Neretvanski književni, znanstveni i kulturni susret posvećen Nikoli Martiću održan u Neumu  

Tekst članka se nastavlja ispod banera

XIII. Neretvanski književni, znanstveni i kulturni susret koji se održava u južnohrvatskim gradovima Neumu, Metkoviću, Pločama; Opuzenu i Čapljini posvećen je velikom hrvatskom pjesniku Nikoli Martiću, priopćeno je.

Prvi susret  održao se u Neumu, u srijedu 28. rujna 2017., u Osnovnoj školi Kardinala Stepinca, na kojem su sudjelovali i izlagali : Stjepan Šešelj –književnik i predsjednik Matice hrvatske Zagreb, Pero Pavlović – književnik i predsjednik Matice hrvatske Neum, književnik i profesor Vinko Grubišić, te književnici iz Podstrane – Zoran Jurišić i Danica Bartulović.

Na samom početku ovog kulturnog događaja, prisutnim pjesnicima, učenicima, djelatnicima škole, kao i predstavnicima Općine Neum, obratila se ravnateljica škole Vera Konjevod. Osvrnuvši se na stvaralaštvo Nikole Martića poručila je da je važno znati odakle si potekao, i nikad ne zaboraviti svoje korijene, jednako kao i Nikola Martić,  koji je uvijek bio i ostao tradicionalni hercegovački čovijek.

Stjepan Šešelj je u svom uvodnom obraćanju, između ostalog, istaknuo cilj Neretvanskih, književnih, znanstvenih i kulturnih susreta, a to je prije svega upoznati mlade sa velikim imenima hrvatske književnosti rođenih na ovim našim prostorima, širem području rijeke Neretve, kako susreti nose i ime. Također, istaknuo je želju da se tradicija nastavi te da se književni susreti nastave održavati u Neumu.

O životu i djelu Nikole Martića

Nikola Martić rođen je 5. kolovoza 1938.god. u Višićima. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, gimnaziju u Čapljini, a školovanje je nastavio u Sarajevu te je 1958. postao grafičarom. Godine 1962. upisuje se na Filozofski fakultet u Sarajevu, no ubrzo napušta studije i posve se posvećuje pjesništvu.  Osamdesetih godina odlazi u Dubrovnik, a potom i u Split, gdje je i završava njegov ovozemaljski život 29. Siječnja 2013. Objavio je mnogo knjiga poezije, a najznačajnije su : ''Vrtovi zemlje humske'', ''Bogumilska bajka'', ''Sedmo godišnje doba'', ''Duša i tijelo'', ''Stablo nasred svijeta''.

Kada je hrvatski jezik bio ugrožen u Bosni i Hercegovini, sedmorica hrvatskih književnika su potpisali Deklaraciju o hrvatskom jeziku u Sarajevu, 27. siječnja 1971. To su: Vitomir Lukić, Mile Pešorda, Nikola Martić, Veselko Koroman, Mirko Marjanović, Vladimir Pavlović i Stanko Bašić. Smatra se da su ovaj postupak i svoju hrabrost skupo plaćali kroz cijelo jedno desetljeće, ako ne i duže.

''Trpio je i patio, a pisao tako lijepe stihove''

Neumski pjesnik Pero Pavlović posve prigodno posvetio je pjesmu Nikoli Martiću „Pjevat će tišina“, a u svom izlaganju osvrnuo se na njegovo  bogato stvaralaštvo.

''Njegova je poezija tematski uglavnom vezana za zavičaj. To je prostrana plodna dolina, tri zavičajne rijeke (Neretva, Krupa i Bregava), svitavska brda, sunce, kamen, mirisi mora, mediteransko raslinje, i sve to utopljeno u ljepotu, raskoš, šir, zor. Ono što priroda nije ''uspjela'' uzdići do punine i vrhunca, marom ljudskih ruku bliži se savršenstvu. Neretvanska dolina tako je svojevrsni Edenski vrt. Pitomi predio. U njemu voćke, cvijeće i bilje cvatu i rađaju plodovima u razno doba godine. U njemu dobri i vrijedni ljudi od svog rada žive. Flora, fauna i čovijek u jednoj simbiozi i skladu uzvišeni i napučeni u pjesnikov vrhunski stih. Ovjenčani u mudrost i svjetlost pjesme. U život koji se vječno obnavlja'', kazao  je Pero Pavlović.

Književnici Zoran Jurišić i Danica Bartulović, koji su svojevremeno bili jako dobri Martićevi prijatelji, osvrnuli su se na na Martića kao osobu. Ispričali su mnoštvo anegdota i vlastitih uspomena vezanih za Nikolu Martića, koje nikoga od nazočnih nisu ostavile ravnodušnim. Sve su govorile jedno, i pokazivale veličinu Nikole kao čovijeka.

Martić je prije svega bio dobar čovjek, miran, nenametljiv i samozatajan, gajio je veliku ljubav prema obitelji, Hercegovini i  Bogu.

Život ga nije mazio. Teška bolest, te na kraju i smrt supruge, strah od gubitka  sina u Domovinskom ratu, usamljenost i siromaštvo, natjerali su ga da se povuče u sebe, al on nikad nije prestao raditi i biti ono što jest - pjesnik.

''Trpio je i patio, a pisao tako lijepe stihove'', zaključila je Danica Bartulović.