'Standardan život': Velik skup svakodnevnih motiva iz (ne)običnog života

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Olja Savičević – Ivančević, jedna je od najuspješnijih i najcjenjenijih hrvatskih književnica, a ovih je dana u nakladi Frakture objavljena zbirka pjesama u prozi 'Standardan život' i to i onih Saške Rojc, što je bio dugogodišnji heteronim ove autorice.

'Standardan život' je sve samo ne standardna knjiga, piše Kruno Lokotar, pa dodaje, ako pak govorimo o opusu autorice, on je opet sve samo ne standardan, neki reci koje ćete naći u ovoj knjizi već su postali refreni, a neke pjesme postale su himne i evergreeni.

“Oljina tema jest velik skup svakodnevnih motiva iz (ne)običnog života od kojih ona pravi dragocjenosti. Ove pjesme govore o ljubavi i o smrti, o strasti, strahu i o hrabrosti i moralnim izborima, o svemu onome s čim smo se u svojim standardnim životima sreli i opet ćemo, samo ovaj put malo promijenjeni, obogaćeni za finu i prodornu pjesničku artikulaciju“, naveo je Lokotar.

Prošle je godine objavljena i zbirka 'Divlje i tvoje', također u Frakturi. Zbirka priča 'Nasmijati psa' nagrađena je Rankom Marinkovićem Večernjeg lista za kratku priču,a prema priči 'Pederi' objavljena je i grafička novela 'Ljeto' (Žeželj/Paljan), dok su prema pričama 'Balavica', 'Sedam neodgovorenih poziva' i 'Trešnje' snimljeni kratki filmovi.

Prvi roman, 'Adio kauboju', nagrađen tportalovom nagradom za najbolji roman 2011., postavljen je u kazalištu u režiji Ivice Buljana, a posljednji, 'Pjevač u noći', dobio je Libar za vajk, priznanje pulskog Sa(n)jam knjige u Istri 2016., kao i English Pen Award 2018. Savičević Ivančević potpisuje i dramske tekstove 'Moj prijatelj mačkodlak' i 'Som na cilome svitu', za koje je dobila nagrade Mali Marulić, kao i tri slikovnice, dvije u suradnji sa Svjetlanom Junakovićem, 'Šporki Špiro i Neposlušna Tonka' i 'Sami na cilome svitu', te 'Adrijana se vratila' s Imeldom Ramović.

Knjige su joj prevedene na jedanaest svjetskih jezika te objavljene u Europi i SAD-u. Pojedinačne pjesme i priče prevedene su i objavljene na tridesetak jezika. Živi i radi kao slobodna umjetnica na relaciji Zagreb – Split – Korčula.

Olja Savičević – Ivančević, u razgovoru za Bljesak.info, govori o poeziji, standardnim životima, ženama i muškarcima u književnosti, borbi za ženska prava, ali i tome zašto se društva u državama regije plaše pisaca i umjetnosti.

Iskustvo rata i odlazak u trgovinu se u književnosti, kao i ratu, nalaze zajedno

Svjetovi u knjigama 'Divlje i tvoje' i 'Standardni život' možda nekome i jesu nestandardni, počinje Olja Savičević-Ivančević, ali meni tako ne izgledaju, zanimaju me svakodnevice s njihovim čudima i čudovištima kojih je uvijek napretek.

“Tu se odlazak u trgovinu, morska pustolovina ili iskustvo rata nalaze zajedno, jer tako i u životu jest. Kad je sve to nestalo, poželjeli smo taj standard, a sve ono što se činilo neobično, iz pandemijske perspektive gledamo kao običan, standardan život“, izjavila je Olja Savičević – Ivančević za Bljesak.info.

Kada je ponovno, krajem devedesetih, nakon više godina nepisanja pokušala kontaktirati neke izdavačke kuće u želji da objavi zbirku poezije, naišla je na zatvorena vrata.

“Na mnogim natječajima nisam mogla sudjelovati, jer sam imala tri adolescentske zbirke koje su bile objavljene kod malih, lokalnih izdavača, što me isključivalo jer nisam mogla konkurirati za prvijenac pa tako objaviti knjigu. Bilo je i podozrivosti , podsmijeha prema nekome tko je u adolescenciji bio 'čudo od djeteta', ali većinu naprosto nije zanimala poezija koja će u izdavaštvu doživjeti procvat tek kasnije“, rekla je.

Saška Rojc u antologijama

U jednom je trenutku odlučila stvoriti Sašku Rojc koja će biti slobodna od svih vanjskih faktora.

“I to odstupanje od vlastitog imena u samom tekstu, od tereta autorstva, dalo mi je veliku slobodu za pjesničku igru – kreiranje lirske protagonistice od svojih i tuđih iskustava, što je zapravo uobičajen postupak, ali ovdje je identitet svjesno fingiran. Imenom koje podsjeća na poznatu slikaricu sugerirala sam da se radi o liku, ali mnogima je promaklo – više je o svemu tome napisala pjesnikinja Marija Andrijašević u pogovoru“, objašnjava.

Zanimljivo, dodaje, kolege u uredništvima, časopisi i izdavači koji nisu reagirali na neke 'Oljine pjesme' reagirali su dobro na Saškine.

“Iznimka je bio Kruno Lokotar koji je, tada se još nismo bili ni sreli, odmah htio objaviti ono što sam napisala bilo da se radilo o imenu ili heteronimu. Objavljena je zbirka priča 'Nasmijati psa'“, nakon pobjede na natječaju Prozak, što je preko noći pretvorilo moj književni rad u moj posao, a izdavače sam mogla birati“, otkriva.

Saška, koju je pisala ranih dvijetisućitih i koja je kasnije ušla i u nekoliko pjesničkih antologija, puno joj je značila i na putu prema prozi jer je bila prototip njenih budućih naratorica i protagonistkinja.

Književnost je, kao i svaka kreacija, igra

“Bilo je to vrijeme neposredno prije velikog procvata blogova, nekoliko godina prije procvata društvenih mreža, prije negoli su ljudi masovno počeli izmišljati sami sebe pa je u današnje vrijeme pojavljivati se s heteronimom ili pseudonimom po mom mišljenju suvišno, to vrijeme kao da je iza nas. Ali i dalje može biti zabavno, to bez daljnjeg. Ne smijemo nikad zaboraviti da je književnost, kao i svaka kreacija, igra“, objašnjava.

Poezija Olje Savičević – Ivančević živi u pjesmama, refrenima, dijelom je ulične umjetnosti.

“Kad sam pisala 'Divlje i tvoje' zanimalo me koliko poezija, ako je pisana jasno i izravno, ako govori o stvarima koje su dio svakodnevice ili društveno relevantne može značiti čitateljima. Ispalo je da su ti moji čitatelji drugi pjesnici, pisci, prevoditelji, umjetnici, profesori, ali i mnogi ljudi iz onih branši za koje se pretpostavlja da ne čitaju pjesme“, izjavila je.

Ne pišem ni za kritiku ni publiku, ali književnost nađe ljude

Nije nikada, objašnjava, pisala ni za publiku ni za kritiku, uvijek se radilo o tekstu i njoj, ipak, književnost nađe ljude.

“Deset naših prijatelja nisu naši čitatelji, čitatelji su oni ljudi koje ne poznajemo, neki se još nisu ni rodili. Njima je, recimo, svejedno je li nešto istina ili fikcija – uvijek im je fikcija (i uvijek im je istina). I ta intenzivna i intimna komunikacija između potpunih stranaca, na intelektualnoj i emotivnoj, sugestivnoj ravni, ono je bitno što poezija može i tamo gdje jezik inače zapinje“, dodaje.

Što više piše i čita, potvrđuje si slutnju da je jednostavnost umjetničkog izraza krajnja sofisticiranost.

“Kao i da do toga da pišemo složeno i promišljeno, ali jednostavnim izrazom, nije nimalo lako doći, jer zahtijeva preciznost“, nastavlja.

Poezija joj je, objašnjava, jezik za neizrecivo.

“Ondje gdje ostajemo bez riječi, gdje riječi nisu dovoljne posežemo za poezijom, izmišljamo jezik ili način govora. Taj nam jezik služi da ponovo izmislimo ono što nedostaje u svijetu“, rekla je.

Domovina joj je djetinjstvo, što dodaje, također, ima veze s poezijom i jezikom.

“U književnosti, a i u životu, želim sačuvati pravo na igru. Kad pišem za djecu i mlade ponovo se vraćam tamo gdje su mašta i zbilja jednako bitne i jednako stvarne“, govori.

Dosta radi, piše u nekoliko žanrova, knjige objavljuje u brojnim zemljama, piše i za djecu, vodi radionice.

“Sebe u profesionalnom smislu doživljavam kao proznu autoricu, ali prošlu, tešku godinu, za život sam zarađivala uglavnom od poezije. To je, zapravo jako dobar osjećaj, napraviti nešto za što svi stalno misle i govore da je nemoguće! Nije jednostavno, jer zapravo nema prave podrške i nikad ne bih preporučila nekom početniku da se u ovakvu avanturu napamet upusti, to se dogodi samo po sebi ili - ne dogodi. Za mene nije bilo druge, ne mogu biti netko drugi i raditi tuđi posao“, izjavila je.

Pisaca se svi plaše kada dođe do lektire, tu prestaje književnost i počinje ćudoređe

U zemljama regije i kultura i umjetnost žive na marginama, a pisaca se, objašnjava Savičević – Ivančević, plaše oni koji se plaše slobode.

“Pisaca se svi počnu plašiti kad dođe do lektire. Tu prestaje književnost, a počinje politika i ćudoređe. To je jako čudno s obzirom na to da je oko mladih ljudi toliko nasilja i pornografije, da ih je nemoguće zaštititi. Dapače, svijet književnosti je tu da bez ikakvih opasnosti prožive i sagledaju mnoga životna iskustva. Ali i da se nauče suprotstaviti lošim autoritetima“, smatra.

Književnost ne postoji, nastavlja, da bi indoktrinirala ili osuđivala, ona je jedno osobito svjedočanstvo svijeta i što ima u svijetu, ima i u tekstu.

“Nisam još pročitala knjigu koja je gora od ljudi, stvarnosti koja je bila ili traje“

“Nisam još pročitala knjigu koja je gora od ljudi, od neke stvarnosti koja je već bila ili traje, ali ima knjiga koje nam pokazuju kako bi svijet moga izgledati ne samo kao distopija, nego i kao mogućnost dobrog života vrijednog življenja“, tvrdi.

Umjetnici nisu tu, objašnjava, da opslužuju državu i vlast.

“Zapravo, mislim da se zrelost jedne zemlje odražava u odnosu prema kritičarima. Nazivati kritiku koja ima za krajnji cilj popraviti nešto u društvu rovarenjem, a pritom za razliku od skromnog spisateljskog honorara živjeti od takvih manipulacija na dobroj saborskoj plaći, to može samo poseban soj ljudi“, izjavila je komentirajući navode saborske zastupnice Karoline Vidović – Krišto (Domovinski pokret) koja je nedavno izjavila da Hrvatska ne bi trebala financirati autore čije knjige nisu u skladu s državnom i nacionalnom politikom.

“Malo tko u zbilji rovari protiv ove države kao Domovinski i slični pokreti, to su istinske štetočine“, rekla je.

Kolonijalni diskurs se katkad osjeti i u izdavaštvu

Svijet je, dodaje, takav kakav je, a naša, uvjetno rečeno, periferija zanima ih kad smo u nekom ratu ili katastrofi ili kao nekakav turistički raj.

“Osjeti se katkad taj kolonijalni diskurs i u izdavaštvu, iako sam imala lijepih iskustava pogotovo u radu s prevoditeljicama i prevoditeljima koje bi, po mom mišljenju, trebalo posebno podržati jer su najbolji ambasadori“, dodaje.

Nije dobro, ističe, rigidno se zatvarati unutar svojih granica, otvaranje i širenje prema vani je bolji i učinkovitiji način da nekoga uopće zainteresiramo za djela nekog tko je pisac iz Hrvatske ili iz BiH, pri tom misli i na blizak regionalni kulturni prostor kojem gravitiramo.

“Današnji mladi uglavnom čitaju na engleskom, suvremena domaća književnost nije im poznata, mislim da je to dijelom i zbog toga što je kod nas sve beskrajno ispolitizirano pa i oko umjetnosti i knjiga. Mlad čovjek bježi od toga, dosadno je, čemerno i nije zdravo“, rekla je.

Žensko tijelo je polje političke borbe preko kojeg se kontroliraju i muškarci

Žene se danas bore, objašnjava, na javnoj razini, da se neka izborena prava sačuvaju.

“Žensko tijelo je polje političke borbe preko kojeg se kontroliraju i muškarci. Gotovo svaka od nas privatno ima svoje borbe u svakodnevnom životu, voljela bih čuti neku ženu s ovih prostora koja ih nema – a da pritom ne laže sebe“, izjavila je.

Osim o ženama, piše i o muškarcima, ali čini joj se, dodaje, da je kod nas, u tom smislu, nastao jedan nesrazmjer.

Standardan život: Djeca, knjige, pisanje, voda, kava

“Veliki broj žena je prošao kroz emancipaciju, a vrlo mali broj muškaraca. Nema baš komunikacije. Nekad pričam s nekim muškarcima o tim stvarima, ali imam osjećaj kao da ne razumiju ili im je lakše ne razumjeti. Ne znaju u čemu je problem i zašto npr. njihove seksističke izjave više nikome nisu simpatične“, govori.

Nikad i nisu bile, nastavlja, samo sada izravno govorimo o tome bez brige da će nas netko ismijati ili nam reći da pretjerujemo, jer u takvim slučajevima, nismo mi one koje pretjeruju.

Standardan dan u standardnom životu Olje Savičević – Ivančević izgleda: kava, voda, pisanje, knjige, djeca.

“I sve što ide s tim, samo obrnutim redoslijedom od navedenog. Nađe se vremena i za druženja, putovanja“, zaključila je književnica Olja Savičević – Ivančević u razgovoru za Bljesak.info.