"Prestiži vjetar i ptice, jer svaka vječnost je kratka"

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Na današnji dan prije 90 godina rođen je kultni jugoslavenski pjesnik Miroslav Mika Antić.

Na svijet je došao u Mokrinu, 14.ožujka 1932. godine, a umro je u Novom Sadu 24. lipnja 1986.

Netko je zapisao kako "Miroslavu Antiću ne treba nikakva lakirana biografija, lažna slava, unjkavi govor, prigodan tekst. Kao da je žurio da umre da bi ponovo živio. U samrtnom času, prijeteći je digao glas nad svom mrtvačkom menažerijom: „Nitko ne smije da mi drži govor!"

Vojvodina i ona stara Jugoslavija je zapamtila taj oproštaj, za koji je Antić sam napisao 'Besmrtnu pesmu' i naručio Janikine tamburaše i 'Pira manđe korkoro' ('Lutam sam po svijetu'), navodi Jovica Letić.

"Još za života bio je Mika Antić mit, a njegova meteorska figura zaparala je panonsko nebo ostavljajući opus kome je teško sagledati kraj, samo u pisanom obliku. Pjesnik koji je bio simbol slobode i nezavisnosti svake vrste, posijao je tragove svoje genijalnosti i u 'pobočnim umjetnostima': na filmu, u kazalištu, slikarstvu. Da ne govorimo o novinarstvu", kaže Letić.

Njegov otac je bio Bugarin, Antov, a tek na vjenčanju je postao Antić, tako što je uzeo prezime svoje supruge Melanije. Mika ga je uvijek zezao što se odrekao svog porijekla, a ostalo je nejasno je li to napravio iz političkih razloga ili zbog ljubavi prema svojoj ženi, ili dijelom i zbog ružnog djetinjstva, koje je po svaku cijenu htio zaboraviti.

A kad je Mika tragajući za očevim korijenima stigao u Bosilegrad naći grob svog djeda Nikole, kupio je 50 svijeća i zapalio ih na grobu. Bio je sumrak i netko je prijavio požar na groblju.

Miku su priveli u policiju, ali kad su shvatili da nije u pitanju politička provokacija niti piroman, pustili su pripitog pjesnika uz uvjet da krene kući tek kad se otrijezni.

"Ja s Antićem nikada nisam imao posljednji susret. Još se susrećem sa svojim bratom Mikom. Sve što je napisao u životu, ja sam imao, ali sa samo jednom posvetom… tamo stoji „Miroslav Marić Miši Antiću”. Od svih tih knjiga, kod zajedničkog prijatelja se zatekla prva, iz štamparije „Lastavica”, i to „Plavi čuperak”. To je valjda 60. ili 70. izdanje. Na to sam poznanstvo beskrajno ponosan. Poznavao sam dva čovjeka u bivšoj državi koja su svoje ime i prezime potpisivali jednim i drugim pismom. Ako je ime na latinici, prezime je na ćirilici. Jedan od njih je bio Mika Antić a drugi je Zuko Džumhur", kazao je veliki Antićev prijatelj Milenko Mišo Marić.