selu Plana kod Bileće 1766. godine i prati život porodice Soldo, koja će živjeti na tri kontinenta i u 4 religije.

Naročito je, kroz ličnosti romana, opisan život Hercegovaca kroz vjekove, izbjeglih Muslimana u Turskoj, balkanskih iseljenika  u Americi, franjevaca u Americi. I posebno roman govori o Indijancima i posebno plemenu Tongva, koji su živjeli i žive u području Los Anđelosa u Kaliforniji.

Roman ima oko dvije stotine ličnosti koji su živjeli sve živote ova dva i po vijeka, od Srpskih ustanaka, Španske revolucije, i svih pobuna na američkom kontinentu iz kojih se rodilo dvadesetak država.

Posebno roman prati život i organizacije Srba u Americi, koji su sagradili oko 150 crkava, pri čemu je posebno opisan raskol u srpskoj crkvi, kada se srpska episkopija Amerike i Kanade odvaja od beogradske patrijaršije.

Bljesak.info: Danilo Marić i danas piše, objavljuje, planira i snuje. Što je trenutno aktualno, na čemu radite i što sve možemo očekivati od Vas u budućnosti?

MARIĆ: Šta bi mogao da planira i radi čovjek koji je ukoračio u 83-u godinu života? Pitanje ostaje otvoreno i nedorečeno. Pa ipak, ja planiram, i što se kaže u Boga uzdam, da ću poživjeti još toliko da napišem makar jednu od dvije knjige za koje me inspiracija ne napušta.

Prva knjiga je roman čije ličnosti su bića svemira, koja komuniciraju sa našom planetom. O ovome za sada toliko. Druga knjiga je po inspiraciji pratnja i uspjeh jednoga mladića, Novaka Đokovića, prvaka svijeta u tenisu.

Gotovo sam siguran da ću ubrzo početi pisati ovu prvu knjigu, a za drugu za sada nemam planova.