Prije 130 godina umro je veliki novelist, otac modernog pripovijedanja

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Na današnji dan prije 130 godina, 6. srpnja 1893. preminuo je francuski književnik Guy de Maupassant, otac modernističkog pripovijedanja i jedan od najvećih europskih novelista.

Potomak je starih plemićkih obitelji iz Normandije, a rođen je 5. kolovoza 1850. u dvorcu Miromesnil blizu mjesta Tourville-sur-Arques, nedaleko grada Dieppea.

Njegova se neovisna i hrabra majka razvela od oca kada mu je bilo 11 godina, izazvavši svojim činom sablazan okoline. Dječaka je tako odgojila i na njega najviše utjecala majka, izuzetno obrazovana i načitana, veliki ljubitelj književnosti.

Pohađao je školu nedaleko normandskog grada Rouena i već u djetinjstvu upoznao Gustava Flauberta, rođenog upravo u Rouenu, prijatelja njegove majke koji će mu kasnije biti književni pokrovitelj i uzor.

Studirao je pravo, sudjelovao u Francusko-pruskome ratu 1870., a nakon pnožavajućeg poraza Francuske preselio se u Pariz te potom radio kao vladin činovnik.

Preko Flauberta tamo upoznaje utemeljitelja naturalizma Émilea Zolu i ruskog pisca Ivana Turgenjeva koji u to vrijeme živi u egzilu u Parizu, s kojima se također zbližio. Počinje pisati slijedeći principe realizma i Zolinog naturalizma, pod Flaubertovim tutorstvom.

Flaubert mu omogućava objavljivanje prvih radova. Nakon 1878. počinje surađivati kao novinar i urednik u vodećim pariškim novinama kao što su Le Figaro, Gil Blas, Le Gaulois i l’Écho de Paris.

Književnu slavu donosi mu novela Dunda (Boule de Suif) iz 1880. godine. Priča je objavljena u zbirki novela Večeri u Médanu, u kojoj su Zola, Maupassant i drugi istaknuti pristaše naturalizma objavili po jednu pripovijetku, sve na temu Francusko-pruskog rata. Ta priča pretvorila ga je u književnu zvijezdu.

Objavio je još niz priča s istom, ratnom temom, među kojima se ističu Dva prijatelja, Gospođica Fifi, Luda, Majka Divljana, Čiča Milon i druge.

Okrenuvši se isključivo pisanju, osim književnih kritika i društvenih komentara u listovima Le Gaulois i Gil Blas Maupassant je do 1890., kada je zbog psihičke bolesti prestao pisati, objavio i oko 300 novela te šest romana.

Novele mu se tematski mogu razdijeliti na one s radnjom za Francusko-pruskoga rata, one o normandijskoj seoskoj sredini te one o pariškoj malograđanskoj sredini, ali i o kazalištima, kavanama i bordelima.

Njegove novele skupljene su u zbirkama Kuća Tellier (La Maison Tellier, 1881), Gospođica Fifi (Mademoiselle Fifi, 1883), Lovačke priče (Contes de la bécasse, 1883), Mjesečev sjaj (Clair de lune, 1884), Sestre Rondoli (Les Sœurs Rondoli, 1884), Yvette (1884), te na fantastične novele s motivima tjeskobe, opsjednutosti smrću, jeze i delirija, npr. u zbirkama Le Horla (1887) i Uzaludna ljepota (L’Inutile Beauté, 1890).

Njegov prvi roman Jedan život (Une vie, 1883), o sudbini jedne žene, još je u znaku psihološkog naturalizma dok su Bel-Ami (1885), o ciničnom i oportunističkom novinaru, i Pierre i Jean (Pierre et Jean, 1889), o odnosu dvojice polubraće, izrazitiji primjeri tzv. romana krize.

Najistaknutiji francuski novelist uopće, autor je slojevita opusa u kojem je naturalistička zapažanja i realistički izraz ublažavao izostankom teze i nadograđivao impresionističkim nijansama, osjećajem za dramatiku anegdote, ironijom i satirom te, u potonjem razdoblju stvaralaštva, nihilističkim tonovima i otklonom od nastojanja za književnim prenošenjem zbilje u korist oslikavanja psihičkih proturječjâ.

Time je uspostavio sponu prema egzistencijalističkim težnjama u francuskoj prozi XX. stoljeća. Ostali romani: Mont-Oriol (1887), Jak kao smrt (Fort comme la mort, 1889), Naše srce (Notre cœur, 1890).

S obzirom da su mu se knjige jako dobro prodavale, Maupassant se, vješt u poslovima, obogatio svojim književnim radom.

Ljubitelj putovanja i mira u prirodi, zarađenim novcem kupio je brod nazvan prema romanu Bel-Ami, te njime krstario Sredozemljem i Atlantikom, posjetivši pored francuske obale i Alžir, Italiju, Englesku, cijelo vrijeme neumorno pišući.

U Parizu se zbližava s drugim književnim velikanima kao što su Alexander Dumas sin i teoretičar i filozof Hippolyte Taine.

Bio je vođa protivnika gradnje Eiffelovog tornja u Parizu, kasnijeg simbola grada: glasovita je anegdota prema kojoj je, nakon što je unatoč prosvjedima ne malog broja uglednih intelektualaca toranj ipak sagrađen, svakodnevno objedovao upravo na tornju – zato što je to jedino mjesto u gradu s kojega se toranj ne vidi.

No, na vrhuncu svoje književne karijere utonuo je u samoću, izolaciju i depresiju, duševnu bolest izazvanu sifilisom kojim se zarazio u mladosti, te je 1892. godine pokušao samoubojstvo.

Provevši zadnju godinu života u privatnoj mentalnoj bolnici, umro je sljedeće godine u Parizu, u dobi od svega 42 godine.