Pjesnici iz regije za Bljesak: (Nije) vrijeme za poeziju

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Već devetnaestu godinu za redom, 21. ožujka obilježava se Svjetski dan poezije.

UNESCO je 1999. godine proglasio 21. ožujka Svjetskim danom poezije (World Poetry Day), s ciljem promoviranja čitanja, pisanja, objavljivanja i poučavanja poezije širom svijeta. Na proglašenju je rečeno kako treba odavati priznanje i poticaj nacionalnim, regionalnim i internacionalnim poetskim pokretima.

Mnogi će se složiti kako je poezija stvorena za čitanje, ali i za glas. Recitiranjem poezija dobiva svoju puninu, svoju zaokruženost i svoj utjecaj na emociju u čovjeku.

U modernome dobu se sve češće postavlja pitanje - je li poezija više uopće živa? U kakofoniji masovne i površne subkulture, opsjena i kvazi umjetnosti (take-the-money-and-run), poezija često izgleda kao borac u ringu, omamljen i naslonjen na konopce, čekajući zadnji udarac protivnika.

No, takva slika ne mora po svaku cijenu kazivati kako je poezija danas ''šamaranje mrtvoga magarca''. Čudesan je, zapravo, svijet pjesništva, ta šuma koja se često ne vidi od velikog drveća. U ovome se trenutku u svijetu piše toliko sjajne poezije, ali pjesnici jednostavno, htjeli ne htjeli, ostaju Baudelaireovi albatrosi, jer - "pjesnik je nalik tom gospodaru neba/što živi u buri i carskog je roda/ u zemaljskoj hajci nema što mu treba/ i silna mu krila ne daju da hoda".

Zanimalo nas je kako pjesnici iz naše regije razmišljaju o tome gdje je poezija danas, u kakvome je stanju, što se danas s poezijom zbiva...?

Tin Lemac (Zagreb)

Danas nije vrijeme za poeziju. Tome svjedoče sve manje potpore za poeziju, njezina sve slabija zastupljenost na festivalima i u književnim časopisima, sve manje organiziranih večeri poezije. Ipak, pronađu se katkad kutci za entuzijaste koji čitaju, slušaju i interpretiraju poeziju.
Iako nisam upoznat sa situacijom cijelog svijeta, na ovim prostorima pratimo poplavu loše i dobre stvarnosne i poststvarnosne poezije te obnavljanja raznorodnih poviješću utvrdjenih poetičkih iskustava.
Stanje je jako solidno jer se već profilira i najmlađa generacija rođena iza 1990. Kako bi se pospješila prisutnost i recepcija poezije, predlažem organizaciju sve više javnih čitanja. To su iznimni trenutci prijenosa ideja, energije i iskustva medju pjesnicima i njihovim poklonicima.

Ernad Osmić (Brčko)

Uvijek se iznenadim kada čujem kako se poezija ne čita. Ona se smatra antikvitetom nekog prošlog vremena, ali je, ustvari, itekako živa kako u Aristotelovo vrijeme, tako sve do danas. Problem je u definiranju poezije; pogotovu kod mlađih čitalaca. Taj uvod u poeziju je veoma bitan. Kao nastavnik književnosti u osnovnoj školi vidim da djeca žude za poezijom, ali im se iz nekog razloga odmah stvara otpor prema njoj. Zamotava se u enigme i uzdiže na nedostižne visine, pa je sasvim prirodno da djeca od malih nogu uče kako je poezija rezervirana za neku „intelektualnu elitu“. Mislim da smo uslijed dnevnopolitičkih tema koje traju 25 godina zaboravili na nekoliko generacija čitalaca. Zaboravili smo ih uputiti na duhovnu utjehu koju poezija može pružiti kada se suoče s naizgled nepremostivim materijalnim problemima. Nisam romantičar, niti sklon patetici, ali sam uvjeren da je poezija, ako ništa, barem jedan dio rješenja za naš cinizam. Ključ ju je samo prepoznati kada na nju naiđeš.

Pero Zubac (Novi Sad)

Poezija bi opstala i da se sve uruši u besmisao, sve dok je ljudske duše bilo bi i poezije Ako je knjiga u krizi, ne znači da je poezija u krizi. U elitnim knjižarama, preostalim, knjige pjesama su, najčešće, na najnižim policama, pa onaj koji traži, tu mora i da klekne.
U tome, svakako, ima neke pobožnosti. I sve to ima smisao.
Mislim da je Internet spasio poeziju od gubitka broja onih koji je čitaju. A poezija će se pisati i onda kada bi prestao za nju interes čitateljstva, a to se dogoditi neće.

Darko Juka (Mostar)

Poezija je uvijek u izvrsnomu stanju, ako govorimo o poeziji. Za nju nema straha, jer nema toga predatora (pa ni čovjeka) koji bi ljudsko stvaralaštvo mogao zatrijeti. Ona nikada ne pripada prošlosti, ona još dok nastaje pripada budućnosti. Zalazeći u tehnički dio, istina je kako je negdje i nekada ozbiljno zastranjeno u vrjednovanju građe koja bi mogla ići među dvije korice kako bi ju se nazvalo zbirkom pjesama. Te su vrijednosti ipak nešto očuvanije ako govorimo o književnim časopisima ili barem ozbiljnima među njima, pa tu ipak nije dostatno ''moći'' objaviti, nego se odmjeri ''težinu'' napisanoga. Sve, pak, u čovječanstvu može zamrijeti, osim stvaralačkoga nagona odabranih, onoga s kojim se pjesnik porađa. On će naći načina, tihom ili snažnom eksplozijom, probiti se u danas povelikoj masi zastranjenja i iskoračiti u ono što će biti dijelom civilizacijskog naslijeđa. Pjesnici će pisati, bilo u smijehu bilo u patnji, a kada se poplava povuče, netko uvijek tuda prođe i prikupi ono što bujica, u svoj svojoj primitivnosti, nije imala snage odnijeti. To je budućnost u koju iskorači dobar stih čim se izlije iz pjesnikova pera.

Senka Marić (Mostar)

Pretpostavljam da pod time mislite koliko se poezija danas čita, odnosno piše. Iz mog iskustva na portalu strane.ba koji uređujem, poezija se dosta čita, a u odnosu na prozu mnogo više se i piše. Međutim, u kontekstu pozicije književnosti u ranijim epohama, i onoga što karakteriše naše vrijeme, a tu prvenstveno mislim na prisustvo elektronskih medija, sigurno je da poezija nema ulogu koju je nekada imala. No, ne mislim da se time dokida njena uloga ili značaj. Poezija je specifičan način izricanja svijeta, onaj koji priziva i obuhvata i sve ono što nije opipljivo i golom oku vidljivo, i uvijek će imati svoje mjesto, jer barata emocijom i moje je uvjerenje da do danas ne postoji vjerodostojniji način izricanja te sfere života. Isto, drago mi je primijetiti da poezija, kao i književnost uopšte, nalazi svoje, vrlo uspješne, puteve postojanja i u internetskom prostoru i time postaje pristupačnija i, nadam se, bliža široj publici.

Goran Simić (Sarajevo)

Kada mi neko kaže da je poezija izgubila korak u trci sa profitabilnim formama kao što je roman i esejistika ja odmah pomislim da se radi o ekonomisti, knjižaru ili osobi koja želi da me uvrijedi. Upravo zbog toga što je Poezija nepotkupljiva snaga stiha je pravila ili slijedila velike revolucije, kad god neki državnik zapne sa vlastitom pameću ili kad hoće da se udvara glasačima citira pokoji prepoznatljiv stih, ne postoje proslave rođenja djeteta a da se ne potegne poezija. Pogledajte u novinama smrtovnice pa ćete naći Poeziju u tri plaćena reda oglasa. Šta bi to moglo obojiti osjećaj ljubavi ako ne poezija. Takođe, poezije se plaše kada se spoje emocija i ono što se može odgonetnuti između dva stiha. Misterija stiha je u misteriji čitanja. Utjehu u poeziji traže i oni na raskršćima koji skoče sa stolice kada im jedan obični stih razbistri um i put. Od poezije bježe lopovi jer se postide zbog toga što poeziju ne mogu potkupiti parama. Prava Poezija može biti slika jagnjadi koja pasu na livadi ali ne može biti slika ljudi koji u šumi spremaju ražanj osim ako neće zapjevat i shvatiti i sevdalinku o jagnjetu koje je neko poveo na Bentbašu, a koja nam dolazi sa dolaskom Sefarda u Bosnu.
Moj prijatelj koji je par godina sa zatvorenicima osuđenim na duže zatvorske kazne radio na kreativnim radionicama pisanja u Kanadi, kaže da je svako od onih koji je pohađao taj kurs radije odabrao poeziju nego prozu ili ispovijest jer jedino poezija može osjetiti dubinu te boli iza rešetaka. Nije mi bliska poezija koja se bavi svemirom jer mi ovdje imamo itekako puno posla da sredimo svoju planetu. Angažovana poezija je ona poezija koja je dobra. A poezija je ono  što nas čini sposobnim da preskočimo bodljikave žica na granicama između država i jezika. Predlažem da se štampa PASOŠ bez državnih znakova na kojem će pisati samo "Pjesnikinja ili Pjesnik".

Anita Martinac (Mostar)

Biti danas pjesnik i više je od čuđenja u svijetu. Ostavili smo za sobom velikane pjesništva koji su nas zadužili svojim proročkim pjesmama u onim razinama duhovnosti za kojim mi danas ne prestajemo težiti, a da toga ni svjesni nisu bili. Stremimo nedostižnim visinama ili dubinama u spoznaji za onim iskonskim i jednostavnim. A to najjednostavnije i jest najveće, univerzum, biti će i jeste uvijek ljubav. Jer poezija nije ništa drugo nego proljeće duše, ljubav. Vjerojatno je baš zato Dan poezije na prvi Dan proljeća.
I najljepše su one pjesme u kojima se ona glasno ne izreče a satkana je od spoznaje prema koliko muškarac ljubi ženu, žena muškarca, roditelj dijete i dijete roditelja, ljubavi prema Bogu, čovjeku, domovini i prirodi općenito. Pa kad i mržnja zasjeni pogled pun gnjeva i strovale se gromadi srca u stihove pune bijesa i to je ljubav jer nam pokazuje slabost pjesnika neshvaćenog ili izgubljenog ili možda neuzvraćene ljubavi. Jer samo ljubav izaziva emociju.
Danas je pjesništvo i hrabrost i smjelost uz onu lucidnost koja je stoljećima prati. Talente koji su sami dar od Boga nosimo svi, ali biti pjesnik, osim što je talent, je i teret ili bolje reći odgovornost. Netko će je nazvati potrebom ili načinom izražavanja a ja bi rekla još direktnije: Pjesnik je odabran i nadahnut i nije tu da šuti, nego da kaže. Hoće li nas razumjeti suvremenici nikad važno bilo nije jer ionako pišemo za one koji dolaze i kojima ostavljamo vrijeme u naslijeđe. 

Željko Barišić (Split)

Hvala na pitanju, poezija danas je živa i zdrava, prosječna i izvrsna, dosadna i očaravajuća... Nikad nije bilo više poezije. Gdje god kreneš iza ugla te zaskoči neki pjesnik. Dobro, nije to pjesnik za antologiju, ali dok piješ u bircu nerjetko se dogodi ta ti netko nešto odrecitira ili kaže neki stih koji je više potvrda njegovog alkoholnog nagnuća nego je to iskonski pjesnički refleks. Odgovorno tvrdim da su svi ljudi pjesnici. Ajde pokažite mi nekog da ga neka pjesma u nekom trenutku nije dotakla i ganula. Možda taj netko nije u stanju napraviti takav sklop koji tvori sustav koji bi se barem izdaleka mogao nazvati pjesmom, ali da ga je u nekom trenutku neka očaravajuća rima dotakla do te mjere da učini lom, to je sigurno.
Poezije ima toliko da mi ponekad ide na živce. Pogotovo na netu. Tko god ima na Facebooku nekog prijatelja pjesnika, zna dobro koliko taj može ugnjaviti sa svojom poezijom.  Džabe ti ga je brisati, naći će on već načina da ti dopre do uvca.  
Još ako si negdje urednik može ti se dogoditi i prezasićenost poezijom. Stoga, ne pitaj me za poeziju. Dosta mi je moje i pjesnika koje uređujem, da mi dođe još jedan, pucao bih.

Mirko Božić (Mostar)

Govori se da je poezija u lošem stanju jer se situacija tumači samo kroz tradicionalne, tiskane medije. Živimo u novom vremenu koje radi proširivanja čitateljske publike zahtjeva drukčiji pristup i platforme. Zato danas na društvenim mrežama poput Facebooka i različitim blogovima ima jako kvalitetnih autora koji apeliraju ciljanoj publici tih mreža, pa se doseg književnosti povećava mnogo više nego što bi se dalo naslutiti iz javnog diskursa o njoj.
Isto tako, financijska situacija u izdavaštvu i problematika distribucije i tiska književnih časopisa stvorila je te paralelne forme koje na kraju daju isti rezultat, a da pritom "preskaču" kariku izdavača i financiranja, što je ključni problem današnje književne scene.
Na kraju, ovakva situacija proizvela je i brojne mini festivale poezije koji u nekoliko dana sublimiraju najbolje aktere na sceni uz relativno male troškove. Vrijeme velikih produkcija je prošlo, no to nije nužno loše. Dok god se na čitanjima pojavljuje barem jedan posjetilac koji je prvi put došao, ne bojim se za budućnost poezije. Jer postoji mogućnost da će opet doći.

Dinko Delić (Tuzla)

Ekskluzivna je u kulturi, kako u pradoba kad je pjesnički jezik bio nemušta veza s kosmosom, tako i danas kada su derivati poetike postali njena masovna karikatura. Pa su drevne civilizacije izrodile "Gilgameša", "Ramajanu", "Ilijadu", "Šahnamu", "Yi Jing", egipatsku "Knjigu mrtvih". Epovima su krunisali kraljeve i obarali carstva.
U rijeci vremena, na primjer, "Božanstvena komedija" svjedočiće o slavi pjesništva i kada mi, skorojevići, postanemo prah. Jer djeca smo koju jede industrijska revolucija, hipsteri s pravom na slavu od 15 minuta. U muzeju bdijemo nad unikatima, a trošimo umjetnost mehaničke reprodukcije. Sričemo u slobodnom stihu i zapisujemo usmenu liriku, čuvajući mit o majci, nesuđene ljubavnike i bijelu krvnikovu kožu.
Poetski meta jezik istetoviran je u riječima kao apokaliptični code. I mi recitujemo popularne stihove koji život znače: hip-hop, neću rock - volim samo čačak. Jer poeziju svi pišu, istina blješti u riječima i onaj što je prvi pjevao, prepušta pjesmu drugom.