Pitali smo književnike: Kakva je bila ova godina; jesmo li ukorak s vremenom?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Istraživanja govore kako nam je pogubno stanje s pismenošću ("funkcionalnu nepismenost" učenika), kako se knjige ne čitaju, dominira supkultura i kratki, nekonvencionalni oblici komuniciranja, računalni izrazi i kratice koje potječu iz engleskog jezika etc.

Međutim, ipak imamo dobre vijesti - knjiga živi, sve je brojnija i sve dostupnija. Sajmovi knjiga nisu (iz)umrli, čitatelji se i dalje zanimaju za dobre knjige, a nakladnici traže i nove načine pristupa čitatelju.

Ova je godina na književnom zvjezdariju imala nekoliko zapaženih proplamsaja nebeskoga svjetla, čak i pojedinačnih supernova, ali stječe se dojama kao da je sve palo u sjenku kontroverzne odluke Švedske akademije da Nobelovu nagradu dodijeli Peteru Handkeu. O tome smo i mi u ovoj rubrici imali opširan osvrt uglednih književnika, a sad je stiglo vrijeme i da se nešto detaljnije osvrnemo na 2019. književnu godinu.

Na naš se upit odazvao zavidan broj književnika iz regije, a redoslijed kojim objavljujemo njihova pojedinačna zapažanja posve je slučajan i ne ukazuje na bilo kakvo 'rangiranje' ili 'razvrstavanje' autora, dapače - ovo nije natjecanje...

Ovaj ćemo osvrt na godinu koja je na izmaku započeti s opširnijom opservacijom Josipa Mlakića, sjajnog književnika koji se potvrdio u svim žanrovima i dokazao kako se veliki književni opusi mogu stvarati u svakom kutku ovog planeta i na svim jezicima, bez obzira koliko neki jezici i neka mjesta izgledali 'sitni' i 'daleki' iz perspektive 'metropolisa'.

Zamolili smo Mlakića za jedan opširniji osvrt, a u drugom nastavku (utorak, 10.12.2019.) donosimo kraće impresije nekoliko autora iz regije.

Josip Mlakić: Što je obilježilo književnu 2019.? 

Što je obilježilo književnu 2019.? Prvo što se nameće je dodjela Nobelove nagrade za književnost Peteru Handkeu, događaj koji je književnost nakratko maknuo s margine, što je čista ironija, i pretvorio je u najvažniju vijest, i  o čemu je već toliko toga napisano da se tu nema više što dodati, niti to želim. Iz moje perspektive svaku godinu, ne samo ovu, unatoč Handkeu i buci koja se podigla oko njega, obilježile su pojedine knjige, jer, kako je to jednom napisao Veselko Tenžera, "preživljava samo dobro pisanje", unatoč svim nagradama ovoga svijeta. Počet ću od strane literature i završiti na domaćoj, odnosno pobrojati knjige koje su obilježile "moju" 2019.

Olga Tokarczuk - Knjige Jakubove

Nobelova nagrada za poljsku književnicu bila je manje-više očekivana, jer se radi o jednoj od najvažnijih suvremenih spisateljica, odnosno pisaca, jer je djelo ove književnice odavno nadišlo one banalne podjele na muško-žensko pismo. Olga Tokarczuk pripada jednoj velikoj književnosti kakva je nesumnjivo ona poljska, te je ovo peta Nobelova nagrada koja je otišla u tu zemlju, odnosno šesta ako tom nizu pribrojimo poljsko-američkog pisca Isaaca Bashevisa Singera koji je pisao na jidišu. Da podsjetim, tu nagradu su prije Tokarczuk dobili još Henryk Sienkiewicz (1905.), Wladyslaw Reymont (1924.), Czeslaw Milosz (1980.) i Wislawa Szymborska (1996.). Radi se, možda, s obzirom na broj stanovnika, o "najnobelskijoj" književnosti na svijetu. Ako ovom sjajnom nizu pridodamo još neke pisce koji su svojim djelom dosegnuli nobelovske visine, a tu nagradu na žalost nisu dobili, slika poljske književnosti još više dobiva na značaju: pjesnike Tadeusza Rozewicza, Zbigniewa Herberta, prozne pisce poput Brune Schulza, Stanislawa Lema ili Jerzyja Andrzejewskog, možda najprevođenijeg poljskog pisca u bivšoj državi, pisca jednog remek-djela kakvo je roman "Tama prekriva zemlju", te najposlije Witolda Gombrowizca, krležijansku figuru poljske književnosti, bez obzira što je Gombrowitz veći dio života proveo van Poljske.

Postoji li neki određeni razlog zbog kojega je poljska književnost dosegnula ove visine? Krije li se odgovor u činjenici da je Poljska ogledni primjer zemlje s "viškom povijesti", zemalja koje su stoga iznimno književno "zanimljive"? Ugo Vlaisavljević je rat u Bosni i Hercegovini okarakterizirao na jednom mjestu kao "kulturnu činjenicu" prvog reda, što se u najvećoj mjeri odrazilo upravo na književnost, radi se o "kulturnoj činjenici" koja je izbacila u prvi plan pisce poput Miljenka Jergovića ili Semezdina Mehmedinovića, a posredno i Aleksandra Hemona. Bi li ovi pisci značili danas ono što znače bez rata kao "kulturne činjenice", odnosno "viška povijesti" ugrađenog u njihova djela? Bi li, najposlije, Olga Tokarczuk dobila Nobelovu nagradu za književnost da je rođena i odrastala u nekoj "dosadnijoj" zemlji od Poljske?

Švedska akademija se u svom obrazloženju na neki način osvrnula na ovu činjenicu, odnosno na kapitalno djelo Olge Tokarczuk "Knjige Jakubove", opsežnu, enciklopedijsku priču o Poljskoj koja je na neki način paradigmatska za tu zemlju. Tokarczuk je, dakle, dobila nagradu za "narativnu imaginaciju koja enciklopedijskom strašću predstavlja prelaženje granica kao oblik života". U romanu "Knjige Jakubove" postoji jedna zanimljiva i sjajna elaboracija te teze, o zemljama s "viškom povijesti", najbolja na koju sam dosada naišao: "Postoji na dvorovima posebna znanost - o uklanjanju mrlja od krvi. Stoljećima se tome uče buduće žene i majke. Bio bi to najvažniji predmet na sveučilištu za žene bude li jednom utemeljeno. Porođaj, menstruacija, rat, tučnjava, opsada, napad, pogrom - na to podsjeća krv koja neprestano biva u pripravnosti tik pod kožom."

Glavna narativna linija romana, ona o lažnom mesiji Jakubu Franku, najvećim je dijelom ispripovijedana iz dvije perspektive, iz one Nahmana Jakubowskog, učenika Jakuba Franka, te iz perspektive bezvremenske i sveznajuće Jente, žene koja nije "umrla do kraja". Jentina i Nahmanova legenda o Jakubu Franku su u nesuglasju. Jentina priča podsjeća donekle na apokrifno evanđelje, po kojemu je Jakub Frank reinkarnacija Isusa Krista. "Mesija koji dolazi jest Mesija patnik, izmučen je, smožden zlom svijeta i ljudskom patnjom. Možda je čak sličan Isusu", kaže Jenta na jednom mjestu. S druge strane, Nahmanova priča je neka vrsta heretičkog evanđelja, gdje lik Jakuba Franka ponajviše podsjeća na prvog heretika kršćanstva Šimuna Maga, ili Šimuna Čarobnjaka, odnosno Simona Čudotvorca iz istoimene priče Danila Kiša.

"Knjige Jakubove" su jedna od onih dragocjenih knjiga koje nam do krajnjih konsekvenci približavaju jedan prostor, Poljsku u ovom slučaju, na jedan neponovljiv, enciklopedijski način, knjiga koja opisuje iskustvo koje je vanvremensko, te nam stoga čini razumljivijom i noviju povijest te zemlje.

Fernando Aramburu - Patria

Španjolski pisac Fernando Aramburu je do romana "Patria" bio na ovim prostorima apsolutno nepoznato ime, bez obzira što je "Patria" njegov deveti objavljeni roman, a uz to se radi o višestruko nagrađivanom i cijenjenom piscu španjolskog govornog područja. S ovim romanom Aramburu je doživio svjetski uspjeh i laskave pohvale književnih kritičara širom svijeta, što nimalo ne čudi, jer se radi o velikom europskom romanu koji će zasigurno obilježiti naše vrijeme. Uzgred, u Španjolskoj je ovaj roman, izvorno objavljen 2016., dobio cijeli niz uglednih književnih nagrada i nevjerojatan publicitet, zbog svoje neupitne književne vrijednosti, ali i teme kojom se bavi, a to je jedna od najbolnijih tema suvremenog španjolskog društva: nasilna borba baskijske terorističke organizacije ETA-e za samostalnost Baskije. Aramburu pripovijeda kako je ta "borba" podijelila baskijsko društvo na "žrtve" i "ubojice", te prouzročila bolne ideološke rascjepe unutar njega. I ne samo unutar društva, već je to metastaziralo i dublje, unutar obitelji, pa i unutar pojedinaca, podvojenih unutar sebe.

"Patria" je ponajprije roman o oprostu i zaboravu o čemu na najbolji način govori kraj romana koji je obilježen dubokom piščevom empatijom koja proizlazi iz vlastita iskustva. Iz jednog mjesta u romanu, kada neimenovani pisac dolazi porazgovarati sa obiteljima žrtava ETA-inog nasilja, možemo iščitati motive Fernanda Aramburija za pisanje ovog romana, jer je taj "pisac" zapravo sam Aramburi koji je u jednom intervjuu izjavio da je u roman unio dosta autobiografskog: "Napokon, i sam sam bio baskijski mangup i poput tolikih drugih momaka svoga vremena izložen propagandi sklonoj terorizmu i doktrini na kojoj se zasnivao. E pa, često sam razmišljao o tome i mislim da sam našao odgovor." A taj odgovor je upravo ovaj veličanstveni roman.

Ivan Lovrenović - Ikavski zemljopis

Putopis je po svojoj motivaciji uzvišena književna vrsta, bez obzira što je ovaj žanr u okvirima književnosti podcijenjen, smješten negdje na pola puta između književnosti i novinarstva, između romana i novinske reportaže. Putopis bi mogli okarakterizirati kao književno hodočašće. Jedan podatak koji govori u prilog tome: Ivo Andrić, koji je bio izrazito nesklon pisanju predgovora, samo je jednom u životu odstupio od tog principu, kada je napisao predgovor za jedan putopis, "Nekrolog jednoj čaršiji" Zuke Džumhura.

Kada pisac poput Ivana Lovrenovića, hodeći tragom Ivana Frane Jukića "ikavskim zemljama", počevši od Uskoplja, pa preko Bugojna, Kupresa, Šujice i Livna, napiše klasični putopis, rezultat je vrhunski. Pogotovo ako vas se to Lovrenovićevo "hodočašće" izravno tiče, kao mene. Moram se pohvaliti da sam i sam jedan od "likova" iz Lovrenovićeve jedinstvene knjige, jer sam jednim malim dijelom, na što sam ponosan, bio dio te priče, pa ću biti malo osoban pa jedan dio neskromno citirati: "Sjedimo potom uz kafu i piće s Mlakićem. Drag sugovornik, bez velikih riječi i jakih intonacija, pametan i odmjeren. Puši neprestano, jednu na drugu. (...) Glavna tema njegova dosadašnjeg opusa je rat, ali nije jedina, ide on i u negativnoutopijski temat, i u svijet biblijskih likova, i u staru franjevačku Bosnu. A knjigom pjesama Oči androida kao da je htio pokazati: evo, i ovo mogu jednako dobro. Tu između ostaloga ima i mali ciklus Sevdah extended play a u njemu čudesna pjesma Bosanska:

Poranila, aj poranila
na Vrbas djevojka.

U Vrbasu, aj u Vrbasu
lice ogledala,
crne oči, aj crne oči
i bijelo lice.

Oči moje, aj oči moje
ja vas neímala,
da ne gledam, aj da ne gledam
na konjima orme,
dok odvode momke u ratove,
ni momačke, aj ni momačke
oči ponosite.

Knjiga je otiskana na luksuznom papiru i bogato je ilustrirana fotografijama Josipa Lovrenovića. Ukratko - knjiga za vječnost.

Hercegovački novi val

Pišući o romanu "Meho" Almina Kaplana, Miljenko Jergović ovoga autora smješta u okvire "hercegovačkog novog vala" koji je po njemu "najintrigantnija pojava u regionalnim književnostima". Pored Kaplana i Elvedina Nezirovića, koji su dosada objavili po dva romana, u ovu skupinu spadaju još dvojica sjajnih pisaca: Adnan Žetica i Adnan Repeša. Kod tog "hercegovačkog novog vala" pretežu prozni pisci, što je pomalo u neskladu s jednim okoštalim stereotipom po kojemu je Hercegovina "zemlja pjesnika", zemlja Maka Dizdara, Alekse Šantića, Veselka Koromana, Anđelka Vuletića, Mile Stojića, A. B. Šimića, Petra Gudelja, dok je Bosna zemlja proznih pisaca, Ive Andrića, Meše Selimovića, Derviša Sušića i brojnih drugih, pa tako postoji jedan termin koji se uglavnom veže uz Ivu Andrića, termin "pripovjedačka Bosna". U taj stereotip uklapa se jedino Adnan Žetica koji je, zasada (?), uglavnom pjesnik. Odakle "pripovjedačka Hercegovina"? Možda je razlog taj što se radi o piscima koji su odrastali u ratu na istom prostoru, ali koji nisu odrastali kao njegovi aktivni sudionici, osim donekle Elvedin Nezirović, već kao "objekti" kojima je rat fatalno obilježio djetinjstvo, te se proza u tom kontekstu nameće kao neki prirodan izbor.

Trojica od njih objavili su ove godine važne knjige: "Meho" Almina Kaplana, "Svojta" Adnana Repeše i "Ništa lakše od umiranja" Elvedina Nezirovića. Brojne su dodirne točke između Repeše, Elvedina Nezirovića i Almina Kaplana: od jedinstvenog prostora koji dijele, jezika, generacijskog koda, pa do književnih utjecaja od kojih je svakako najvažniji Mirko Kovač, najveći prozni pisac Hercegovine, tog rubnog područja stoljećima razdiranog međunacionalnim konfliktima. Tu je i jezik s cijelim nizom lokalizama i turcizama čije je korištenje umjereno i racionalno dozirano, i koji se onda prirodno i neupadljivo uklapaju u tekst.

Postoji još jedan detalj koji je zajednički trojici spomenutih pisaca, i koji je u književnom smislu najvažniji, a to je ignoriranje kolektivističkog, što je u ovdašnjim književnostima iznimka. Oni ne grade svoje književne svjetove na antagonizmima između "naših" i "njihovih", već svoje priče situiraju unutar "našeg" kruga, a Repeša ide čak i korak dalje te svoju priču smješta unutar vlastite obitelji, zatvorivši je čvrsto unutar četiri zida, ispisujući objektivno i hladno jedinstvenu obiteljsku kroniku u kojoj "drugi" nisu izlika za sve ono loše što se događa, već su to uglavnom "naši".

Ovdje treba spomenuti još dvoje pisaca koji su po određenim elementima posebni, ali se po svemu uklapaju u "hercegovački novi val": Magdalenu Blažević i Namika Kabila. Magdalena Blažević je ove godine marljivo sakupljala književne nagrade za kratku priču, uključujući i Nagradu Zija Dizdarević. Tim povodom Miljenko Jergović je tu nagradu nazvao "najčestitijom bosanskohercegovačkom književnom nagradom uopće". A ja bih dodao i najvažnijom, s obzirom na "devalvaciju" nekih nekada važnih književnih nagrada koje se dodjeljuju u BiH. Magdalena Blažević se po svemu uklapa u "hercegovački novi val" osim po činjenici što radnja njenih priča nije smještena na mitske prostore Hercegovine, već u njeno rodno Žepče.
S druge strane, Namik Kabil radnju svog izvrsnog romana "Isijavanje" situira u Trebinje, a od pobrojanih pisaca se najviše razlikuje generacijski i po mjestu življenja, Sarajevu.

Miljenko Jergović - Selidba

Knjiga Miljenka Jergovića "Selidba" po mnogome je jedinstvena knjiga na ovim prostorima, a pogotovo je važna za Bosnu, gdje postoji jedna izreka koja kaže: Dvaput seliti - jedanput umrijeti. Ta izreka je mogla nastati jedino u Bosni, i to zbog traumatičnog povijesnog nasljeđa, te Jergovićev roman treba čitati i u tom ključu, kao tematiziranje jedne neobično važne, a temeljito skrajnute teme, te je pravi nonsens da je prva slična knjiga objavljena tek u današnje vrijeme, kada ta tema nema onu nekadašnju težinu, kada je sve u manjoj ili većoj mjeri prividno usklađeno s vanjskim svijetom u kojemu su selidbe bile koliko-toliko prirodan način života.

U ovoj knjizi ništa nije slučajno, niti jedan detalj, ma koliko banalan bio, samo treba proniknuti u njegovo pravo značenje. Pa ni svojevrsni mini-putopis kroz devastiranu Bosansku Posavinu kojim započinje ova knjiga, a koji je svojevrsna poveznica sa spomenutom izrekom. Nigdje kao na sličnim mjestima ne možete osjetiti onu tihu jezu koja vas obuzme tom prilikom, te shvatiti koliko su smrt i selidbe čvrsto povezani, bez obzira na to tko je odatle otišao, a tko došao i naselio se: svi sa sobom nose sličnu, tešku i mučnu poputbinu, samo u različitim smjerovima. Ovo se nadovezuje na jednu rečenicu iz romana "Dugi oproštaj" Raymonda Chandlera: "U svakom je rastanku malo umiranja." A svaka je selidba, pogotovo one bosanske, jedna vrsta rastanka, umiranja, odnosno polagane smrti, ma koliko to patetično zvučalo. Ta dimenzija je u Jergovićevoj knjizi dobila svoje stvarno značenje.

Darko Cvijetić - Schindlerov lift

Teško je pobrojati broj mrtvih u ovoj kratkoj prozi. "Schindlerov lift" je stoga neka vrsta Cvijetićeve "enciklopedije mrtvih" koja bilježi brojne tragične sudbine. Iako opsegom kratka, Cvijetićeva "enciklopedija mrtvih" sadrži u sebi gotovo sve detalje važne za razumijevanje rata i poraća u BiH. Tu su povampireni bivši susjedi koji se preko noći pretvaraju u ubojice, bageristi koji kopaju "tamo gdje im se kaže", šutljiva većina... U Cvijetićevim jednostavnim, depatetiziranim i neuljepšanim smrtima ima nešto kišovsko, najviše zahvaljujući prikazu ljudskog zla koje se uzima samo po sebi, kao prirodno stanje stvari, kao svakodnevna banalnost, što romanu daje književnu uvjerljivost i težinu, što rezultira onom kunderovskom "nepodnošljivom lakoćom ubijanja". U jednom intervjuu Cvijetić to pojašnjava na sljedeći način: "Pa znate šta, to je zapravo nevjerovatno i tu se susrećete sa onim što je Hannah Arendt nazvala banalnim tipom. Susrećete se sa banalnošću zla, on je naime običan, on je tu pored nas, on je svako od nas, ispunjen je banalnošću i sljepoćom vršenja svoje dužnosti, on je samo radio svoj posao. Taj imperativ ljudi koji nemaju svoje senzore nego pozajmljuju opće senzore i pričaju vam opće istine, takvih je ljudi, nažalost, puno."

Veza Cvijetića i Kiša mnogo je dublja nego li se to čini na prvi pogled. Nema tu onog neponovljivog kišovskog jezika, ali mnogi važni elementi Kišove proze sadržani su u Cvijetićevu romanu. Ako se može, dakle, govoriti o Cvijetićevim književnim uzorima, onda se Kiš nameće kao ključni. Ta veza je najvidljivija u "Glavi dvadeset pet", u kojoj Cvijetić onim poznatim kišovskim književnim postupkom, manirom beskrajnog nabrajanja, daje presjek poslijeratnog društva opisom Crvenog solitera kao svojevrsne reality pozornice. Postoji u ovom romanu, također, jedna sjajna usporedba prijeratnog i poslijeratnog vremena, po kojoj se prijeratno vrijeme prikazuje na primjeru zajedništva prilikom prvomajskih proslava, a poslijeratno opisom Božića. Taj opis je krležijanski: "Zorom usijeku Badnjak. Pa pred Božić traktorom dovezu hrastov usječak. I narod siđe iz zgrade, da pjeva, ojkače, loži vatru i kuha čorbu, da puca i pije rakiju u čast Spasiteljevog rođenja."

Nebojša Lujanović - Južina

Ono što karakterizira posljednja tri Lujanovićeva romana, uključujući i "Južinu", je pomna, višegodišnja priprema, što rijetkost kada je riječ o književnosti na ovim prostorima. Primjerice, u romanu "Orgulje iz Waldsassena", radi se mukotrpnom arhivskom istraživanju. Za razliku od prvog romana, istraživanje za drugi roman "Oblak boje kože", koji bismo mogli nazvati svojevrsnim "romskim romanom" trajalo je gotovo pet godina, a radi se o mukotrpnom terenskom istraživanju, o čemu ponešto znam iz prve ruke. Tako da u ovom slučaju možemo govoriti o insajderskom romanu, što je, s obzirom na zatvorenost romske zajednice, svojevrsni kuriozitet.

Dakle, nakon izvrsnog "fratarskog romana" ("Orgulje iz Waldsassena"), te još boljeg "romskog" ("Oblak boje kože"), čija se radnja većim dijelom odigrava u Zagrebu, naturalizirani Splićanin Nebojša Lujanović otišao je i korak dalje, te napisao svoj možda najbolji roman, "Južinu". Ovaj put se radi o "splitskom romanu". U zahvali na kraju "Južine", Nebojša Lujanović piše: "Travnik, Zagreb i Split gradovi su koji čine, nemam dru¬ge sintagme osim ove, moj 'duhovni zavičaj'. Nakon 'Orgulja iz Waldsassena' i 'Oblaka boje kože' romanom 'Južina' za¬okružio sam taj krug. I podmirio dug."

Za ovaj roman Lujanović je također proveo opsežno istraživanje, od brojnih razgovora sa splitskim redikulima, pa do ozbiljnih psihijatrijskih istraživanja. Koliko je Lujanović u tome uspio, na najbolji način govori konstatacija Borisa Dežulovića koju je izrekao na splitskom predstavljanju ove knjige: "Lujanović živi u ovom gradu deset godina i, po svakom pojedinačnom kanonu žanra o bistrim došljacima, skenirao je taj grad bolje od onih koji su kršteni u njegovom tankom plićaku."

Za razliku od prethodnih Lujanovićevih romana, u ovome ima i humora. Međutim, to nije onaj osebujni splitski humor Miljenka Smoje ili Borisa Dežulovića, već jedan težak i sumoran humor, ako nešto tako uopće postoji. A postoji, to je zapravo andrićevski humor presađen na jedno atipično tlo, koji se, začudo, primio tu kao u svom prirodnom okolišu. Split iz Lujanovićeva romana u jednom trenutku postaje golema "prokleta avlija", zloglasni zatvor iz Andrićeva istoimenog romana, u koju nezdravi južni vjetar "donosi zadah morske truleži, gradske nečistoće i smrada iz nevidljivih pristaništa", i kada "južina kao nevidljiva bolest pada po svemu".

Lujanovićevi junaci, a radi se dakle uglavnom o marginaliziranim splitskim redikulima s ruba društva, dezorijentirano lutaju svojom prokletom avlijom vođeni nevidljivom rukom Pavla Kafadara. U svom donkihotovskom srazu sa "zdravim tkivom" društva, tranzicijskim moćnicima i profiterima, najvažnijim i najdestruktivnijim fenomenom modernog hrvatskog društva, na površinu ispliva njihova moralna superiornost, što ne govori toliko o njima, koliko o gradu u kojem žive, odnosno o onome u što se pretvorio.

Svetislav Basara - Atlas pseudomitologije

Rijetki su pisci poput Svetislava Basare, koji su objavili veliki broj knjiga, a da pritom uspijevaju zadržati visoki nivo svoga pisma, bez obzira radi li se o beletristici ili esejima. Njegova posljednja objavljena knjiga "Atlas pseudomitologije" ne samo da se uklapa u ovaj obrazac, već ga debelo nadilazi. Basara piše kako je suvremena srpska povijest, odnosno realnost, nastala na mitološkoj svijesti, odnosno da je ona rezultat stogodišnjeg rata srpske akademske i političke elite protiv realnosti, kao rezultat njihovih megalomanskih ambicija, odnosno jalovih pokušaja da se budućnost bazira na tlapnji o "boljoj prošlosti".

"Atlas pseudomitologije" propituje i nemilosrdno se obrušava na veći dio mitova duboko ukorijenjenih u srpskom društvu, propitujući Crkvu, kulturu, historiografsko nasljeđe, mit o svestosavlju, kosovski mit, pravopisnu reformu Vuka Karadžića... Na jednom mjestu Basara spominje britanskog povjesničara Erica Hobsbawma koji je napisao kako mit nije moguće razoriti racionalnom kritikom niti logikom, ali se donekle može razotkriti iracionalnim oruđem, odnosno kontramitologijom. Upravo na ovaj način, kontramitologijom, Basara razgrađuje okoštale srpske mitove, na način da ih ogoli do karikature.

U najopsežnijem eseju u knjizi, "Nesavršenstva najsavršenije azbuke na svetu", Basara piše o Vukovoj pravopisnoj reformi, odnosno mitu o "najsavršenijoj azbuci", po onoj "čitaj kako piše". Na početku eseja Basara se poziva na Konfucija koji je na pitanje Lu Chua što bi učinio da popravi stanje u pokrajinama zahvaćenim nemirima, odgovorio kako bi on reformirao jezik. "Kvarež, dakle, jednog društva i njegovih dobrih običaja", zaključuje Basara, "započinje kvarenjem jezika."

U srpskom slučaju tu ulogu je odigrao Vuk Karadžić. Vuk je, zapravo, po Basari, bio puka marioneta slovenskog lingviste Jerneja Kopitara, koji je tom reformom za račun austrougarske vlade želio na neki način razbiti, ili oslabiti, panslavistički pokret koji je bio velika prijetnja monarhiji. Vuk je zapravo prekinuo kontinuirani i prirodni razvoj srpskog jezika koji je u svojoj biti postao antielitistički, banalno rečeno poseljačio ga je u skladu s vlastitim intelektualnim dometima što se na srpsko društvo odrazilo krajnje destruktivno.