Poeta koji je postao lordom nakon što je 42 godine bio ovjenčani pjesnik

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Dana 6. listopada 1892. godine umro je Alfred Tennyson, britanski pjesnik koji je u vrijeme kraljice Viktorije postao lordom.

Naime, Tennyson je od kraljice dobio titulu baruna Tennysona, a nositelje barunske titule u Velikoj Britaniji tradicionalno se oslovljava kao lordove.

Alfred je u vrijeme spomenute kraljice Viktorije imao položaj tzv. britanskog ovjenčanog pjesnika (engl. Poet Laureate), što je bila službena pozicija u državi (držali su je svojedobno također i John Dryden, William Wordsworth, Cecil Day-Lewis te neki drugi poznati pjesnici).

Zanimljivo je da je lord Tennyson na poziciji britanskog ovjenčanog pjesnika bio tijekom vrlo dugog razdoblja od čak 42 godine (od 1850. pa sve do 1892.godine).

Dama od Shalotta

Na obali rijeke, spavanje,
velika polja ječma i raži
oblače brda i pronalaze nebo;
Kroz polje staza maršira
prema hiljadama kula Camelot;
I gore i dolje, ljudi dolaze
gledajući gdje ljiljani cvjetaju,
na ostrvu koje se pojavljuje nizvodno:
To je ostrvo Shalott.

Topola podrhtava, vrba blijedi,
sivi vjetrić potresa zrak
i val koji zauvijek ispunjava kanal,
pored rijeke i sa dalekog ostrva
teče teče, do Camelota.
Četiri siva zida: sive kule
oni dominiraju prostorom između cvijeća,
i u tišini ostrva se skriva
dama Shalott.

Jedan je od najcitiranijih britanskih autora u povijesti, pri čemu su neki njegovi stihovi ušli u korpus opće kulture na anglosaksonskom području.

Rođen je u svećeničkoj obitelji 6. kolovoza 1809. godine. Od 1827. studirao je u Cambridgeu, no studij je napustio nakon očeve smrti (1831). Ondje je upoznao kritičara Arthura Henryja Hallama i priključio se tzv. Cambridgeskim apostolima.

U tom studentskom klubu težio je profilirati kulturnu politiku u čijem bi žarištu bila fabrikacija jake nacionalne povijesti, što je postalo osnovom njegove poetike i došlo do osobita izražaja u prvoj pjesničkoj zbirci Pjesme, uglavnom lirske (Poems, Chiefly Lyrical, 1830).

U toj zbirci lirika naglašene senzualnosti i melodioznosti služi kao podloga za proizvodnju naoko organskog nacionalnog identiteta i pseudomitske nacionalne povijesti. Taj je stav donekle revidirao u dvjema zbirkama Pjesama (Poems, 1832. i 1842).

Godine 1842. započeo je raditi na opsežnu pjesničkom ciklusu U spomen, A. H. H. (In Memoriam, A. H. H., 1850), najutjecajnijem viktorijanskom pjesničkom djelu, posvećenom njegovu preminulom prijatelju Hallamu.

U tom je ciklusu artikulirao nosive pretpostavke viktorijanske kulture, napose prijepor između biblijske egzegeze i prirodnih znanosti.

Od kasnijih zbirki značajnije su Maud i druge pjesme (Maud, and Other Poems, 1855), Kraljeve idile (Idylls of the King, 1859), Sveti gral i druge pjesme (The Holy Grail and Other Poems, 1869–70), Balade i druge pjesme (Ballads and Other Poems, 1880), Tirezija i druge pjesme (Tiresias and Other Poems, 1885).

Godine 1850. naslijedio je Williama Wordswortha kao dvorski pjesnik (poet laureate).

Uz Roberta Browninga najznačajniji je viktorijanski pjesnik. Njegovo pjesništvo obilježava karakteristična melodioznost, stilska kićenost i zasićenost osjetilnom metaforikom, te – posebno u oprjeci Browningu – stanovita politička konzervativnost, nasuprot kojima će se poslije definirati poetika modernizma.

Naboj lake brigade

“Naprijed, lagana brigada!"
"Napuni puške!" Rekao je.
U dolini smrti
šest stotina je jahalo.

“Naprijed, lagana brigada!"
Neki onesviješteni čovjek?
Ne, čak i kad bi vojnici znali
to je bila glupost.
Nisu bili tamo da odgovore.
Nisu bili tamo da bi rasuđivali.
Bili su tu samo da pobjede ili umru.
U dolini smrti
šest stotina je jahalo