"Neki veliki pisci nisu dobili Nobela za manje političke grijehove"

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Dodjela Nobelove nagrade za književnost za 2019. godinu austrijskom književniku Peteru Handkeu jedna je od najkontroverznijih dosad. Barem se takav dojam stječe u Bosni i Hercegovini, gdje se izravno ili neizravno tim povodom zrcale sve naše podjele i gdje se sve temelji i određuje ''količinom'' zla koje su pojedinci ili nacioni podnijeli u ratovima devedesetih.

Švedska akademija brani svoju odluku o dodjeli Nobelove nagrade Handkeu obrazloženjem da je on iznosio provokativne komentare, ali nije podržavao krvoproliće.

Povijest pamti kako je 2006. godine Handke održao govor na posljednjem ispraćaju srbijanskom predsjedniku Slobodanu Miloševiću, koji je umro u haškom pritvoru u očekivanju izricanja presude za ratne zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije 90-ih godina.

Osim toga, Handke je podržavao čelnike bosanskih Srba, ideološkog vođu Radovana Karadžića i ratnog zapovjednika Ratka Mladića, osuđene za genocid u Srebrenici.

Predsjednik Švedske akademije Mats Malm dao je svoje obrazloženje o dodjeli nagrade austrijskom piscu, gdje priznaje kako je Handke iznosio "provokativne, neprimjerene i nejasne komentare o političkim pitanjima". No autor knjiga kao što su "Strah golmana pred jedanaestercem" i "Spori povratak kući" nije veličao krvoproliće i jasno je osudio pokolj u Srebrenici, navodi Malm.

Zamolili smo neke književnike i sveučilišne profesore da za Bljesak.info kratko prokomentiraju dodjelu Nobelove nagrade Peteru Handkeu.

Pitanje je glasilo:  Može li jedan književnik - nobelovac, kao što je Peter Handke, sačuvati svoje djelo neokaljanim, s obzirom na zaglušujući huk političkih osuda koje su se na njega obrušile nakon dobivanja nagrade?

Josip Mlakić, književnik

Mislim da ne može. Handke će, vjerujem, ostati  upamćen  više kao apologeta režima Slobodana Miloševića negoli kao književnik, pogotovo na našim prostorima. Sličnih slučajeva, uvjeren sam, bit će i ubuduće, a bilo ih je i ranije, prije Handkea,  jer smo se bezbroj puta dosada uvjerili da zdrav razum i etika ne idu nužno uz književni talent.

Najbolji primjer za to je Knut Hamsun, jedan od najvećih književnika 20. stoljeća, koji se danas češće spominje kao zagriženi pristalica njemačkog nacizma negoli kao veliki književnik čije je djelo obilježilo 20. stoljeće. Misli da će se slična stvar događati i s Peterom Handkeom.

Međutim, rašomon oko Handkea vrlo brzo će pasti u zaborav, jer je danas pamćenje kratko i selektivno. U tom smislu pada mi na pamet danas pomalo zaboravljeni engleski dramatičar Harold Pinter, koji je Nobelovu nagradu za književnost dobio ne tako davne 2005., kao potvrda teze da zdrav razum i etika ne idu nužno uz književni talent.

Radilo se o piscu izrazito promiloševićevskih stavova tokom rata, iako nije bio eksponiran u tolikoj mjeri kao Handke.

Jurica Pavičić, književnik

Većina ljudi od knjige ovih su se dana našli u nelagodnoj situaciji da moraju tumačiti kako im je Handke kao pisac jako mio, ali da im se njegovi politički stavovi gade. Meni je utoliko lakše što mi H. kao pisac nikad nije bio jako blizak. Pisao je vrstu proze bez kakve mogu živjeti.

Stoga, odmičući se od Handkea kao Handkea mislim da načelno, mogu prihvatiti da se Nobela daje velikom piscu koji je imao idiotske političke stavove. na koncu - na listi nobelovaca je i Hamsun. Ali, kad kažem "načelno", onda znači da to treba biti načelo, a za švedsku akademiju to dosad nije bio slučaj.

Vidjeli smo da su u povijesti postojali veliki pisci koji nisu dobili Nobela za kudikamo manje političke grijehove - recimo, Borges koji ga nije dobio zbog jedne turneje u Pinochetovom Čileu. OK je ako švedska akademije na haje za politički korektnost, ali je loše ako im je u korektnosti ideološki selektivna.

Dinko Delić, književnik

Naravno da Peter Handke nije zasluženo dobio Nobela. Handke nije samo politički podržavao Miloševića i minimizirao ratne zločine koje su počinili Srbi, on je i pisao o tome. Na primjer: Jedno zimsko putovanje ka rijekama Dunavu, Savi, Moravi i Drini ili pravda za Srbiju. A Nobelova nagrada za književnost dodjeljuje se za cjelokupan opus i to za "idealističke tendencije" autora. Prema tome Handke je okaljao ne samo vlastitu literaturu, već i ugled Nobelove nagrade koju nepravedno nosi.

I ranije su Nobela dobijali pisci podržavatelji zločina, recimo: Knut Hamsun, ali zaista je otužno da medalja gdje su ugravirane riječi iz Eneide: "Inventas vitam juvat excoluisse per artes (oni koji su svojim znanjem učinili život na zemlji boljim)" pripadne piscu koji se sa prezirom u vlastitom tekstu odnosi prema žrtvama ratnih zločina u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj.

Uostalom, Hamsun je nagradu dobio 1920. godine kada još nacizam u Njemačkoj nije postojao, pa ni Hitler (führer) sa kojim je nobelovac Knut lično razmatrao političke aspekte Drugog svjetskog rata. Handke je prvo pisao svoj književni i politički panegirik "velikom voždu" i njegovim sljedbenicima, pa dobio Nobela.

A time se dokazuje poznata Shakespearova sentenca: "Nešto je trulo u državi Švedskoj". Pardon, trulo je u Švedskoj akademiji koja zanemari odluke Međunarodnоg krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) i Međunarodnog suda pravde (ICJ) u Haagu, pa piscu u čijim književnim djelima nema milosti za žrtve, već za krvnike - dodjeli najuticajniju literarnu nagradu na svijetu.

Mile Stojić, književnik

Nikad nisam bio veliki ljubitelj Handkeove književnosti, a nakon knjiga o njegovim zimskim i ljetnim putovanjima po Srbiji prestao sam ga čitati. On je za mene jedan pisac-skriboman, koji je, nakon Wendersovih filmova, počeo igrati ulogu pop-zvijezde.

A prava književnost, kako kaže Emerson, nastaje u osami, daleko od buke i bijesa, daleko od medija i industrije novca. Njegove knjige u kojima impertinentno i cinično negira srebrenički genocid, u kojima brani Miloševića i Karadžića, uvreda su ne samo svim žrtvama, nego, kako piše Svetlana Slapšak, i svim Srbima koji su bili protivnici tog režima i svim ljudima u kojima nije utrnuo kantovski moralni imperativ.

I što nam još donosi komedijant slučaj: prvog Nobela za književnost dobila je Austrijanka Bertha von Suttner za knjigu «Dolje oružje», a ovaj potonji Austrijanac za djela koja, između ostalih, donose pohvale oružju, odnosno onima koji su ga upotrijebili za masakre i pokolje nevinih.

Marina Šur Puhlovski, književnica

Primjeri iz povijesti književnosti - pisca koji su podržavali fašizam, kao što su Knut Hamsun i Erza Pound - pokazuju da djelo može ostati neokaljano bez obzira na političke osude istih. Za Hamsuna se, recimo, zalagao čak i Thomas Mann.

Osobno, također volim Hamsuna i u njegovim djelima nigdje nisam naišla na fašističke ideje. I Balzac je bio politički reakcionaran, ali toga nema u njegovim knjigama. Veliki pisac veći je od sebe kao osobe društva, on je, da parafraziram Joycea – dok piše Bog koji sjedi na oblaku i rašpa nokte…  

A što se Handkea tiče, čisto sumnjam da će ga njegovo djelo nadživjeti, bez obzira na Nobelovu nagradu. Pa je svejedno da li ga je osramotio svojim političkim stavovima… Tko zna da ga na kraju neće pamtiti samo po tome. Njegovo nagrađivanje samo je još jedan u nizu gafova Švedske Akademije zadnjih dvadesetak godina…

Mile Lasić, sveučilišni profesor

Nisam pročitao sva Handkeova djela iz sedamdesetih u kojima ga je trebalo nagraditi u osamdesetim, kako vele dobri znalci, kako se ne bi stekao dojam da je Nobelovu nagradu dobio za ono što je radio u devedesetim, a pisao je i govorio o događajima o kojima je malo razumio, inateći se maltene  sa cijelim svijetom.

No, istini za volju, nije jedini značajan književnik koji je izrijekom podržavao "balkanskog kasapina", jer među poštovateljima Miloševićeva lika i (ne)djela bili su i Harold Pinter i drugi, a da o velikim srpskim piscima i ne govorimo. Najtragičniji je bio vjerojatno među takvima Milorad Pavić, iz mnoštva razloga, pa je tim putom sam urinirao na svoj Hazarski rječnik i druga djela ...

Kao što je znano, mnoštvo je pisaca u prošlosti podržavalo razne "izme", pa i fašizam, sjetimo se ovdje samo  jednog od najvećih svjetskih pjesnika 20. stoljeća po imenu Ezra Pound ili briljantnog francuskog pisca po imenu Louis-Ferdinand Céline, a da o onom skandinavskom nesretniku i ne govorimo.

Da, Nobelov komitet za književnost je odlučio uvrstiti Handkea u istu ove vrste pisaca, a motivi mu nisu posve jasni, pa se s razlogom govori o kontroverznoj odluci kontroverznom piscu.

Uostalom, ovih dana je krasan sarajevski portal Digitalna Demokracija prenio iz Motrišta, isto tako krasnog časopisa za književnost, moj stari tekst "Slučaj Handke", iz 2014., u kojemu sam sve rekao što sam mislio da je trebalo reći o Handkeovim političkim idolima i njegovim aposteori opravdavanjima "zimskim putovanjima" u Srbiju, u Den Haag, ili u Požarevac.

Najljepši odgovor na "slučaj Handke", koji je zapravo "slučaj Nobeov komitet za književnost" došao je iz Njemačke, ovih dana, upozorila je i moja kćerka dr. sc. Maja Lasić i sjajna prevoditeljica i književnica hrvatskog podrijetla Alida Bremer, jer je Njemačka dodijelila Njemačku knjišku nagradu romanu "Podrijetlo" (Herkunft) Saši Stanišiću, mladiću - izbjeglici iz Višegrada, koji piše o svemu onomu o čemu Handke nema pojma ili neće da znade.

Uostalom, o tomu je i sam Stanišić kazao par riječi na ovogodišnjem Frankfurtskom sajmu knjiga, na veoma šarmantan način.

A da, ponešto sam i prevodio iz Handkeeovog opusa u devedesetim godinama prošlog stoljeća i prvom desetljeću ovog milenija, recimo povodom Nagrade Heinrich Heine koju nije zaslužio kao ni ovu Nobelovu, pa mi je bilo to što sam čitao nemalo dosadno i mjestimice bešćutno pa i gadljivo...

Goran Simić, književnik

U vrijeme kratkog mandata predsjednika PEN-a BiH imao sam priliku dobiti službeni formular Nobelovog Komiteta sa ekskluzivnim pravom da bez konsultacija predložim svoga kandidata. Lično.

Nisam niti jednog pisca iz naše regije predložio jer nisam mogao niti u jednom piscu koji mi je pao na pamet prepoznati ličnu moralnu vertikalu koja ide ruku pod ruku sa književnim djelom.

Bio sam skloniji predložiti neke književne likove za nagradu "Nobelov Kaktus" i tu sam već imao itekako puno imena pisaca koji su iz profitabilnog nacionalizma devalvirali do sofisticiranog fašizma. Pristojnost mi nalaže da im imena ne pominjem.

Uživao sam u tome što je Nobelov Komitet prije neku godinu otvorio vrata sjajnom pjesniku koji je odabrao pop muziku kao pratilju Bob Dylanu a potom ove godine ostao zapanjen izborom Petera Handkea kao laureata ove prestižne nagrade.

Najmanje što za Handkeovo podržavanje srpskog fašizma mogu reći jeste da je u pitanju ili politički slijepac ili analfabeta koji ne zna čitati imena na grobovima mrtvih osoba na bosanskohercegovačkom teritoriju, glorificirajući one koji su u tuđim uniformama sijali smrt.

Imajući na umu da se nalazimo u strašno opasnom periodu u kojem se, još uvijek stidljivo, fašizam reinkarnira, dodjelu Nobelove Nagrade Peteru Handkeu smatram moralnom devalvacijom.

Ovo nije prvi put da ista nagrada ide u pogrešne ruke. I neće biti zadnji. Književnost je važna ideologiji, zato ovolika halabuka.

Istovremeno, vidim da se sada oglašavaju mnogi koji bi, da se nešto ružno dešava ondje gdje se oni za nešto pitaju (sjetite se Pamuka i Sarajeva kada sam se Pamuku javno izvinio zbog naših lokalnih idiota!)  Lako je galamiti kad ni za šutnju ni za galamu nema kazne.

Željko Ivanković, književnik    

Previše je ovih dana galame oko Handkea... Bespotrebne i uzaludne. I ne mogu izbjeći a da se naglas ne pitam: govorimo li mi o piscu, njegovom djelu, nagradi, Nobelovu komitetu ili samo o sebi?

Koliko je onih koji uopće ovih dana govore o Hadkeu pročitalo ijednu njegovu knjigu? Pa čak i onu "najsporniju" kad se ono devedesetih pojavila?

Naime, želim reći da bih volio čuti one koji su nešto čitali, one koji i ne znaju da ga i najbliskiji zovu političkim idiotom ili glupanom (uh, koliko ih je na našem prostoru, čak i među onima kojima je politika "struka"!?). Dakako, ne mislim ga ni braniti jer to što on piše meni je manje blisko od onoga što piše njegov zemljak Bernhard, primjerice.

A što se nagrade tiče, pa mnogi je bolji od njega nisu dobili i mnogi gori jesu... A on kao čovjek i njegovo djelo, ne moraju nužno biti u suglasju. Je li pjesničko Poundovo djelo i on? Je li Caravaggio i njegovo djelo? Celine i njegovo djelo? Hamsun i njegovo djelo?

Da, previše poštujem pisce Handkeova jezika da bih ga cijenio i kao čovjeka i kao pisca kao što cijenim Boella, Grassa, pa i Hertu Mueller, govorim samo o nobelovcima...

A o Komitetu? Nisu uradili ništa što već nisu dajući nagradu Churchilu ili Dylanu, a nisu Kišu, Borgesu ili Kunderi...

O Handkeu i našem prostoru, tu se nema što reći. Čitajmo Boru Ćosića, Mirka Kovača, Radomira Konstantinovića, Filipa Davida, Bogdana Bogdanovića, Latinku Perović, Koču Popovića... No, ni njih nisu čitali oni što su najglasniji.

Bojim se ponajviše da su oni koji uzimaju za sebe pravo govoriti o Handkeu, ustvari prikriveni ili javni mrzitelji pisaca za koje im je rečeno da ih se treba mrziti...