Nikada nijedan pisac nije napisao toliko koliko on

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Na današnji dan prije 460 godina, 25. studenoga 1562. u Madridu je rođen Lope de Vega, jedan od najoriginalnijih, vjerojatno i najplodniji pisac uopće.

Lope Felix de Vega Carpio je tvorac španjolskog narodnog teatra, čovjek nevjerojatne produktivnosti, 'čudovište prirode', 'pjesnik neba i zemlje', kako su ga zvali u njegovo doba.

Nikada nijedan pisac nije napisao toliko koliko on: 1800 kazališnih komada (500 ih je sačuvano), romana, novela, epova, pjesama, rasprava ni broja se ne zna. Kažu da je samih soneta napisao preko tri tisuće.

Cijelo je njegovo djelo ujedno blistav, iako katkad i površan iskaz vlastitoga vratolomnog života, između veselja i provoda, tuge i očaja, uz salve smijeha i suza.

Bik me dohvati

Bik me dohvati, nevjesto lijepa,
kod praga tvog,
i niti da si rekla:
"Čuvao te Bog!"

Mladi bik sa svadbe tvoje
kod tvojih me vrata stiže
i kada me uvis diže
smijali se svi iz sela,
a ti, mirna i vesela,
puna zadovoljstva svog,
niti da si rekla:
"Čuvao te Bog!"

Reformirao je španjolsko kazalište, razbio jedinstvo radnje i mjesta, uveo lakrdijaše, potkazivače i intrigante, kontraponirao dostojanstvo i sluganstvo, te do danas ostao u živim književnim razgovorima.

U djelu O novom umijeću sastavljanja komedija u ovo vrijeme (Arte nuevo de hacer comedias en este tiempo, 1609) tumačio je i branio inovacije koje je uveo u dramski tekst (tri umjesto pet činova, odstupanje od klasičnih Aristotelovih i potonjih klasicističkih normi, nerazdvajanje komedije i tragedije i dr.).

Bio je sav od paradoksa i krajnosti: "Rodio sam se za ljubav i mržnju, sredinu nikada nisam poznavao", kaže u jednom pismu.

Dvije snažne strasti su ga neprestano pratile: književnost i žene. Njegova biografija predstavlja nevjerojatan avanturistički roman, živio je lagodno i dosta površno i sve mu je polazilo za rukom, iz svih nevolja znao je isplivati.

Zar sam ja vrijedan

Zar sam ja vrijedan da se brineš za me?
Isuse moj, ta što te k meni nosi,
te mi kod vrata, sav u hladnoj rosi,
provodiš noći zimske pune tame?

A srce nije moglo da se gane,
i ne otvorih. Kakve li sljepoće,
ako zbog mene, od mrzle hladnoće
sasušiše se tvoje čiste rane!

Koliko puta anđeo mi reče:
o dušo, priđi prozoru svojemu,
vidjet ćeš, čeka, pusti ga unutra!

Ljepoto rajska, i svako sam veče
zborio: "sutra otvorit ću njemu",
da bih to isto rekao i sutra.

Iako je bio rođen dramski pisac, Lope de Vega je u suštini svojoj bio prije svega pjesnik pa su i njegovi kazališni komadi puni umetnutih pjesama i protkani su lirikom.

Jer, kad je pisao pjesme, više je nalazio sebe i svoju vlastitu istinu, nego kad je stvarao za kazališnu publiku koja mu je pljeskala.

Sve je ispod njegova pera s lakoćom teklo, katkada i previše. Bio je mnogostruk, rasut, bujan, neiscrpan, pun kolorita, ali je, srećom, imao i časova kad su ga zaustavljale ozbiljne misli i teška saznanja. I znao je biti lucidan, svjež, blistav i dubok, i bio je velik pjesnik, jedan od najvećih u svojoj domovini.

Poznato je npr. da on, Gćngora i Quevedo spadaju među najveće majstore soneta u svjetskoj književnosti. Kao posebne knjige pjesama za života je objavio: Ljudske rime (Rimas humanas, 1602), Svete rime (Rimas sacras, 1614) i Rime ljudske i božanske Tome Burguillosa (Rimas humanas y divinas de Tome Burguillos, 1634).

Život

Čovječji život, kako Sokrat zbori,
kada poslovnost mučna njim ovlada,
potok je što se razlijeva i pada
dok se s olujom bijesnom mutan bori.

A život onog što mir sebi stvori
sličan je blagom izvoru iz hlada
koji grgoljav, tih i prepun sklada
kroz šarno cvijeće sveudilj žubori.

O kakvo li je bogatstvo i sreća
za onog koji samo dobro cijeni
kada slobodu u duši osjeća.

Jer poslovi su vazda otrov ljuti!
Blažen tko živi ko izvor maleni
što spor i miran nikad se ne muti!

U pjesništvu se najprije javio romancom, tada vrlo omiljenom vrstom. Jedno od najboljih djela, prozni dijalog s pastoralnom temom La Dorotea (1632), navodno je napisao u mladosti.

Pastoralni roman Arkadija (La Arcadia, 1598) nastao je po uzoru na Dianu, djelo Jorgea de Montemayora, dok je u Pastirima betlehemskim (Los pastores de Belén, 1612) zaplet pastorale supstituirao religioznim motivima.

Najvažnija su djela njegove ljubavne lirike O Angelikinoj ljepoti i druge pjesme (La hermosura de Angélica con otras diversas rimas, 1602), religijski stihovi Sveti versi (Rimas sacras, 1614), Vrt parnaski (La vega del Parnaso, 1637); desetci njegovih pjesama nalaze se u velikim zbornicima kastiljske lirike onoga doba.

Umro je u Madridu 27. kolovoza 1635. godine.

Buha

Ubode neka živa stvarca kleta
u bijele grudi lijepu Leonoru:
dragulj s biserjem, sjaj ružina cvijeta
taj trag gdje zubi nevidljivi oru.

Ona, ljutita, smoči u tom trenu
dva sjajna vrška na bijelim prstima
i gnječeć njima buhu prestrašenu
u jednoj kazni dv’je osvete ima.

Izdišuć, buha reče: "Jao, boli!
Za sitan ubod hoće me ubiti!"
Ja rekoh: "Buho, tebe sreća prati;

ustavi dah i Leonoru moli
nek pusti da je ubodem gdje i ti,
i svoj ću život za smrt tvoju dati."

(Izb(v)or poezije: Jovica Letić)