Eugene O’Neill
Nobelovac: Prije 135 godina rođen je tvorac moderne američke drame
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Prije 135 godina rođen je američki književni nobelovac Eugene Gladstone O’Neill, koji je najprestižniju nagradu dobio 1936. godine.
Rođen je u New Yorku 16. listopada 1888. godine kao sin glumca, odrastao je na putovanjima, neredovito pohađao školu i rano ju napustio.
Radio je kao mornar i lučki radnik, a nakon alkoholnih kriza, pokušaja samoubojstva i preboljene tuberkuloze (1912–13), posvetio se pisanju drama, isprva pod jakim utjecajem A. Strindberga, G. B. Shawa, G. Hauptmanna, J. M. Syngea, J. Conrada, kao i Nietzscheove filozofije.
Godine 1914. objavio je Žeđ i druge jednočinke (Thirst and Other One Act Plays) te pohađao dramsku radionicu utjecajnoga Georgea Piercea Barkera na Harvardu, ali nije prihvatio njegove tradicionalističke nazore.
Susreo se sa skupinom umjetnika koja je organizirala ljetno kazalište (Provincetown Players) i izvela njegovu jednočinku s temom iz mornarskoga života Prema istoku za Cardiff (Bound East for Cardiff, 1916), koju je kritika označila kao početak modernog američkoga kazališta.
Od tekstova iz 1920-ih ističu se naturalističke drame Onkraj obzora (Beyond the Horizon, 1920), o dvojici braće koji unesrećuju i sebe i svoje bližnje, te Anna Christie (1921), o prostitutki koja se iskupljuje brakom.
Eksperimentalni tekstovi Car Jones (The Emperor Jones, 1920), Kosmati majmun (The Hairy Ape, 1922), Veliki bog Brown (The Great God Brown, 1926) i Dinamo (Dynamo, 1929) srodni su europskim ekspresionističkim dramama (prihvaćanje strindbergovske "dramaturgije sna", odnosno podsvjesnoga, propitivanje kazališnog medija uporabom maski, svjetlosnih efekata, simbolike boja i glazbe).
Zanimanje za podsvijest i psihoanalizu vidljivo je i u drami Neobična međuigra (Strange Interlude, 1928), a psihoanalitički protumačenim antičkim mitovima koristio se u drami Žudnja pod brijestovima (Desire Under the Elms, 1924) i trilogiji Elektri pristaje crnina (Mourning Becomes Electra, 1931).
Sredinom 1930-ih započeo je ciklus od 11 drama naslovljen Priča o samorazvlaštenim posjednicima (A Tale of Possessors Self-dispossessed), koji je trebao pratiti život jedne američke obitelji kroz 175 godina, no završio je samo dvije, koje su prikazane posmrtno: Natruha pjesničkoga (A Touch of the Poet, 1957) i Uzvišenije kuće (More Stately Mansions, 1962).
U posljednjim i prema nekim mišljenjima najboljim dramama, vratio se svojim dominantnim temama i postupcima: drama I ledar dođe (The Iceman Cometh, 1939; izvedena 1946) donosi tipične modernističke nejunake, pasivne marginalce koji se opijaju i hrane iluzijama o ljepšoj budućnosti.
Autobiografske, ispovjedne obiteljske drame Mjesečina za jadnike (A Moon for the Misbegotten, 1947) i Dugo putovanje u noć (Long Day’s Journey into Night, 1956), svojim psihološkim realizmom i problematiziranjem disfunkcionalne obitelji, profesionalnoga neuspjeha, alkoholizma, ovisnosti o drogama, patološke škrtosti, samoživosti te duševnih i tjelesnih bolesti, znatno pridonose stilskom i tematskom usmjeravanju američke drame druge polovice XX. stoljeća.
Preminuo je u Bostonu 27. studenoga 1953. godine. (Izvor: Enciklopedija.hr)
Zašto je Eugene O’Neill htio ubiti Charlieja Chaplina?
Eugeneova kći Oona O’Neill upoznala je slavnog glumca Charlieja Chaplina i zaljubila se iako je od njega je bila mlađa – trideset šest godina!
Upoznali su se kad je imala nepunih osamnaest, a djevojčin otac, tada već slavni dramatičar, bio je toliko bijesan kad je saznao kako se njegova mezimica spetljala s triput rastavljenim pedesetčetverogodišnjakom da je zaprijetio kako će ga ubiti.
Kasnije je ipak prihvatio zeta, s kojim je Oona provela ostatak života. U braku, koji je bio vrlo sretan, par je dobio osmero djece, a Chaplin je iz prijašnjih brakova već imao troje potomaka.
Jedno od djece Ooane i Charlieja, Geraldine Chaplin, kasnije je postala popularna glumica. Filmsku karijeru izgradila je i Eugeneova unuka Josephine Hannah Chaplin.
