Pablo Neruda: Lagano umire onaj koji je pretvoren u roba navika

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Pablo Neruda, pravim imenom Neftalí Ricardo Reyes Basoalto, rodio se u čileanskom mjestu Parral, 12. srpnja 1904. godine, a umro u glavnom gradu svoje domovine (Santiago de Chile) 23. rujna 1973.

Pseudonim Pablo Neruda legalizirao je 1946., a to je ime inspirirano češkim pjesnikom Janom Nerudom.

Sa 16. godina, Neruda se preselio u Santiago na studij francuskog jezika na čileanskom sveučilištu.

Iako je htio postati učitelj, ubrzo je sve vrijeme posvećivao pisanju. 1923. objavio je zbirku pjesama "Knjiga sumraka" (optimističniji prijevod je "Pjesme u suton"), a već sljedeće godine jednu od svojih najpoznatijih zbirki pjesama "Dvadeset ljubavnih pjesama i jedna pjesma očaja".

Obje knjige bile su odlično prihvaćene među kritikom, te prevedene na mnoge jezike, iako su bile pomalo kontroverzne zbog erotike koja se u njima prikazivala, pogotovo s obzirom na mladost autora dok ih je pisao.

Ljubavna pjesma (1)

Noćas bih mogao napisati veoma tužne stihove.
Napisati, na primjer: "Noć je osuta zvijezdama,
I drhte plava nebeska svjetla u daljini."
Ponoćni vjetar kruži nebom i pjeva.

Noćas bih mogao napisati veoma tužne stihove.
Volio sam je, a katkada i ona je mene voljela.
U noćima k'o što je ova držah je u svojem naručju.
Ljubio sam je toliko puta pod beskrajnim nebom.

Ona me voljela i ja nju sam katkada volio.
A kako i ne bih volio njene velike mirne oči.
Noćas bih mogao napisati veoma tužne stihove.
Misliti da je nemam, osjetiti da sam je izgubio.

Čuti beskrajnu noć, još beskrajniju bez nje
A stih pada na dušu k'o na pašnjak rosa.
Nije važno što je moja ljubav nije mogla sačuvati.
Noć je osuta zvijezdama, a ona nije uz mene.

To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Moja se duša ne može pomiriti s tim da sam je izgubio.
Moj pogled je traži kao da je želi približiti.
Moje srce je traži, a ona nije uz mene.

Ista noć bjelinom ovija ista stabla.
A mi, oni od nekad, više nismo isti.
Više je ne volim, zbilja, a koliko sam je volio.
Moj glas je tražio vjetar da dođe do njena sluha.

Drugome, pripast će drugome, k'o nekad mojim poljupcima.
Njen glas, njeno čisto tijelo, njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zbilja, a možda je ipak volim.
Ljubav je tako kratka, a tako beskrajan zaborav.

Jer sam je u noćima, k'o što je ova, držao u svom naručju.
Moja se duša ne može pomiriti s tim da sam je izgubio.
Makar ovo bila posljednja bol koju mi zadaje.
A ovi stihovi posljednji koje za nju pišem.

Nakon tih uspjeha ušao je u čileanski diplomatski zbor, službovao u Aziji te Španjolskoj (1934–38), gdje je prijateljevao s pjesnicima iz tzv. Generacije ’27 i osnovao književni časopis Caballo verde para la poesía; u njem je ideji tzv. čiste poezije suprotstavio pojam tzv. nečiste poezije, tj. poezije u stalnom dodiru sa stvarnošću.

Najpoznatija je njegova zbirka pjesama iz toga doba Rezidencija u zemlji (Residencia en la tierra: 1925–31, 1933).

Bio je bezrezervni pristaša španjolskih republikanaca. Pristupio je 1939. Komunističkoj partiji (zbog čega je u nekoliko navrata morao bježati iz Čilea), što je ponovno dovelo do obrata u njegovu pjesničkom stvaralaštvu; politički angažirani književni tekstovi postaju krajnje izražajni i denotativni.

Boravio je 1948–52. u SSSR-u, Kini i zemljama Varšavskoga ugovora, navodi se u Hrvatskoj enciklopediji.

U to je doba napisao svoje glavno djelo Opći čileanski spjev (Canto General de Chile, 1950), u kojem je obradio južnoameričku mitologiju, legende, prošlost i suvremenost.

Tijelo žene

Tijelo žene, bijeli brežuljci, bijela bedra,
slična si svijetu kada se daješ.
Ruje te moje tijelo divljeg ratara
i sin iskače iz dubine zemlje.

Bijah sam kao tunel. Ptice su od mene bježale.
I u meni započe noć svoju moćnu invaziju.
Kovao sam te kao oružje da bih te nadživio
ko strijelu za svoj luk i kamen za svjoju pračku.

Ali stiže i čas osvete i ja te ljubim.
Tijelo od kože, od mahovine, od mlijeka snažna i lakoma.
Ah pehari grudi! Ah oči odsutnosti!
Ah ruže pubisa ! Ah glas tvoj spor i tužan!

Tijelo žene moje, u tvojoj ću ostati ljupkosti.
Žeđi moja, tjeskobo bez granica, pute neodlučni!
Tamna korita rijeka gdje vječita žeđ ostaje,
gdje ostaje umor i bol beskrajna.

Iz istoga su razdoblja i zbirke Elementarne ode (Odas elementales, 1954), Nove elementarne ode (Nuevas odas elementales, 1956) i Treća knjiga oda (Tercer libro de las odas, 1957). Godine 1957. objavljena su prvi put njegova sabrana djela.

Od 1961. živio je u svojem domu (Isla Negra), gdje je nastao Podsjetnik iz Isle Negre (Memorial de Isla Negra, 1964), poetska autobiografija koju je nastavio u djelu Priznajem da sam živio (Confieso que he vivido, 1974).

U jednom kratkom razdoblju zanimala ga je mogućnost komične izražajnosti stiha (Ekstravaganjanja – Extravagaria, 1968).

Potkraj života, za Allendeove vlade bio je veleposlanik u Parizu. Posmrtno mu je objavljeno još sedam zbirka te dio korespondencije, memoara itd.

Neruda je stvorio jedan od najprepoznatljivijih pjesničkih izraza u hispanoameričkome pjesništvu XX. stoljeća i ostavio jedan od najvećih pjesničkih opusa. Dobio je Nobelovu nagradu za književnost (1971).

Ne zaboravi biti sretan

Lagano umire
onaj koji ne putuje,
onaj koji ne čita,
onaj koji ne sluša glazbu,
onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi.

Lagano umire
onaj koji uništava vlastitu ljubav,
onaj koji ne prihvaća pomoć.

Lagano umire
onaj koji je pretvoren u roba navika
postavljajući si svaki dan ista ograničenja,
onaj koji ne mijenja rutinu,
onaj koji se ne usuđuje odjenuti u novu boju,
i ne priča s onima koje ne poznaje.

Lagano umire
onaj koji bježi od strasti
i njenog vrela emocija
onih koje daju sjaj očima
ili napuštenim srcima.

Lagano umire
onaj koji ne mijenja život kad nije zadovoljan
svojim poslom ili svojom ljubavi,
onaj koji se ne želi odreći svoje sigurnosti radi nesigurnosti,
i koji ne ide za svojim snovima;
onaj koji si neće dozvoliti
niti jednom u svojem životu
pobjeći od smislenih savjeta….

Živi danas, učini danas, riskiraj danas!
Ne dozvoli lagano umiranje!
Ne zaboravi biti sretan!