Ostavio je šest lica da zauvijek traže svoga pisca

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Nobelovac Luigi Pirandello preminuo je na današnji dan prije 85 godina, 10. prosinca 1936. u Rimu.

Rođen je u imućnoj obitelji industrijalca u gradu Agrigento na Siciliji 28. lipnja 1867. godine, a Nobelovu nagradu za književnost dobio je 1934. godine.

Autor je pjesama, eseja, romana; svjetsku slavu stekao kao dramatičar i pripovjedač. Djela su mu prožeta tragičnim humorom, a u njima iznosi ideje o iluzornosti realnog života i realnosti subjektivnih iluzija. Sve drame je sakupio u zbirci Gole maske, a najpoznatija je Šest osoba traži autora.

Studirao je filologiju u Rimu, diplomirao (1891) u Bonnu. U Rimu je ušao u književne krugove; javio se zbirkama pjesama Gejin Uskrs (Pasqua di Gea, 1890) i Porajnske elegije (Elegie renane, napisane u Njemačkoj, objavljene u Rimu 1895).

Ubrzo je napustio pjesništvo i počeo pisati pripovijetke pod utjecajem verizma. Kao vrstan pripovjedač prikazao je sicilijanske seljake i ribare te rimsko građanstvo u novom ozračju, i potvrdio se kao pisac koji zna objediniti realističke i dekadentističke narativne postupke.

Niz njegovih pripovijedaka, koje je pisao cijeloga života, objavljen je najprije u zbirkama Ljubavi bez ljubavi (Amori senza amore, 1894), Kad bijah lud (Quand’ero matto, 1902), Šale o životu i smrti (Beffe della vita e della morte, 1902–03) i dr.

Nakon prvoga romana (Izopćena – L’esclusa, 1901), u romanu Pokojni Mattia Pascal (Il fu Mattia Pascal, 1904) otvorio je temu kojom je od tada bio trajno zaokupljen: problem identiteta i pluraliteta ličnosti (kao i u romanu Jedan, nijedan i sto tisuća – Uno, nessuno e cento mila, 1927).

Njegova djela tematiziraju krizu vrijednosti u europskoj kulturi, problem suprotnosti između života i krutih, konvencionalnih društvenih i kulturnih shema, oprjeku između čovjekove nutrine i zbilje, odnosno između čovjekova pravoga lica i maske koju mu nameće društvo. Sva su djela ujedno prožeta i upornom, ali nikada ostvarenom potragom za univerzalnim istinama.

Njegovi su likovi tjeskobni, često u bizarnim situacijama i, u želji da budu ono što doista jesu, uzalud se bore protiv društvenih obrazaca.

Nakon financijskoga kraha obitelji, Pirandello je radio kao profesor talijanistike na visokoškolskoj ustanovi u Rimu. Dio svojih predavanja objavio je u glasovitu književnopovijesnom ogledu Humorizam (L’Umorismo, 1908).

U to doba napisao je neke od svojih najboljih pripovijedaka na temu patetičnoga, tragičnog i komičnog u svakodnevici (zbirke Goli život – La vita nuda, 1911., i Dvije maske – Le due maschere, 1914., objedinjene su s novim pripovijetkama u zbirku Novele za godinu dana – Novelle per un anno, 1922–37).

Roman Snima se… (Si gira…, 1915), poslije preimenovan u Zabilješke snimatelja Serafina Gubbia (Quaderni di Serafino Gubbio operatore, 1925), prvi je roman u talijanskoj književnosti i jedan od prvih u Europi koji tematizira film, novu umjetnost prema kojoj su intelektualci bili još vrlo skeptični.

U njem se bavi odnosom čovjeka i stroja, tj. kamere u filmskoj industriji, odabrane kao simbol svih industrija koje otuđuju čovjeka.

Njegovih dvanaest dramskih djela izvodile su najbolje kazališne družine. Dramskom trilogijom (Šest osoba traži autora – Sei personaggi in cerca d’autore, 1921; Svatko na svoj način – Ciascuno a suo modo, 1923., i Večeras se improvizira –Questa sera si recita a soggetto, 1929), u kojoj se očituje sukob između života u stalnoj mijeni i umjetnosti koja ga okamenjuje, otkrio je novu kazališnu tehniku "kazališta u kazalištu".

Karakterističan pirandelovski relativizam više se ne konkretizira samo putem likova nego i putem kazališne forme, pri čem se ruše ustaljene barijere između gledatelja i glumca, pozornice i gledališta, svojstvene tradicionalnomu kazalištu: dokida se granica između kazališta i 'nekazališta', stvarnog i nestvarnoga, kazališnog komada i stvarnoga života.

Tijekom godina Pirandello je postao sve cjenjeniji na svjetskoj kazališnoj sceni, intenzivno je putovao svijetom te promicao svoj način rada i svoja uvjerenja. Osnovao je (1925) vlastitu kazališnu družinu sa svojom trajnom muzom, glumicom Martom Abbom.

Njegove poznate drame su i: Tako je [ako vam se čini] (Così è [se vi pare], 1917), Henrik IV. (Enrico IV, 1921), Odjenuti gole (Vestire gli ignudi, 1923), Nova kolonija (La nuova colonia, 1926–27) i dr., a nedovršena je ostala drama Divovi s planine (I giganti della montagna, 1931–33). Književna ga kritika drži prethodnikom egzistencijalističke književnosti i teatra apsurda. (Izvor: Hrvatska enciklopedija)