"Nikome iz Grada nije palo na pamet ni da mi barem SMS-om čestita ovu nagradu"

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Književnicu Senku Marić sam upoznavao kroz Književni klub Mostar, dok je Klub bio aktivan, kao i kroz Umjetničko vijeće Narodnog pozorišta Mostar, čiji smo članovi oboje bili, a kolegica Senka je predsjedavala.

Poredak stvari bio je takav da se Književni klub Mostar nakon sjajnog početka relativno brzo umirio, a Umjetničko vijeće u NP Mostar smo svojevoljno i dogovorno napustili prije isteka mandata, zbog razlika u mišljenju s tadašnjim direktorom.
Nastavili smo običaje ugodnog ljudovanja kroz Društvo pisaca BiH, a s posebnim sam zadovoljstvom pratio sve Senkine uspjehe proteklih godina.

Senka Marić i književne nagrade i priznanja naprosto su bili sastavni dijelovi jedne cjeline. Nagrada "Meša Selimović" za njezin roman "Kintsugi tijela" zasigurno je vrhunsko priznanje koje pisac kod nas može dobiti, kad su u pitanju domaće nagrade.

Kad smo dogovarali ovaj intervju, koristeći sve moguće alate za komuniciranje, kolegica Senka mi je priznala kako proteklih tjedana gotovo u svakom trenutku na nju čeka najmanje pet intervjua na koje treba odgovoriti. Vidljivo je to i iz medija koji su u novije vrijeme ugostili ovu sjajnu književnicu, ali ja sam nekako i dalje vjerovao u onu - dok se ne pojaviš u ovoj rubrici, nisi istrčao puni krug. Šalim se, dakako, ali ovaj razgovor jedan je od onih koji me posebno raduju, a nabrojati sve razloge za to... zahtijeva puno prostora.

Bljesak.info: "Kintsugi tijela" je roman o tijelu, prvenstveno ženskom, te u neku ruku Vaš roman predstavlja i neku vrstu dokaza o spoznaji svega onoga što ide uz žensko tijelo, bilo da se radi o bolu, užitku, bolesti, ljepoti, mistici... Koliko je bilo zahtjevno napisati ovakav roman?

SENKA MARIĆ: Bilo je zahtjevno ali ne iz razloga na koje bi se prvo pomislilo. Radilo se o književnom izazovu, tema je velika i kompleksna, i bilo je teško naći način da se sve to kaže bez proklizavanja u patetiku, u neuvjerljivost. Intimno mi ga nije bilo teško pisati. Radila sam to iz estetske emocije, sa potrebnom distancom, i prema iskustvu se odnosila kao prema materijalu od kojeg se oblikuje književni tekst. Željela sam reći puno više od priče o karcinomu, pokušala sam da kroz pojedinačnu priču, koja tematizira različita tipično ženska iskustva, kažem nešto univerzalno.

Bljesak.info Koliko može biti zacjeljujuće pisati o temi kao što je karcinom i koliko je važno da upravo žena ima slobodu i mogućnosti pisati jednu ovakvu knjigu, a ne da joj se ''iz druge'' ruke objašnjava sve ono što ženu može snaći u životu?

SENKA MARIĆ: Nisam pisala iz terapeutskih razloga, nisam se pokušavala liječiti pisanjem ovog romana. To mi se čini kao pogrešan, ili barem nedovoljno dobar, razlog za pisanje. Dobar razlog bi bio možda gotovo filozofske ili sociološke prirode, propitivanje onoga ko smo mi kao žene u svijetu, naših uloga, priroda, načina na koje se društvo odnosi prema nama itd. Također, mislim da žene generalno u životu imaju slobodu raditi i pisati šta god žele. Ko nam to može zabraniti? Jedino mi same sebi, ako pristanemo na takve restrikcije.

Bljesak.info: Naziv knjige, Kintsugi tijela, upućuje na japansku umjetničku tehniku popravljanja polomljenih keramičkih predmeta kojom se oštećena mjesta naglašavaju, a ne sakrivaju. Postaje li čovjek uistinu drukčiji nakon ''popravljanja" svoga tijela napadnutog bolešću i što se zapravo, gledano iz pozicije autorice knjige, ovim djelom želi poručiti?

SENKA MARIĆ: Mislim da svi nakon jednog takvog iskustva postajemo drugačiji, ali to ne znači nužno da postajemo bolji ili pametniji. Veći je izazov nakon bolesti ne pristati na ulogu žrtve i ne biti određen proživljenim, nego izdržati bolest i proces liječenja. Recimo, to je nešto tipa da je teže biti vojnik nakon rata, nego u ratu. Potrebna je snaga da se čovjek izdigne iznad toga, ne uzme sve to zajedno za dio sebe, svog identiteta, počne to posmatrati kao samo jednu od stvari na svom životnom putu i nastavi dalje. Mislim da je tek to konačna pobjeda. Samom knjigom nisam željela ništa poručiti. Ne umišljam da znam bilo kakve odgovore. Pokušala sam samo postaviti pitanja koja mislim da su važna.

Bljesak.info: Vrsna i nagrađivana pjesnikinja Senka Marić svojim prvim velikim proznim djelom dobiva ugledno priznanje kao što je nagrada "Meša Selimović". Mnogi autori kažu kako nagrade zapravo nisu toliko bitne, ali ipak one na neki način determiniraju autora i njegovo mjesto u književnom sazviježđu. Koliko ste očekivali nagradu i kako se, da kažem, nositi s ovim vrhunskim priznanjem za vlastiti rad i djelo?

SENKA MARIĆ: Nagradu sam očekivala u odnosu na procentualni omjer šireg i užeg izbora. Čekanje na rezultate vas natjera da počnete propitivati neke stvari o sebi, čak i one koje su vam se činile neupitne. Nagrada je svakako velika čast, ali donosi i veliku odgovornost. Prvenstveno prema sebi. Potrebno ju je postaviti na zdravo mjesto. Ne dozvoliti da se uplete u identitet i na taj način negativno utječe na budući rad. Koliko god da je veliko ovo priznanje, ono nema mogućnost da garantuje bilo šta u budućnosti. Ili je to najpreciznije reći ovako: ne mislim da me može učiniti boljom u pisanju, ali lošijom bi mogla.

Bljesak.info: Knjiga ako je dobra, naći će put do svog čitatelja, jedno je od nepisanih pravila. Ipak, knjiga danas u svijetu brzog življenja i ponešto ogoljenog stila komuniciranja među ljudima kao da sve više ljude udaljava od potrebe za iščitavanjem kompleksnijih sadržaja. Je li to možda privid, odnosno drži li knjiga korak s modernizacijom čovjeka i njegova načina života?

SENKA MARIĆ: Nažalost, mislim da ne. Mlade generacije gotovo ništa ne čitaju. Lektire su im dosadne. To mogu razumjeti. Naravno, ne mislim da se tu radi o lošim knjigama, naprotiv, već samo o knjigama koje im nisu prilagođene, u smislu početnih tačaka iz kojih se treba razvijati ljubav prema čitanju, da bi se kod jednog broja njih u konačnici stvorila otvorenost i prema onome što sada doživljavaju kao nezanimljivo. Niko od nas nije počeo čitati jer smo u prvim knjigama prepoznali važnost, virtuoznost, uzvišenost ili sl. u književnosti. Počeli smo čitati jer nam je to što čitamo u tom trenutku bilo zanimljivo. Bili smo se u stanju prepoznati u tim tekstovima. Nadam se da će se sve više pojavljivati pisci koji će bolje komunicirati s mlađim generacijama, i da možda u tome stoji neka mogućnost da književnost ponovo bude živa na način na koji je nekada bila.

Bljesak.info: Roman "Kintsugi tijela" govori nam odakle dolaze neke Vaše inspiracije za pisanje. Što je još posebno fascinantno u svijetu oko Vas, što vas posebno inspirira, o čemu pišete i o čemu biste rado pisali?

SENKA MARIĆ: Uvijek ustvari, na različite načine, pišem o ženama. O ženskom iskustvu svijeta. To je ono što me zanima, o čemu želim znati više, osjetiti do kraja, možda u smislu otkrivanja tog ukupnog prostora da bih lakše u njemu pronašla vlastito mjesto. U poeziji je dominantna tema ljubavi. Prve pjesme koje sam pisala, a to je bilo jako davno, bile su o ljubavi, i kad se sve sabere čini se da se nisam ni pomakla odatle.

Bljesak.info: S uspjehom uređujete i mrežnu stranicu za književnost Strane.ba i zasigurno imate dobar pregled književne scene. Kako vidite i ocjenjujete književnu scenu u Bosni i Hercegovini, odnosno u regiji, ali i u Europi sveukupno?

SENKA MARIĆ: Sa svom kakofonijom informacija u svakodnevnom životu, vrlo je teško imati dobar pregled bilo čega. Iz mog iskustva rada na Stranama čini mi se da se u regiji danas piše dobra književnost. Ženski glasovi postaju sve jači i sve zanimljiviji. Šire gledano zaista ne pratim dešavanja i trendove u toj mjeri da bih mogla dati bilo kakav osnovan odgovor.

Bljesak.info: Danas je puno toga premostivo, upravo ili ponajviše zahvaljujući modernim metodama komuniciranja. Ipak, vjerojatno i dalje postoji jedna uvjetna barijera za pisca koji živi izvan velikih gradova. Kako je i gdje započela Vaša karijera književnice i gdje danas živite - je li Mostar i dalje Vaš Macondo?

SENKA MARIĆ: Živim u Mostaru, ali uvijek postoji plan da ću jednom opet otići. Postoje različiti nivoi moje vezanosti za ovaj grad. Mada ga sve manje osjećam svojim, ili barem prepoznatljivim. Ljudi koji ga godinama vode uspjeli su da ga unište na sve moguće načine. Taj nivo nesposobnosti dođe kao neka vrsta posebnog talenta. Recimo, u kontekstu stvari o kojima smo ovdje govorili, zanimljivo je da nikome iz bilo koje gradske institucije nije palo na pamet ni da mi barem SMS-om čestita ovu nagradu. To upućuje na nepostojanje sluha kako za kulturu tako i za mnogo toga drugog što zdrav razum zahtijeva, te u konačnici i na nepristojnost. Naravno, privatno mi to zaista ništa ne znači i to je apsolutno najmanji problem na skali svega onoga poremećenog, ali mislim da je indikativno. Nije na odmet napomenuti ni da govorimo o gradu koji se bio kandidovao za Evropsku prijestolnicu kulture.

Bljesak.info: Teško je u nekoliko rečenica kazati puno toga o nekoj temi, ali me ipak zanima i Vaše viđenje položaja žene u našem društvu i općenito u modernome dobu u svijetu, s kratkim osvrtom i na položaj žene u umjetnosti?

SENKA MARIĆ: Položaj žene još uvijek nije tamo gdje bi trebao biti, skoro ni u jednom društvenom aspektu, pa tako ni u umjetnosti. Isto mislim da se dio problema nalazi i u tome što mi često nismo svjesne svoje snage, naše prirode, naših kapaciteta i sposobnosti i što pristajemo na ono što nam se nudi kao jedinu mogućnost postojanja. To naravno jeste posljedica razvoja događaja kroz istoriju. Ali, ja ipak s druge strane mislim da možemo sve što želimo, da je sve to već naše i da samo trebamo uzeti. To mi se čini kao najjednostavniji, najbrži i najučinkovitiji način osnaživanja žena – da jedna drugu učimo svojim dobrim primjerom.

Bljesak.info: Na koncu, pitat ću Vas i što planirate dalje? Vrijedne nagrade koje ste osvojili, posebice nagrada ''Meša'', na neki su način i obveza autoru. Što je sljedeće što možemo od Vas očekivati na književnom planu?

SENKA MARIĆ: Trenutno radim na zbirci poezije i na novom romanu. Taj novi roman je ustvari stari, pišem ga već godinama, češće neuspješno nego uspješno. Sreća je da sam jako uporna žena, i uvjerena sam da ću ga jednog dana i završiti. To je opet za mene intimno jedna jako važna tema, gdje kroz neki generacijski presjek pokušavam govoriti o poziciji žene u društvu i načinima na koje mi kao žene doživljavamo sebe. Osnovni problem koji susrećem u pisanju je isti onaj koji sam imala sa Kinstugijem, dakle radi se o kako, kako izreći tu cijelu priču, bez viška i restlova, reducirano, fragmentirano, gotovo pjesnički, i naći načine da više govorim odsutnim nego onim što je u tekstu. To je izazov, i igra, što se onda postavlja kao osnovni motiv koji mi ne dozvoljava da se odmaknem od tog teksta.