"Može li se sutra ustoličiti neki planetarni idiot koji će spaliti sve knjige?"

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Sve je više pjesnika, a koliko je (dobre) poezije, nitko se ozbiljno ne upušta u (pr)ocjenjivanje. Evidentno je da se gotovo obistinila ona Miljkovićeva 'poeziju će svi pisati'. Ipak, kad stihovi i stihotvorci prođu kroz mnoštvo sita i rešeta, ostane tek nekoliko imena i rukovet dobrih pjesama, u odnosu na napisano.

Jedan od pjesnika koji traju je Mile Stojić. Nepristrani Petar Gudelj će u ushitu kazati "Još jedan zreli Šimić uzletio iz Drinovaca, iz Brotnja". I sam je Stojić često isticao značaj Antuna Branka Šimića za poeziju ovog podneblja, ali svaki pjesnik želi biti na svoj način poseban, tako da Šimić za Stojića može biti dostojan uzor, ali nikako i referentna matrica za 'mjerenje'.

Mile Stojić je poetska lavina koja ne skida planinskim vrhovima glave i ne zatrpava dolove u trenu. Lavina je to koja oblikuje poetski krajolik, strpljivo i brižno, po volji muza i snagom nevidljive zvjezdane prašine.

"Muze i Erinije" naziv je knjige sabranih pjesama Mile Stojića, nastalih u razdoblju od 1977. do 2020. godine.

Riječ Muze lakše ćemo sebi dočarati, ali ne treba zaboraviti ni na Erinije. U grčkoj mitologiji Erinije su boginje osvete i prokletstva, koje stanuju u podzemlju (Tizifona, Alekta i Megera).  Hrvatski naziv za njih jest Srde, a njihov su pandan u rimskoj mitologiji Furije.

Dakle, poezija da bi bila izvanvremenska, mora doći iz dubina u kojima vladaju najveći izazovi, ali i najljepša bića koja život čine vrijednim življenja. Stojićeva poezija kalila se u ognjima i vihorima, u himnama nezamislivog, a doživljenog, u svjetlu kojem je tama sestra bliznakinja.

Stojić je u rujnu na Vrisku - festivalu autora i sajmu knjiga u Rijeci - predstavio antologijsku zbirku svojih pjesama (izdavač VBZ). Tim je povodom dao opsežan intervju za tjednik Express (autorica Nina Ožegović), a uz pristanak pjesnika prenosimo neka njegova razmišljanja iz razgovora.

Kaže kako je ovo njegova "velika pjesmarica nastala je kao zbroj dvanaest mojih pjesničkih zbirki. Budući da je moje pjesništvo tijekom godina i desetljeća objavljivano u Sarajevu, Zagrebu i drugdje, ova knjiga moja je summa poetica, prilika da se sabere i vidi sve to na jednom mjestu. Dakle, uvršteno je samo ono što je ušlo među korice, a brojne stvari koje sam objavljivao u časopisima i revijama, izostale su, jer nije više bilo prostora, a nekim od tih tekstova danas nisam ni zadovoljan. I ovom prilikom želim se zahvaliti mom hrvatskom izdavaču, VBZ-u, koji mi je ukazao veliko povjerenje i podršku, te publicirao ovaj zahtjevni i ne baš jeftini projekt. Beskrajno sam zahvalan i  Petru Gudelju, najvećem živom hrvatskom pjesniku i Krešimiru Bagiću, pjesniku i  izvrsnom i kompetentnom kritičaru poezije, na divnim popratnim tekstovima u knjizi".

Dakako, autorica intervjua sa Stojićem ukazuje na fenomen vremena u kojem živimo - površnom digitalnom dobu, koje je nesklono prozi, a osobito poeziji, dakle, općenito čitanju, te se postavlja pitanje kome se autor obraća knjigom od gotovo 900 stranica.

"Pa, budući da su pjesme nastajale u četiri duge decenije, mislim da i nije mnogo. Citirat ću meni omiljenog Maka Dizdara, koji je govorio: „pisao sam malo, a vjerujem da sam pisao dobro, a volio bih da sam pisao još manje a još bolje“. Sve su te zbirke već valorizirane od čitatelja i kritike, a ova knjiga je prilika da se sagleda u kontinuitetu to što sam objavljivao. O mojim knjigama vrlo pohvalno su pisali najznačajniji kritičari i pisci, od Daviča, Gudelja, Tenžere, Kovača, Davida, Maroevića, Lovrenovića,Prosperova Novaka, Mrkonjića, Šnajdera, Ivančića, Kazaza, Jergovića, Jahića, pa sve do najmlađih, kakvi su Marko Pogačar, Bojan Tončić i Ivana Golijanin. Od početka nisam imao problema s kritičarima, a danas i ne očekujem puno, jer mi kritiku pjesništva imamo tek još u tragovima", kaže Stojić.

Naravno, sami koncept i opsežnost ove knjige ukazuju i na svojevrsno podvlačenje crte.

Stojić kaže kako je ova knjiga "kronika jednog rasutog života i pjesničkog iskustva, jedan dugi tok sa svim svojim dubinama i plićacima, rukavcima i meandrima. Pjesme o razbijenim iluzijama, ratu i miru, zavičaju, ljubavima, porazu. Danas kad to sve sagledavam na jednom mjestu, prisjećam se  nekih situacija, nekih pjesama, koje sam pisao i pretipkavao upravo u Beču, u sveučilišnom kampusu. Onda, sjetio sam se slovoslagača i metera iz stare štamparije Oslobođenja, koje odavno već nema, jer su moje knjige sve do rata slagane u olovu... A nagrade su dolazile uglavnom neočekivano, i to ne iz mog grada, već iz Novog Sada, Zagreba, Podgorice i Beča. Valjda je to tako: nitko nije prorok u svom selu. No, živimo u svijetu gdje su sve vrijednosti devalvirane, pa i nagrade. Kad sam koncem sedamdesetih dobio Brankovu nagradu, sarajevska Svjetlost brzo je rasprodala tiražu i tiskala drugo izdanje, a za novčani iznos nagrade Željezare Sisak kupio sam tad automobil, nov-novcat Renault 4! Sjajni srpski pjesnik Predrag Čudić izbrojao je da u Srbiji danas postoji gotovo četiri stotine književnih nagrada, ali da su gotovo sve one srozane u estetskom, moralnom i materijalnom smislu. Ne znam kako je kod vas u Hrvatskoj".

Stojić je svjestan kako nije jednostavno, a nije ni zahvalno, tumačiti ulogu poezije, osim što ona mora sadržavati tragove vremena u kojem je nastajala.

"Što je poezija koja ne spašava narode i ljude, pitao se Milosz u svojim varšavskim lamentacijama, vjerujući da je pisanje i neki oblik izbavljenja, spasenja. Ne daj mi oči koje će gledati zločin, pjeva veliki Kaštelan. Međutim, poezija ne može ništa promijeniti. Pjesnik jest svjedok vremena, ali njegova ideologija i politika ostaju u okvirima njegova samotništva. Sve ostalo su blefovi, a jedan od najvećih je takozvana domoljubna poezija, koja ideologiju partije ili nacije, dakle poetiku ekskluzivizma, poetizira, kalkulirajući s ovozemaljskim privilegijama. Svi imaju domovinu, ljubav i grob, govorio je veliki Benn, a sve ostalo pitanje je sintakse. Protest, krik, da, ali ne u ime naroda i vjere, već vrisak onog munchovskog, onog šimićevskog samotnika, ustrašena i nemoćna pred zlom i smrću".

Jedna od pjesama koja će trajno bilježiti Stojićev ciklus je "Hatidža", koja govori o životnoj tragediji srebreničke majke Hatidže Mehmedović, ali i o društvenom aspektu genocida u Srebrenici.

"Danilo Kiš je jednom rekao da je odnos pisca prema genocidu i Holokaustu ispit na kome se prolazi ili propada. Tu popravnog nema. Njegova misao pogađa moj unutrašnji imperativ, pa se bavim na način na koji ja to mogu i umijem genocidom u Srebrenici,nadam se ne plakatno, jer bezličnost brojeva i plošnost stereotipova otupljuje stravu doživljaja, najstrašnijeg ljudskog čina.  Moramo sagledati sudbine. Jedna od tih sudbina je svakako i sudbina nesretne Hatidže Mehmedović. Ona je u ratu izgubila muža i dva sina, izgubila je sve što je imala, ali nije odustajala, već sam jednom rekao da je obijala pragove svjetskih institucija u potrazi za pravdom i to sve do svoje smrti. Riječ je o ženama koje su antičke heroine našeg vremena. To jest angažman u doslovnom smislu te riječi, ali angažman za jedan očovječeniji svijet, a ne za određeni svjetonazor, ideologiju, religiju, politiku i slično", kaže pjesnik Mile Stojić.

Stojićeve knjige poezije „Prognane elegije“ ili pak „Među zavađenim narodima“ također govore o katastrofičnim ratnim i poratnim događajima. U neku ruku je to poetsko svjedočenje propadanju i nestajanju jednog svijeta u Sarajevu, u BiH, kojem je pripadao.

"Ja domovinu imam, tek u srcu je nosim, pjevao je Kranjčević, zauvijek usnuo na sarajevskom Koševskom groblju. Pisao sam tragediju tih ljudi,  koje su vodili luđaci, jer je to bila i moja vlastita tragedija. Te moje ratne pjesme upravo su to - obrana jednog nevinog svijeta osuđenog na uništenje. Nisam jugonostalgičar, znam da državama, kao i svemu, ističe rok trajanja, da se narodi razdvajaju, a pitao sam se: zar je sve moralo biti tako, beznadežno i okrutno. Sarajevo danas najviše napadaju bivši, čak rođeni, Sarajlije, koji su vođeni strahom od pogibije, a neki i zovom nacionalnih muza, otišli u Zagreb i Beograd, gdje nisu, kao i drugi nezvani došljaci, najbolje bili prihvaćeni. Oni viču glasno: nije to više ono staro Sarajevo. Pa kako bi i  bilo isto, nakon četverogodišnje tribalne opsade. Ja sam, zahvaljujući profesiji i sudbini, obišao mnoge svjetske gradove, u Zagrebu i Beču sam kraće ili duže vrijeme i živio, u Berlinu, gdje mi živi kćerka, vrlo je lijepo, ali sam shvatio – Sarajevo je moj jedini grad, mjesto gdje sam završio škole, stekao prvo zaposlenje, volio najljepše žene, objavio svoje prve knjige, sreo ljubav svog života, zasnovao obitelj, dobio djecu, kovao prijateljstva i živjet ću tu u tim uskim ulicama i strmim sokacima do smrti, razumijevajući njegovu muku i njegove padove, bez pizme i osude", kazao je Stojić.

Nikada Stojićev poetski univerzum nije mogao egzistirati bez njegove rodne Hercegovine. Sama po sebi Hercegovina je ishodište, ali i težak kamen na prsima većine Hercegovaca.

"Hercegovina je zemlja velikih pjesnika – na svega dvadesetak kilometara zračne linije rođeni su i Ujević i Šimić i Šantić i Dizdar, osim toga čudesno lijepa zemlja. Veliki američki pjesnik Charles Simic piše da je Hercegovina najljepša zemlja koju je on vidio u životu, a prošao je cijeli svijet. Moja sjeta potječe od zapamćenih slika jednog prohujalog života, a rezignacija je zbog političke klike, koja taj moj zavičaj bezdušno pelješi i pljačka. Sve što je lijepo, pametno i obrazovano odozdo seli se i iseljava, tako da se ta naša Toscana, ta naša Andaluzija, sve više pretvara u Saharu", kaže jezgrovito Mile Stojić.

Upravo je spomenuti Charles Simic nazvao Stojića „pjesnikom recentne povijesne tragedije Bosne“, a za njegove je pjesme rekao da su duboko potresne i da se ne mogu zaboraviti.

"Godile su mi i gode mi te laskave Charliejeve riječi, kao i njegovi prijevodi mojih pjesama u American Poetry Review, a najviše me obradovala njegova reportaža, objavljena nakon njegova boravka u Sarajevu, u New York Review of Books, gdje, ovaj veliki američki pjesnik, rođenjem Srbin, piše 'Vidio sam srpsku opsadu onakvu kakva je ona doista bila: hotimičan napor da se kolektivno kazni jedan grad, da se teroriziraju i do smrti izgladne njegovi stanovnici i da se istovremeno uživa u pucanju sa sigurnih i nedostupnih visina'. Često ga se sjetim, naročito kad spominju i veličaju  Handkea, koji nije vidio, odnosno nije htio vidjeti  ništa".

O ratu u Bosni i Hercegovini i Sarajevu objavljeno je u Europi stotine knjiga, no njihova kvaliteta je više nego upitna, napominje autorica intervjua, pitajući možemo li takvu literaturu nazvati književnim profiterstvom?  

"Pjesnik Amir Brka literarno bavljenje Sarajevom blago ironizira, slažući naslove pretežno ratnih izdanja, u kojima se spominje ime glavnog bosanskog grada, u svojevrsnu konceptualnu cjelinu. Za neke je pisce i umjetnike, zacijelo, sarajevska tragedija bila prilika za osobnu afirmaciju, pa i književnu zaradu. Dakle: „Sarajevo za početnike, Poslušajte kako cvate pleneta Sarajevo, Bolesnik Sarajeva, Sarajevski Marlboro, Behar u Sarajevu, Ruže sarajevske, Sarajevska ljubavna priča, Sarajevska sevdalinka, Praznik u Sarajevu, Raja u starom Sarajevu, Dernek u Sarajevu s jeseni 1796., Sarajevske uspomene, Tin u Sarajevu, Tinovi sarajevski papiri, Proust u Sarajevu, Prosperov štap u Sarajevu, Sarajevo blues, Sarajevski Marlboro, Sarajevski tabloid, Sarajevsko more, Sarajevo, Sarajevo... Govori Sarajevo: ja ostrvo sam u srcu svijeta, Sarajevski rukopis, Sarajevska zbirka, Sarajevske grafike, Sarajevske sveske, Sarajevska hagada, Sarajevska trilogija, Planeta Sarajevo, Sarajevo!Sarajevo, Sarajevo na kraju svijeta, Sarajevski pas, Sarajevski pasijans, Sarajevski rulet, Vaj-haluna, šeher Sarajevo, Đavo u Sarajevu, Sarajlije iđu na vojsku, Woland u Sarajevu, Sarajevski ratni pogledi, Sarajevska ratna zbirka, Sarajevske ratne priče, Valter brani Sarajevo, Odbrana sarajevske pošte, Sarajevski ratni teatar, Smrt u Sarajevu, Sarajevski tabut, Sarajevski nekrologij, Sarajevska knjiga mrtvih, Sarajevo post bellum, Sarajevska molitva, Prošle zime u Sarajevu, Duhovi Sarajeva, Lament nad Sarajevom, Sarajevo spržila te munja... Bolesnik Sarajeva, opet, Sarajevo će biti, sve drugo će proći, Jedan pogled na Sarajevo, Sarajevo – nekada i sada, Bolesnik Sarajeva, opet, opet, Glasovi sarajevske noći, Ubijanje Sarajeva, Dok Sarajevo ne zabrane...“"

Jedno od standardnih mjesta u današnjem promišljanju o knjizi je i široko raširena teza kako je knjiga odavno postala roba kao i svaka druga, 'postajući sve više sluškinja puke trgovine i novca'.

"Naopako shvaćena filozofija neoliberalizma da je knjiga roba, kao kupus ili bludžins, učinila je da se tržištu pod egidom literature nudi najobičniji bofl, da književnost mora da „obrađuje“, tj. odrađuje aktualne događaje i zadatke, dakle, ta filozofija učinila je da je pisanje danas sve više nego umjetnost, a da su pisci postali književni proleteri, udarnici zadanih normi, rokova i okrutnih tržišnih zahtjeva. Malo je država u kojima su balet ili poezija komercijalna roba, pa ipak mudre države čuvaju ih i paze kao zjenicu u glavi. Budućnost, pak,  knjige je neizvjesna kao i budućnost svih nas. Digitalna forma nikad neće moći zamijeniti gutenbergovsku, kao što plastika nikad ne može zamijeniti drvo. Ali, sve je moguće u današnjem svijetu. Nisam vjerovao, a sad se pitam: može li se sutra ustoličiti neki planetarni idiot, koji će naći načina  da se spale sve knjige, kao onaj luđak koji je naredio da se zapali sarajevska Nacionalna i univerzitetska biblioteka. Nemoguće? Nisam, kažem, više siguran".

Stojić je jednom kazao kako su brojni dobri pjesnici počeli objavljivati loše romane, koji su književni format liberalnog kapitalizma i tržišnog gospodarstva jer se poezije ne može utržiti. Stoga je logično i pitanje - Imaju li danas umjetnici status kakav zaslužuju?

"Uvriježeno je mišljenje da je roman najvažnija literarna forma, a i fama je da se pisanjem romana mogu zaraditi veliki novci. Ja sam već godinama član žirija VBZ-a za roman i svake godine na natječaj prispije sto, stopedeset rukopisa. Cijela nacija piše romane, a naracija je uglavnom realistička. I u recentnoj romanesknoj produkciji malo je onog što se može porediti s Marinkovićem ili Desnicom, djelima koja su nastajala prije pola stoljeća. A status umjetnika u našoj varijanti kapitalizma, gdje vladaju primitivizam i nacionalisti, takav je da se može porediti sa statusom parija. Od čiste književnosti ne može se živjeti nigdje, pogotovu ne u ovim našim društvima, gdje su folki turbofolk najsnažniji oblici „kulturne“ emancipacije".

Nastavno na ova promišljanja neizostavno je i pitanje - Čine nadležna ministarstva te lokalna vlast dovoljno za opstanak izdavaštva i općenito kulturnih institucija u BIH?

"Ne samo da ne čine dovoljno, nego ne čine ništa. U cijeloj državi jedva da imamo dvije-tri suvisle knjižare, a rijetki uspješni izdavači opstaju, uglavnom zahvaljujući pomoći inozemnih fondacija. Budžetski novci se nemilice  krše na festivale, gdje korumpirani političari i nouveau riche, skupa sa turbofolk pjevaljkama paradiraju na crvenim tepisima. Pa i u takvim uvjetima u Bosni se piše dobra, odlična književnost. Možda i upravo zbog toga".

Dakako, uz sve nevolje koje su napale BiH, čineći nas gotovo društvom bez nade, postoji i nešto što pjesnika Stojića najviše boli na području kulture.

"Najviše me boli totalno urušavanje obrazovnog sustava. Imamo četrnaest privatnih sveučilišta, gdje se fakultetske diplome „nabavljaju“ za relativno sitan novac, a voditelji najznačajnijih državnih institucija, kao što su državne bolnice i obavještajne agencije rade s falsificiranim dokumentima o stručnosti. Imamo dvije škole pod jednim krovom, što je svjetski raritet, tema za Ripleya. Imamo nacionalne programe u školama u kojima se veličaju ratni zločinci i nije čudo što mladi svijet hametice napušta zemlju. Nema čega nemamo, što bi rekli Sarajlije".

Na koncu, postavlja se još i pitanje - Što je ostalo u BIH od njezine poznate i proklamirane multikulturalnosti?

"Oduvijek sam tvrdio da je Bosna je monokulturna, a multikulturalnost su uveli nacionalisti, jer nisu nikakva drugog razloga imali za podjelu. Isti jezik, ista običajnost, isti način života, ista vjera u jednoga Boga, u sudnji dan, gdje će dobro biti nagrađeno, a zlo kažnjeno. Razlikuju se samo tri vjerske zajednice, a sve tri imaju centre izvan BiH, i one definiraju granice podjele zemlje. Ali one ne vjeruju u Boga, nego u vlastite interpretacije, kaže moj prijatelj teolog Mile Babić. U Crnoj Gori se bore dvije crkve iste religije. I sve su one protiv duha zbližavanja, riječju protiv bilo kakve modernizacije. Što je ostalo? Naprijed u srednji vijek. Odgovorio je, vjerojatno najbolje, mudrac Andrić, čije zapažanje, umjesto odgovora na vaše pitanje, prenosim u cijelosti: “Ima neko predanje da božje proviđenje, koje budno bdi nad ovom zemljom, i ljudskim sudbinama, zaklopi oči svakih sto godina, otprilike  na nekoliko trenutaka koji za nas smrtne znače nekoliko godina. I tada sve na ovom svijetu krene naopako. Zli zavladaju a dobri im se pokore, nevaljali i maloumni progovore a čestiti i mudri umuknu, pravovjerni izgube nadu i pravac u životu. I da tako potraje duže, sve na zemlji bi se ucrvalo i propalo, dijete u majci i sjeme u zemlji. Ali Bog se smiluje, te se opet sve ispravi i okrene na dobro. Bog jedini!”, zaključuje Stojić u intervjuju koji je vođen u povodu izlaska knjige njegovih sabranih pjesama "Muze i Erinije".

Koze

Petru Gudelju

Na radionici kreativnog pisanja
U Bečkom sveučilišnom kampusu
Mladoj pjesnikinji objašnjavam
Kako su u poeziji, kao i u životu
Neke stvari neobjašnjive.

Ona se zove Leni Esterházy
Prozračna je i magnetična, kao zavodnice
Sa Klimtovih slika, divna i davna
Adele Bloch Bauer.

I pita o višestrukom značenju metafore
“Metafora je dječji jezik”, pokušavam
Biti jezgrovit, mada ni sâm stanovite stvari
Nikad sebi neću moći objasniti.

Kao matematiku metafore
Kao pljačkanje siromaha na svjetskoj burzi
Kao mlade fanatike islama što se raznose ekrazitom
Kao teoriju crnih rupa.

Kao činjenicu da ja, pjesnik-izbjeglica
Tumačim tajnu umjetnosti djevojci
Čiji je pradjed svirao violinu u Bečkoj operi,
Dok je moj čuvao koze u Iliriji.