Na današnji dan velika pjesnikinja se zauvijek skrila u mjesečinu

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Na današnji dan, 25. listopada 2010. godine, u Stubičkim toplicama preminula je velika hrvatska pjesnikinja Vesna Parun.

Unatoč teškim prilikama u kojima je provela veći dio života, Vesna Parun bila je jedna od najvećih hrvatskih pjesnikinja i književnica uopće, čiji će stihovi još dugo grijati srca čitatelja.

Odmalena upoznata sa siromaštvom, Vesna Parun rođena je na otoku Zlarinu 10. travnja 1922. godine. Obitelj je živjela u skromnim prilikama, u neprekidnom strahu od gubitka posla Vesninog oca koji je skrbio za obitelj, promijenivši velik broj radnih mjesta.

Slavna pjesnikinja je osnovnu školu je pohađala na otoku Visu, a gimnaziju u Splitu.

Vesna Parun je od malih nogu oduševljavala nastavnike bistrinom, željom za učenjem i ljubavlju prema poeziji. Svoje prve stihove objavila je još kao djevojčica u dobi od deset godina u školskom časopisu "Anđeo Čuvar", pjesmu pod nazivom "Pramaljeće".

Nakon mature, odselila se s obitelji u Zagreb, gdje je upisala studij romanistike na Filozofskom fakultetu, a nakon njega i studij filozofije, ali ih nikada nije privela kraju.

O svome obrazovanju znala je reći: "U školi se moglo naučiti mnogo, i u osnovnoj i, kasnije, u srednjoj, i o gramatici i o prirodopisu; manje o povijesti i o zvijezdama na nebu, a o čovjeku i životu – gotovo ništa!"

Bila sam dječak

U mjesečinu me sakrila
večer, utrnuvši svijeće.
Svu noć sam zamišljena snila
u modroj šumi kroz drveće.

Bila sam zrno rumena grožđa
u zubima sred poljubaca
lisica utekla iz gvožđa
dječak, što praćkom poklike baca;

i ujed pjesme nasred čela
šarena mačka u košari igre.
Šta nisam bila, šta nisam smjela,
zrcalo ribe u zjenici vidre!

Njezin život obilježio je niz nesretnih ljubavi, koje su joj, uz obolijevanja, otežale studij. Tih godina započela je vezu s Bračaninom Pjerom Breškovićem, koja je nesretno završila nakon više od 15 godina.

Ostavljena zbog druge žene, Vesna prolazi kroz teško životno razdoblje, prekida studij, ali i piše jednu od svojih najproslavljenijih pjesama "Ti koja imaš nevinije ruke", posvećenu upravo nesretnoj bračkoj ljubavi.

Godine 1947. objavljuje svoju prvu zbirku poezije "Zore i vihori" u kojoj je odredila svoj pjesnički stil, osjećajan i liričan, u kojem dominiraju ljubav i doživljaj prirode. Premda tadašnja politika nije bila zadovoljna njezinom poezijom, to ju nije pokolebalo.

Nastavlja pisati i objavljuje zbirke Crna maslina (1955.), a potom i Ropstvo (1957.), Pusti me da otpočinem (1958.) i Ti i nikad (1959.) u kojim se potvrđuje kao pjesnikinja zaokupljena ljubavlju i koje su joj priskrbile veliku popularnost.

Nakon neuspjele veze s Pjerom, sreću nalazi u braku s Ljubomirom Žekovom zbog kojeg seli u Bugarsku, gdje je provela razdoblje od 1962. do 1968. godine. Iako se uklopila u tamošnje društvo, jezik i kulturu te prema njenim riječima, živjela kao Bugarka, ni to razdoblje ne prolazi bez nevolja.

Kamene ustaj!

Probudi se, kamene,
Nebesa pozlati!
Stari nam most
Iz pepela vrati.

Neretvo, rijeko zelenih očiju,
Široko rastvori ih, stani!
Taj srpanjski dan neka bude tvoj blagdan,
Na ranu melem zvjezdani.

Neretvo vodo, još od davnine
Daleko čulo se nije
Čovjek da ’zgine, kamen da uskrsne,
A srce u kamenu bije.

Zaplivaj, labude,
Cvijete dugovrati,
Val joj razigran
Do ušća isprati.

O, ustaj kamene,
Iz praha se vrati!
Dok padao si
Znali smo:
Iz mrtvih
Ti ćeš ustati!

Vraća se u Zagreb nakon razvoda, siromaštva i političkih afera. Vrlo osobna pisma koja je razmjenjivala s Velijem Čauševim, iz razdoblja života koje je provela u Bugarskoj, objavljena su nakon njezine smrti u knjizi Bugarska odiseja Vesne Parun.

Nakon povratka iz Bugarske, Vesna pronalazi dom u Studentskom gradu u zagrebačkoj Dubravi, gdje stanuje sve do 2000. godine. Tamo je živjela u skromnim prilikama, često bez struje i vode, negodujući što živi na rubu grada. Tih godina upoznala je Adnana Al-Marzukia, Sirijca koji je došao na studij medicine u Zagreb, ali se bavio i poezijom.

Do njegovog povratka u Siriju vrijeme su proveli u suživotu u njezinom stanu. Ali ni njegov odlazak nije prekinuo njihov odnos, koji je oduvijek bio obavijen velom tajne, opisivan više kao bratsko–sestrinski. Vesna ga je nastavila posjećivati u Damasku, a povremeno je i on dolazio k njoj u Stubičke toplice, nakon što je oboljela.

Nakon što je oboljela, 2000. godine napušta svoj dom u Zagrebu i privremeno se smješta u Stubičke toplice, ne znajući da ćemo tamo ostati do smrti.

Njezino zrelo stvaralaštvo obilježilo je satirično ozračje, s dodatkom kritike suvremenog društva. Najbolji primjer satire koji je izdala jest Pelin basne iz 1998. godine. Usprkos zaokretu pjesničkog stila, i dalje se vraćala ljubavnoj tematici, metafizičkom i nostalgičnom ozračju koji su obilježili njezin rad.

Ljubav i doživljaj prirode središnje su teme i zbirka Vidrama vjerna (1957), Koralj vraćen moru (1959) i Vjetar Trakije (1964), svojevrsnih himna moru.

Ostvarila je i najopsežniji sonetni opus u modernom hrvatskom pjesništvu, objavivši zbirke Sto soneta (1972.), Salto mortale (1981.) i Sonetni vijenci (1991.).

Vrlo opsežan pjesnički opus Vesne Parun, najprevođenije hrvatske pjesnikinje, jedno je od najznačajnijih poglavlja suvremenoga hrvatskog pjesništva.

Prevodila je pjesme sa slovenskoga, bugarskoga, francuskoga i njemačkoga; osobito su cijenjeni njezini prepjevi pjesama J. W. Goethea, H. Heinea i R. M. Rilkea.

Za svoj izniman književni opus, Parun je višestruko nagrađivana. Dobitnica je godišnje nagrade Vladimir Nazor 1959. godine, a 1982. za životno djelo.

Među ostalim značajnim nagradama su: 2003. godine Nagrada Tin Ujević za zbirku soneta Suze putuju, Nagrada Grigor Vitez 1968. godine za dječji roman Mačak Džingiskan i Miki Trasi, 1970. godine Diploma za poeziju u Parizu.

Unatoč brojnim nagradama, u HAZU je primljena samo kao dopisna, nikad kao redovita članica...